S  A  D  R  Ž  A  J

    

 NA  T(P)RAGU  GENIJALNOSTI

            - Predgovor

            - POEZIJA ZA DJECU   

            - Antologijska vrijednost pjesama za djecu

            - Svijet djeteta i geneze pjesama G. Viteza "Kako živi Antuntun"

            - Vratio šivot poeziji za djecu

            - ZNANSTVENI SKUP O KNJIŽEVNOM DJELU G. VITEZA   

            - 75. godina rođenja - 20. godina smrti G. Viteza

            - Dr. Joža Skok: Grigor Vitez samostalno i autohtono poglavlje

            - Dr. Milan Crnković: Vitezovo oblikovanje pjesme

            - Dr. Slobodan Ž. Markovič: Odnos G. Viteza prema književoj tradiciji

            - Dr. Ivo Zlatar: Onomatopeja u dječjoj poeziji Grigora Viteza

            - Dr. Joža Skok: Vitezova ševina jutarnja pjesma

            - Milica Buinac: Ludička pjesma Grigora Viteza

            - Vladimir Milarić: Igra u dječjem pjesništvu Grigora Viteza

            - Dragutin Ognjanović: Priroda u poeziji za decu Grigora Viteza

            - Ibraham Kajan: Djetinjstvo i sjećanje na budućnost

            - Stanko Tenšek: Recepcija Vitezove dječje Poezije

            - Dr. Stjepko Težak: Jezične i pjesničke vrijednost Vitezovih pjesama

            - Ljerka Car - Matutinović: Poetika Grigora Viteza

            - Dr. Voja Marjanović: Grigor Vitez u svetlu književne kritike.

            - Đuro Maričić: Hrabrost Voje Marjanovića

            - Dr. Zvonimir Diklić: Pristup književnom djelu Grigora Viteza

            - IZBOR PJESAMA ZA DJECU

            - POEZIJA ZA ODRASLE

            - Đuro Maričić: Antologijske pjesme

            - Stijepko Mijović Kočan: Poezija Grigora Viteza

            - Dr. Katica Ćorkalo: Mikrostrukture stiha u poeziji G. Viteza

            - IZBOR PJESAMA ZA DJECU

            - AFORIZMI GRIGORA VITEZA

            - IZBOR AFORIZAMA

            - ZAGONETKE

            - IZBOR ZAGONETKI

            - PROZNI RADOVI

            - Dr. Vjera Rašković - Zec: Bajka o glinenoj ptici G. Viteza

            - mr. Dubravka Težak: Vitezove dječje priče

            - IZBOR IZ PROZNIH RADOVA: Ogledalce

            - LIKOVNA INSPIRACIJA

            - Kamilo Tompa: Tekstovi G.Viteza kao poticaj inspiraciji i likovnoj interpretaciji

            - VITEZOVA OSTVARENJA KAO SCENSKI POTICAJ

            - Zvjezdana Ladika: Poezija G. Viteza - poticaj za scensku igru djeteta

            - UREDNIK I PREVODILAC

            - Anka Kulušić: Grigor Vitez - urednik i prevodilac

            - PREVODILAC SA STRANIH JEZIKA

            - Izbor iz prevoda pjesama za djecu

            - Izbor iz prevoda pjesama za odrasle

            - PREVOĐENOST NA STRANE JEZIKE

            - GRIGOR VITEZ U ČITANKAMA

            - GRIGOR VITEZ U ANTOLOGIJAMA

            - GRIGOR VITEZ NA INTERNETU

            - PISMA GRIGORA VITEZA

            - TEORETSKI POGLEDI

            - ZAVIČAJ

            - Lucija Kravić: Grigor Vitez i zavičaj

            - Đuro Maričić: Veza sa zavičajem

            - Đ.M.: FILMSKI I DRUGI ZAPISI

            - Dr. Stjepko Težak: Televizijski dokumentirani film o G. Vitezu

            - PISALI SU O GRIGORU VITEZU

            - Grigor Vitez AUTOBIOGRAFIJA

            - Đuro Maričić: O jeziku Grigora Viteza

            - PRIZNANJA

            - BIBLIOGRAFIJA

 

 

 

 

PJESNIK NOSI PREZIME VITEZA, TE U

 

VITEŠKOM, ČITAJ PJESNIČKOM,

 

NADMETANJU, HIROVITA DAMA, ČITAJ

 

SUVREMENA HRVATSKA POEZIJA – SVOJ JE

 

VEO DOBACILA SVOM IZABRANIKU:

 

GRIGORU VITEZU

 

  

                                                     Ljerka Car - Matutinović

Biblioteka

 

MONOGRAFIJE

 

Urednik:

Likovna i grafička oprema:

Uređivački odbor:

Korektor:

Lektor:

Izdavač: 

 

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu

        Nacionalne i sveučilišne knjižnice u

        Zagrebu pod brojem

 

Nijedan dio ove knjige ne smije se umnažati, fotokopirati ni na bilo koji način reproducirati bez pismenog dopuštenja autora ili njegovih naslijednika, osim za udžbenike, antologije i napise o knjigama  autora i književnika Grigora Viteza.

 

 

 

GRIGOR  VITEZ

 

NA  T(P)RAGU

GENIJALNOSTI

 

 


 

 

 

 

P R E D G O V O R

      Malo je književnika čije je djelo ugrađeno u vrijeme i književnu baštinu sa oznakom neprolazno, čije djelo zaslužuje da se o njemu održavaju simpoziji, djelo koje pobuđuje interes kritike i teoretičara gotovo 50 godina nakon smrti autora. Poezija za djecu Grigora Viteza petu deceniju poslije njegove smrti ostala je svježa, privlačna, još uvijek opsjenjuje i djecu i odrasle, današnji pjesnici je nisu pomjerili prema zaboravu, postaje sve jasnije da će oni prije izgubiti nešto od svog ugleda i pjesničkog šarma, nego ovaj, slobodno se može reći, klasik modene poezije za mališane.

      Oni koji pišu neozbiljne antologije, bez dovoljnog poznavanja opusa dobrih pjesnika, bez izgrađenih kritičkih stavova, bez izoštrenog osjećaja za estetske vrijednosti, koji podliježu pritiscima savaremenika i svojih prijatelja, koji dozvoljavaju da se pojedini pjesnici i službena nakaradna politika mješa u njihov rad, katkad i namjerno griješe prema Grigoru Vitezu, uvrštavaju u „antologije“ manje njegovih pjesama nego što on objektivno zaslužuje. Nisu se dovoljno potrudili da pažljivo pročitaju Grigorove knjige! Ili nisu sa dovoljno pažnje i odgovornosti, sa dovoljno ljubavi prišli prema poslu kojeg su se latil. Ili oni ne vole dovoljno ni djecu ni tu poeziju, zalutali su među antologičare!

      Grigorove pjesme su biser u hrvatskoj i srpskoj poeziji za djecu! U novije vrijeme, nakon nepovratnog raspada Jugoslavije i Hrvati i Srbi na Grigora računaju kao na svog pjesnika, a izgleda, prema nekim novijim antologijama i čitankama, Hrvati sve manje, a Srbi sve više.

      Kad je u pitanju umjetnička vrijednost, s Grigorovim pjesmama se ne mogu uspoređivati pjesme nijednog pjesnika u antologijama kvalitete dječjeg pjesništva, sjaj najboljih pjesma unesenih u te antologije izgleda kao sjaj blijede mjesečine prema sjaju sunca! Ni u srpskoj književnosti za djecu poetsko djelo Grigora Viteza nema premca. Razlog je jednostavan, u Grigorovom stvaralašvu gotovo da nema pjesme koja nema antologijsku vrijednost, u opusima drugih pjesnika teško je naći više od deset antologijskih pjesama, a oni pjesnici sa 20 takvih pjesama gotovo da se mogu na prste izbrojati.

 

      Jedan dio pretjerano narcisoidnih današnjih pisaca za djecu na sve moguće načine, ne birajući sredstva, padajući na polju etike, bez imalo viteške časti, guraju se u prvi plan, nastoje potisnuti u zaborav Grigora Viteza. Posebno su u tom smislu agresivni oni koji imaju jak utjecaj u masovnim medijima. Sunčana Škrinjarić je snimila film o sebi i kandidirala samu sebe za Nobelovu nagradu.  Zvonimir Balog je imao u prvom izdanju „Antologije hrvatske poezije za djecu“ Ive Zalara, iz 1994. godine jednak broj pjesama kao i Grigor Vitez, trinaest, što je velika nepravda prema Grigoru i njegovoj poeziji, U drugom proširenom izdanju iste knjige, objavljenom 2008. g. Balog ima tri pjesme više od Viteza. Što je dovelo do toga možda najbolje govori objašnjenje samog Zalara autoru ove monografije, prilikom posjeta Zalaru u njegovom domu, 27. 10. 2009.: „Antologiju pišem ja, piše je tvoja konkurencija i piše je službena politika“!

 

      Ima  pjesnika čije ime nije nepoznato, četrdeset godina surađuju u svim hrvstskim časopisima za djecu, ali iz tko zna kojih razloga nisu smjeli ući u antologiju hrvatske poezije za djecu! Da li tu treba tražiti i razlog zašto je Grigor Vitez  zaostao za Balogom čak za tri pjesme u najnovijem izdanju Zalarove antologije? Postao je „slabiji“ pjesnik nego što je ranije bio!

 

      Mnogo je autora koji su se bavili poezijom za djecu Grigora Viteza: Joža Skok, Ivo Zalar, Milan Crnković, Dijana Zalar...Niko od njih nije primjetio da kod Grigora nema ljubavnih pjesama za djecu. Grigor je savršeno poznavao psihologiju djeteta, nema sumnje da je on bio izvrstan promatrač života djeteta, kako to da mu je ljubav izmakla iz njegovog vidokruga? Jedno vrijeme je radio kao učitelj, on je učio djecu od prvog do četvrtog razreda, u tom periodu kod djeteta se jedva primjećuju nekakve naznake zaljubljivanja, djete još nije sazrelo za zaljubljivanje, ono mora sačekati neku zreliju dob, to nije učiteljski period! Zato ljubav nije ni mogla doći u fokus Vitezovih interesa.

 

NITKO od autora koji su analizirali Grigorovu poeziju nije se pozabavio ni s emocionalnošću poezije Grigora Viteza? A ona je itekako ispunjena emocionalnim nabojem, više nego poezija gotovo svih pjesnika.

 

Pa ipak, iako Grigoru Vitezu oni najstručniji autori koji su se bavili njegovim djelom i koji ga dobro poznaju, priznaju izuzetan kvalitet poetskog ostvarenje za djecu, oko njegovog imena i tog ostvarenja, oni koji su slabi poznavaoci, ne trude se da ga upoznaju, donose diletantske ocjene, pletu mrežu ignoriranja i neprihvatanja, omalovažavanja.

 

 Pri radu na Monografiji Grigora Viteza data je prilika mnogim autorima koji su se bavili stvaralaštvom ovog izuzetnog pjesnika da se pored njenog autora čuje i njihov glas, time Monografija dobija na težini i vrijednosti, tako da bi se moglo reći da su oni koautori ovog djela, ako ne to, a ono bar suradnici na njemu.

 

          ŽAŽINA, 20. 10. 2010.                                                           Đ. M.

 

<< NAZAD NA SADRŽAJ

 


 

1.   POEZIJA  ZA  DJECU

 

Antologijska vrijednost pjesama za djecu

 

      Kod drugih pjesnika treba tražiti antologijske pjesme, kod Grigora Viteza je teško pronaći pjesmu koja nema antologijsku vrijednost! U svakoj od njih iznenađuje s nečim novim. Njegov tematski krug dodiruje gotovo sve sfere života djeteta, biljnog i životinjskog svijeta, selo i grad, ruralne i urbane. Tu je preplitanje s bajkom i pričom, maštovitost, zaigranost, svježina, raznolikost, gipkost, razbarušenost, jezično bogatstvo, neočekivane rime i forme, grafičke novotarije, lepršavost, šarm i duhovitost, pokupljeno je bogatstvo onomatopeja, glasova, šumova, čini se, sve što je bilo moguće pronaći i otkriti ugradio je u svoje pjesme, a što nije mogao pronaći izmislio je, iznjedrili su to njegova neobuzdana mašta i izvanredna stvaralačka snaga kakva se rijetko susreće.  .

 

 

 

<< NAZAD NA SADRŽAJ

 


 

SVIJET DJETETA I GENEZA PJESME GRIGORA                           

                  VITEZA „KAKO ŽIVI ANTUNTUN“

    

     Kad se prelistaju brojne čitanke, književni priručnici, izbori i antologije poezije za djecu, uz ime Grigora Viteza jedna je od najčešće odabranih pjesama pjesma KAKO ŽIVI ANTUNTUN. I kritika je fokusirala ovu pjesmu kao ostvarenje u prvom planu svog promatranja i analiza, ali ili nije imala dovoljno strpljenja da se temeljitije pozabavi s njom ili nije pokušala da je dublje sagleda, čini se da je samo zavirila na prag svijeta Antuntuna, ali preko tog praga u čudesnu palaču tog svijeta nije prekloračila. Još manje je sagledala svu ljepotu i bogatstvo tog svijeta, njegovu raskoš. Ona se zadovoljila sa jednim letimičnim pogledom i onim što je taj pogled na brzinu  mogao uočiti, nije pokušala proniknuti u bitak tajanstvenog dječijeg svijeta nastalog u složenim okolnostima u kojima živi dijete stisnuto između želja i mogućnosti, između surovog svijeta odraslih i svojih potreba, između stvarnosti koja ga stalno prisiljava na čim brže odrastanje i sazrijevanje i vlastitih želja da još bar malo ostane dijete u centru pažnje roditelja, rodbine,         

odgajatelja i poznanika, zaštićeno, u sigurnosti njihove brige.

      Kritika se bavila cjelokupnim Grigorovim pjesništvom za djecu, a za ovu pjesmu samo je konstatirala da je to „nonsesna pjesma“ u kojoj su „...svi momenti prožeti duhom narodnih rugalica, zabadalica, šaljivih izreka i poslovica...“ *. Možemo tražiti nešto više o toj pjesmi kod svih kritičara koji su pisali o Vitezovoj poeziji za djecu, svi oni kao da to preuzimaju od Zalara, pjesma je samo spomenuta u nekom kontekstu kao primjer, no ni kod koga ona nije podvrgnuta dubinskoj analizi.

      Kad se studiozno čita Freud-ova knjiga „Uvod u psihoanalizu“ zapaža se da je otac Psihoanalize prije svega analitičan duh koji, dubinski ponirući, iz psihe neurotičara izvlači skrivene „sitnice“ potisnute duboko u podsvijest „bolesnika“ i na osnovu njih otkriva – što u biti muči pacijenta. Da li kritičar može po ugledu na Freud-a dubinski ponirući u dušu pjesme razotkriti njezinu osobnost, ono što je pjesnik hotimično, a možda i „nehotično“ htio reći u pjesmi?

 

     Ovdje je dobrom umjetniku, pažljivom čitaocu i dobrom kritičaru, iz shvatljivih razloga riječ – nehotično – stavljena u navodnike. Zašto podnavodnike?  Prije svega zato što pjesnik često ni sam, iako je pjesma njegovo dijete, nije u dovoljnoj mjeri siguran kako je ona nastala, što ga je motiviralo, što je u njemu pokrenulo pjesnički tvorački mehanizam, koliko u stvaralačkom procesu je sudjelovalo svjesnog, a koliko podsvjesnog njegovog ja. On ne može utvrditi koliko u toj dotičnoj pjesmi ima njegovih iskustava iz dana kada je u svom odrastanju počeo pamtiti krupne i sitne detalje svog života i kada je počeo sakupljati pjesničku građu. Još manje je siguran, pouzdanije je da ama baš ništa ne zna, što se od tog građevinskog materijala nalazi pohranjeno u njegovoj podsvijesti, iz dana kada je počelo formiranje njegove psihe i kada je ono počelo pa do onog vremena kada počinje pamćenje i njezino svjesno, a u

 

----------------------------------------------------------------------------------------

* Ivo Zalar: „Dječja poezija Grigora Viteza,str. 14,u knjizi GRIGOR VITEZ ZVONIMIR BALOG LUKO PALJETAK,Školska knjiga,Zagreb,1993.

dobroj mjeri polusvijesno pa i nesvjesno obogaćivanje. Što se sve kuha u tom kotlu zvanom psiha, i onom još tajanstvenijem zvanom podsvijest, to ni najbolji psihoanalitičari ne znadu. I oni samo nagađaju! No iz „nagađanja“ Freud izvlači „nemoguće“. Ali Freud je Freud! O zajedničkom u njegovom postupku i pjesnikovom stvaranju pjesme može pokazati samo posebna studija.

      Pjesnik kada piše pjesmu trudi se svim snagama da dosegne nedostižno, ideal stvaralačkog čina,čim bolji umjetnički dojam,dopadljivost,da ostvari nezaborav! Stvaralački čin kod vrhunskih umjetnika dodiruje se sa transcendentalnim!

      „Proniknuti u virove poezije isto je što što istraživati dubine svemira i tajnu ljudskog postojanja,“ **kaže  pjesnik Zvonimir Balog.  

      Što je Grigor Vitez, potpuno se predajući umjetničkoj imaginaciji, uspio ostvariti u pjesmi KAKO ŽIVI ANTUNTUN?

      Prije svega on je od maštovitog dječaka, koji živi u svom svijetu mašte ,suprostavljenom krutom, nefleksibilnom, realističnom svijetu odraslih, uspio stvoriti simpatičnu ličnost, dragu i prepoznatljivu. Naoko nam se čini da se pjesnik ponešto podsmjehuje, da u izvjesnoj mjeri izvrgava  ruglu malog junaka. Samo naoko! Istina je  nešto sasvim drugo. Vitez je prevelik prijatelj djece, previše poštuje ličnost djeteta da bi mu se rugao pa makar to dijete bilo i samo dijete iz njegove mašte kao što je Antuntun. Njemu nije cilj ruganje. Antuntun je njegov drug, on ga voli ,poštuje i cijeni. Ali i zadirkuje, podbada ga kao drug druga, bezazleno i bez zloće. Ako nekog

 

**Zvonimir Balog : Zlatna knjiga svjetske poezije za djecu, MH, Zagreb,1975,str.5

 

poštuješ, voliš i cijeniš, ne izvrgavaš ga ruglu! Ruganje je neprihvatljivo

ponašanje! Takvog odnosa prema djetetu nema u nijednoj Vitezovoj pjesmi

za djecu. Pjesnik nastoji, pored onog najvažnijeg, kad god je to moguće unijeti u svoje pjesme vedrinu, ton šaljivosti. Kritika često, uočavajući tu

 „masku“, propušta otkriti što se krije ispod nje. Takva boja prisutna je i u pjesmi KAKO ŽIVI ANTUNTUN.

      To su zapazili i pjesnici koji su slijedili primjer Grigora Viteza, ali nisu imali dovoljno sluha i shvatili tankoćutnost njegove poezije pa su „oponašajući“ ga odlutali u vulgarnosti, nonsens podigli do neba. U nastojanju da nadmaše Grigora mnogi su gubili mjeru i osjećaj za estetiku ili se nikada nisu ni borili za nju. Nonsens im je postao cilj, a ne sredstvo. Vitezu, naprotiv, nonsens služi kao sredstvo za ostvarenje cilja, preko njega on se približava djetetu, on ulazi u njegov svijet i dijete njega prihvaća kao druga, oni se razumiju.

      Kritika, prije nedovoljno hrabra nego nedovoljno suptilna, “pritisnuta“ autoritetom pjesnika koji imaju mnogo objavljenih knjiga, često su prisutni i sa lošim pjesmama u časopisima ili, što je još nezgodnije, mali su „bogovi“ u tim medijima, izbjegavala je sukove sa moćnima. Time je pomogla da se prostakluci i trend – izazovi smijeh dok čitaš svoju poeziju djeci - potpuno odomaće kod nekih pjesnika u njihovom stvaralaštvu. I učvrstila je kod njih osjećaj da su na pravom putu, da su pravi pjesnici. S pedagoškog stanovišta to je nonsens mnogo veći i opasniji od onog koji se nalazi u Grigorovim pjesmama. Trpati u isti koš te pjesnike i Grigora u najmanju je ruku svetogrđe. Treba biti hrabar i odvojiti zlato od blata, ako hoćemo učiniti uslugu istinskoj poeziji za djecu. Sramota je da pjesnik koji je pokušao oponašati Grigora, pa sasvim zastranio, u antologijima ima isti broj pjesama kao Grigor. U Girgorovom pjesničkom opusu za djecu gotovo da i nema pjesme koja nije antologijska dok kod onih koji ga oponašaju teško se pronalazi nešto antologijsko.

       Već samim izborom imena svog junaka Vitez je naglasio kako ova „šaljiva“ pjesma u sebi krije mnigo više ozbiljnosti nego što je to dostupno površnom čitaocu i nedovoljno pronicljivom kritičaru. Takvog imena nigdje nema! Na prostorima koje nastanjuju Srbi, Hrvati i Bošnjaci postoje imena: Antun, Anton, Anto, Antonije, nigdje nema Antuntuna. Kod Viteza ga ima! Pjesnik ga je izmislio. I ne bez razloga!      

       Pokušajmo analizirati ono što u vezi tog imena ima u stvarnosti, a što mu je pridodala pjesnikova mašta i zašto je ona to učinila. Zašto se ona u svom stvaralačkom činu tako „poigrala“?  Da li joj je samo šala bila u planu? Je li pjesniku  doista samo šaljivost cilj u ovoj pjesmi, želi li nas on samo nasmijati, je li ta pjesma samo rugalica, zabadalica i kalambur šaljivih izreka i poslovica? Nije!

       Rastavimo ime Atuntun na ono kako ono u narodu egzistira i ono što mu je pjesnik pridodao. Imamo Antun i dodatak tun. Samo po sebi ime Antun djeluje prozaično, uobičajeno, ne privlači ničiju pažnju! Usporedimo ga s imenom Antuntun. E, ovo je već nešto sasvim drugo. Ono djeluje mnogo stamenije, neobičnije, ono skreće pažnju na sebe, ono nam se urezuje u pamćenje, njega nećemo zaboraviti, sjećat ćemo ga se čitav život.  

      Osmotrimo pjesnikov dodatak – tun.Čim ga pokušamo izgovoriti,osjećamo: ne možemo ga izgovoriti sa kratkim naglaskom, moramo ono „u“ rastegnuti, razvući ga, kao da smo udarili palicom po praznoj bačvi, čuje se njegov odjek, odzvanja kao eho. Onomatopeja, toliko prisutna i od kritike često spominjana i naglašavana u Vitezovim pjesmama. I ne samo to! Tim dodatkom je Vitez dodao važnost i ozbiljnost svom Antunu,  on ga je učinio posebnim kao što je poseban i svijet mašte u kojem on živi.Već je tim dodatkom dječak postao ličnost .On nije bilo tko,on je Antun  plus tun.Shvaćamo,on nije Antun,on je više od Antuna. On je izniman! Izniman kao što je iznimno i stvaralačko shvaćanje Vitezovo, odnos prema pjesmi i djetetu za koje stvara. A ne stvara samo za dijete!  

      Naravno, potrebno je analizirati i svijet u kojem živi Antuntun, pjesma je nikla iz tog svijeta kojeg Vitez savršeno poznaje. Samo ime, iako zvuči poetično, ne čini pjesmu pjesmom!

      Razmotrimo što sve „opterećuje“ vrsnog  pjesnika ili prozaika, kako on sagledava atmosferu koja u njemu podgrijava psihički galamatijaš iz kojeg niče klica njegovog ostvarenja. Prilikom analize ove pjesme mora se poći od „psihoanalize“ svijeta odraslih i svijeta djece, njihovih međusobnih odnosa, razvoja i stagnacije ljudske ličnosti. Život čovjeka tjera da mijenja svoj odnos prema elementima odrastanja, prisiljava ga da svaki dan drukčije gleda na probleme koji mu se nameću, da se odriče svijeta djeteta, seli iz sfere svoje djetinje dobi u dob odraslih. U svojim zabludama nezrele ličnosti pojačavaju pritisak na dijete da i ono brže zori i odrasta, usvaja neka znanja potrebna mu za život, uvjeravaju ga: ti si moj odrasli sin, ti si već veliki, imaš već mnogo godina, budi pametan, moraš biti odgovoran, trebaš raditi, nije više vrijeme za igru, ostavi te igračke.

       Dijete izvrgnuto takvim pritiscima traži odmor od njih. Ono se bori da čim dulje ostane bezbrižno, da mu bude lijepo, lagodno. Htjelo bi zadržati privilegije djeteta: opuštenost, zaigranost, neobaveze, a opet pri tome upinje se da čim prije poraste kako bi moglo koristiti beneficije odraslih: gazdovanje, da ono može vršiti pritiske na druge, da je samo svoj gospodar, da ono naređuje i da drugi izvršavaju njegove naloge, da ne bude obavezno u bilo kojem pogledu, da izbjegne ograničenja svih sloboda, da se liši straha od kažnjavanja, da ne mora učiti, da se može igrati do mile volje, na otvorenim prostorima sa prijateljima,ono se predaje igricama na kompjuterima.

     Već u ranom periodu života dijete pokazuje interes za spektar pitanja. Na mnogo tih pitanja roditelji ne mogu odgovoriti pa ga grubo odbijaju, izbjegavaju razgovor s njim u strahu da ih ono ne ulovi u neznanju. Dijete u takvim slučajevima prilazi propitkivanju odraslih sa bojazni i rezervom pa se počinje udaljavati od njih, dio briga preuzima samo na sebe, između njega i odraslih počinje se stvarati zid otuđenja. Ono osjeća da ga odrasli pokušavaju varati, nisu iskreni. Ono postaje neposlušno!  

       „Neposlušnost je najveća vrlina djetinjstva“, ***  kaže lucidni pjesnik Branko Miljković.

 

*** vidi primjedbu pod   *, str. 30, napomena 1

 

      Krajem druge godine počinje mašta djeteta bujati i razvijati se mnogo brže nego što ono sazrijeva, maštovitost ide ispred sazrijevanja osjećaja odgovornosti i logičkog poimanja stvarnosti i svijeta koji ga okružuje. Taj pomak razvoja mašte i logike prisutan je do kasne dobi razvoja djeteta, on je sam po sebi veliki objektivni nonsens u životu djeteta! On ga stalno prati i odrasli, roditelji, odgajatelji pa i nastavničko osoblje naprosto ne mogu pratiti i rješavati mnoge probleme i teškoće koje su produkt tog nesklada razvoja psihe, maše i logike razmišljanja. I dijete već od najranijeg doba počinje graditi svoj svijet u kojem je prisutno bezbroj njemu dostupnih koještarija, u kojem  ono caruje, i nitko ne može da mu ništa ograniči, gdje je nemoguće moguće, gdje je moguće da se „mrak grabi loncem, u vrtu sade jaja za leženje, bicikl da pase na livadi, prase da lovi miševe, da se snijegom sole ovce, guske hrane sijenom.

      “Grigor Vitez, pjesnik sa istančanim osjećajem za psihu djeteta, ugradio  je u ovu pjesmu o dječaku „neobičnog uma“ razumijevanje, blagonaklonost prema djeci simpatije, toplinu, humanost, čovjekoljublje i tko zna što još ne. On je shvatio i osjetio probleme djeteta i razloge njegovog bijega u svijet mašte, iz ugla dječačkog gledanja, kao i sve ostale svoje pjesme napisao je i ovu, bez da ga povrijedi našalio se sa svojim malim prijateljem Antuntunom, poslužio se zabadalicama s kakvim se djeca često služe, pri drugovanju, u

međusobnim odnosima, uživajući i sam u tom svijetu kojeg nam je nadahnuto dočarao, ali on je svog Antuntuna osnažio dajući mu nadmoćno neobično ime. Kad je neobičan um neka ima neobično ime, neće on biti običan Antun nego Antuntun! Nadmoćan ostaloj djeci. U pjesmi je i nedvosmislena nenamrtljiva poruka za odrasle, roditelje i odgajatelje: ako hoćete da se razumijete sa djecom, da im se približite, uđite najprije u njihov svijet, pokušajte ga razumjeti, iskoračite iz tog svog svijeta prejake ozbiljnosti i zakoračite u svijet maše, na taj način ćete se približiti djetetu, ono će vas prihvatiti kao druga, olakšat ćete sebi i djetetu tegoban posao odgajanja, izbjeći ćete stalne sukobe i trvenja, odstraniti nasilje nad djetetom, učinite odgajanje zabavom!

                                                                                  Đuro MARIČIĆ

 

 

                                        DETINJSTVO, Novi sad, godina XXXVI, br 4

                                                zima 2009, str. 110,

 

<< NAZAD NA SADRŽAJ

 


 

 


Povodom 40 godina od smrti Grigora Viteza


 

 VRATIO  ŽIVOT  POEZIJI  ZA  DJECU

      Jedan  od najznačajnijih, a možda i najveći i najbolji srpski pjesnik za djecu, Grigor Vitez, rođen je 15. februara 1911. u selu Kosovac kod Nove Gradiške, tamo gdje je do rata 1991-1995. živio značajan procenat Srba.
Umro je rano, u 56. godini, u Zagrebu, 23. novembra 1966, a sahranjen je u rodnom selu. Pisao je poeziju za djecu i odrasle, priče i prozu za djecu, slikovnice, igrokaze, ali sve njegovo stvaralaštvo ostalo je nedovoljno poznato i valorizirano, palo je u sjenu sjajnih pjesama za djecu koje očaravaju male i odrasle čitaoce, kritičare i teoretičare književnosti. Pored ostalih, objavio je knjige pjesama za djecu "Prepelica", 1956, "Sto vukova", 1957, "Kad bi drveće hodalo", 1959, "Jednog jutra u gaju", izbor, 1961, "Iza brda plava", izbor, 1961, "Hvatajte lopova", 1964, "Gdje priče rastu", 1965, i

“Igra se nastavlja”, posmrtno, 1967.

      Prevodio  poeziju za djecu sa stranih jezika i priredio izbor iz strane poezije za djecu “Četiri vjetra”, 1968., posmrtno.

      Djetinjstvo je proživio u rodnom selu, ispod planine Psunj, i odatle ponio sve tajne koje je moguće usisati iz bogate prirode, sve zvukove,  onomatopeje, glasanje ptica, životinja, trave, drveća, potoka i vjetrova, mirise, spektar boja i dječačkih doživljaja. Kao učitelj proniknuo je u psihologiju djece, zavolio njihove nestašluke, maštovite igre, dosjetljivost i shvatio da je jedini pravi pedagoški metod učenja - učenje kroz igru, kroz zabavu. Unio je svježinu u poeziju za djecu srpsko-hrvatskog govornog

područja, potpuno je obnovio, probudio iz letargičnog sna.

                                                                                                      
        
Antologijska vrijednost pjesama za djecu

 

Kod drugih pjesnika treba tražiti antologijske pjesme, kod Grigora Viteza je teško pronaći pjesmu koja nema antologijsku vrijednost! U svakoj od njih iznenađuje s nečim novim. Njegov tematski krug dodiruje sve sfere života djeteta, biljnog i životinjskog svijeta, selo i grad, ruralne i urbane. Tu je preplitanje s bajkom i pričom, maštovitost, zaigranost, svježina, raznolikost, gipkost, razbarušenost, jezično bogatstvo, neočekivane rime i forme, grafičke novotarije, lepršavost, šarm i duhovitost, pokupljeno je bogatstvo onomatopeja, glasova, šumova, čini se sve što je bilo moguće pronaći i otkriti ugradio je u svoje pjesme, a što nije mogao pronaći izmislio je, iznjedrili su njegova neobuzdana mašta i izvanredna stvaralačka snaga kakva se rijetko susreće.

 

"...Teško je u bilo kojeg našeg pjesnika naći neko ostvarenje koje nije imalo svoj praoblik u Vitezovom pjesničkom korpusu...", kaže dr. Ivo Zalar. Pravo bogatstvo raznolikosti moguće je naći u samo nekoliko njegovih pjesama: "Vrste luka", "Kako živi Antuntun", "Kvočka vodi svoje piliće u šetnju", "Kad bi drveće hodalo", "Riba za večeru", "Ptičja pjevanka". O Grigorovoj poeziji za djecu veoma lijepe riječi napisali su brojni ugledni kritičari i pisci: Gustav Krklec, Joža Skok, Milovan Danojlić, Ahmet Hromadžić, Vladimir Milarić, Nada Bendelja, Muris Idrizović, Stjepko Težak, Husein Tahmiščić, Ivan Šop, Branko Miljković, Milan Crnković, Dušan Radović i drugi. Ostaje potpuno zagonetno zašto ga Dušan Radović nije uvrstio u svoju "Antologiju srpske poezije za djecu".

      Grigor Vitez je vratio život našoj poeziji za djecu. Hvala mu!

 

                                                                                Đuro MARIČIĆ



NOVOSTI, Zagreb – Vukovar, petak 7. april 2006., str. 20
http://www.skdprosvjeta.com/news.php?id=427

 

« Последња измена: Април 28, 2010, 04:21:34 Angelina »

 

 

                                             BLOG, Angelina, April 28, 2010.

<< NAZAD NA SADRŽAJ

 


 

ZNANSTVENI  SKUP  „KNJIŽEVNO DJELO GRIGORA VITEZA“     

 

      Nekada vrlo ugledni časopis UMJETNOST I DIJETE, dvomjesečnik za estetski odgoj dječje stvaralaštvo i društvene probleme mladih, kojeg su izdavali IKRO „Mladost“, Savez društava „Naša djeca“ Hrvatske i OOUR Pedagogijskih znanosti Filozofskog  fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, u broju 1/2 (108/109), vol. XIX, Zagreb 1987., u cjelosti je objavio sva izlaganja sa znanstvenog skupa posvećenog Grigoru Vitezu. Monografija donosi  u cjelosti neke od njih, odlomke iz njih, citate ili sažetke u slobodnoj interpretacuji svog autora.

 

<< NAZAD NA SADRŽAJ

 


 

75. godina  rođenja -  20. smrti Grigora  Viteza

 

„Književno djelo Grigora Viteza“ – to je bio naziv znanatvesmoga skupa koji su, u povodu 75. obljetnice rođenja i 20. smrti hrvatskog pjesnika Grigora Viteza, u Novoj Gradiški, 14. i 15. studenog 1986. godine upriličili Savez društava „Naša djeca“ SR Hrvatske – Komisija za kulturu, časopis „Umjetnost i dijete“ i novogradiško Narodno sveučilište „Matija Antun Reljković“ koje je bilo domaćin.

Suorganizatori su bili IKRO „Mladost“, IGRO „Naša djeca“, IRO „Školska knjiga“, Društvo književnika Hrvatske, Filozofski fakultet – Katedra za noviju hrvatsku književnost i Gradska knjižnica – svi iz Zagreba, te SIZ za kulturu i informacije iz Nove Gradiške.

Znanstveni je skup bio dvodnevan i prijavljena su bila dvadeset i četiri izlagača iz Zagreba, Nove Gradiške, Beograda, Vinkovaca, Rijeke, Novog Sada i Sarajeva, a većina ih se i odazvala te iznijela sažetke svojih saopćenja koja ovdje u cjelosti objavljujemo.

Valja napomenuti da je, tom prigodom, bilo i nekoliko usputnih manifestacija, vrlo uspjelih: izložba o životu i djelu Grigora Viteza, predstavljanje javnosti njegovih novoizašlih knjiga,u izdanju „Školske knjige“, recital njegove poezije koji su izveli članovi Dramskog studija Zagrebačkog kazališta mladih. Prikazan je i film o Grigoru Vitezu autora Nikole Babića i upriličen razgovor sudionika simpozija s njim. Upriličen je i posjet Vitezovu rodnom mjestu Kosovcu i položeno cvijeće na pjesnikov grob.

Kroničarima posebno ne bi smjela izmaći izuzetna gostoljubivost domaćina, novogradiških organizatora, kao i članova obitelji Grigora Viteza. 

 

<< NAZAD NA SADRŽAJ

 


 

dr. Joža Skok, Zagreb

Grigor Vitez – samostalno i autohtono poglavlje hrvatskog dječjeg pjesništva

 

UDK 886.2(02.053.2), stručni članak

Dat. Prim.: 15. 11. 1986.

 

Sažetak:

 

Pojavu Vitezove poezije autor eseja „Grigor, Vitez – samostalno i samoniklo poglavlje hrvatskog dječjeg pjesništva“ objašnjava kontekstom hrvatske književnosti pedesetih godina koji utječe i na promjene u dječjoj književnosti. Najevidentniji predstavnik tih promjena je pjesnik Grigor Vitez koji u dječju poeziju unosi već otkriven i potvrđen lirski senzibilitet u poeziji za odrasle i koji svoju dječju poeziju gradi na suvremenoj i modernoj koncepciji dječje pjesme polazeći od iskustva dječjeg pjesništva jugoslavenskih naroda, kao i svjetske dječje poezije. Na tim osnovama Vitez stvara osobnu poetiku obilježenu oslobađenim lirskim govorom i zasnivanu na dječjem doživljaju svijeta i života. Vitez ostvaruje izuzetne estetske vrijednosti svojim pjesničkim djelom za djecu, ali njime otvara i nove putove hrvatskog dječjeg pjesništva. U tome pjesništvu on je pojava čije se značenje može usporediti s Ivanom Brlić – Mažuranić i Matom Lovrakom, klasicima hrvatske dječjhe književnosti.

 

Kada se početkom pedesetih godina Grigor Vitez pojavljuje na sceni hrvatskoga dječjeg pjesništva, ono dobiva ličnost koja će ga, ne samo obogatiti svojim izuzetnim i bogatim lirskim opusom, nego će otvoriti i novo poglavlje u njezinom jednostoljetnom trajanju. Usporedio sam već tu Vitezovu pojavu i značenje s onim što ga posjeduju, Jovan Jovanović Zmaj za srpsku, a Oton Župančić za  slovensku dječju poeziju, a to znači da je riječ o pjesničkoj ličnosti od formata, o dječjem pjesniku u najdoslovnijem i afirmativnom značenju te riječi. U relacijama hrvatske dječje književnosti Grigor Vitez pojavljuje se kao ime koje će se s razlogom pridružiti imenima klasika te književnosti, Ivani Brlić-Mažuranić i Mati Lovraku, jer se njegov doprinos hrvatskom dječjem pjesništvu doista može mjeriti s onim umjetničkim doprinosom što ga je Ivana Brlić.Mažuranić dala bajci, a Mato Lovrak dječjem romanu. Smatram da su te moguće, a sasvim opravdane usporedbe, dovoljno indikativne za našu kritičku svijest o pjesniku  u čijem je znaku, možemo to slobodno reći, bilo ne samo desetljeće njegova naintenzivnijeg djelovanja u dječjoj književnosti, tj. Od 1956. do 1966., nego i pedesete i šezdeseste  godine u cjelini, a odsjaj i odjek tih godina traju još i danas.

 

Taj odsjaj možemo lako prepopznati u dvije temeljne razine. Prva je eseteski kvalitet i plodonosno estetsko zračenje Vitezove dječje poezije koja vremenom ne gubi na svojoj izvornosti, svježini i privlačnosti, na svom aktalnom prisustvu i recepcijskom odjeku, a druga je plodotvornost impulsa što ga je Vitezovo pjesništvo za za djecu dalo, i još uvijek daje, suvremenoj hrvatskoj dječjoj poeziji koja je metaforički nastavila igru kao simboličan odziv na poziv upućen (in)direktno naslovnom sintagmom posthumne Vitezove zbirke. Navedemo li ovdje činjenicu da su najautentičniji predstavnici postvitezovske epohe hrvatskoga dječjeg pjesništva, Zvonimir Balog i Luko Paljetak pjesnički najkreativniji i imaginacijski najlucidniji nastavljači te igre, te da Balogovoj inventivnoj i bogatoj leksičko-ludističkoj poetici, kao i Paljetkojvoj nonsensno grotesknoj dječjoj pjesmi korjeni i impulsimogu nazrijeti u nekim, gotovo arhetipskim modelima, Vitezove dječje poezije, koja i na tom planu nije afirmirala samo sebe, nego je otvarala nove mogućnosti dječje pjesme, nadam se da smo u dovoljnoj mjeri označili relevantne književno-povijesne i vrijednosne estetske odrednice Vitezove pojave.

 

U trenutcima ulaska u hrvatsku dječju književnost zatečena tradicija njezina pjesništva, nasuprot blistavim dometima proze koja je s Ivanom Brlić-Mažuranić, pa i Matom Lovrakom dosegla razinu evropske i svjetske dječje književnosti, ta tradicija bila je relativno skromna, usprkos kontinuiranoj jednostoljetnoj pjesničkoj produkciji koja je znala doseći razinu prihvatljivih i prepoznatljivih pjesničkih vrijednosti, ali s ipak nije stvorila opus i ime koji bo (p)ostali sinonimom autentičnog dječjeg pjesništva i njegove najviše estetske razine. Ipak, Vitez je apsorbirao i nastavio ono najdjelotvornije i pjesnički najvažnije u toj tradiciji, posebice onaj odvjetak koji je tematski bio vezan uz prirodu, ritmičke i zvukovne igre, te humorističko-nonsesne nagovještaje pomoću kojih se hrvatsko dječje pjesništvo barem približilo modelu izvorne dječje pjesme opirući se svojim, premalo snažnim glasom, rutiniranom stihotvorstvu, narativno-anegdotskom pjevu, didaktičkom i tzv. Primjenjenom modelu dječje pjesme kao izražajno reduciranom obliku poezije „za odrsle“.

 

Međutim, za afirmaciju vlastitog pjesničkog bića i za formiranje jedne nove, izvorne i suvremene poetike dječjeg pjesništva, krhka tradicija što ju je zatekao, Grigoru Vitezu nije bila dovoljna, tim više što se dominantan tradicijski, stihotvoračko-didaktički model ranijeg hrvatskoh dječjeg pjesništva u poratnom razdoblju s lakoćom ugradio u sos-didaktičku varijantu dječje poezije. U takvoj situaciji i kontekstu bilo je neophodno posegnuti za širim, poticajnijim i plodonosnijim izvorima – za petičkim iskustvom slovenske i srpske dječje poezije, svjetskog dječjeg pjesništva, narodnog pjesničkog stvaralaštva, kao i za iskustvom i dometima poezije namijenjene odraslima. Već na početku svoga opredjeljenja za dječje pjesništvo Vitez je bio svjestan da se ono može razvijati isključivo u ravnopravnom estetskom suodnosu s najvišim vrijednostima jugoslavenskog i svjetskog dječjeg pjesništva, pa je njegovo prevođenje slovenskih i svjetskih dječjih pjesnika bilo motivirano, ne samo čitalačkim potrebama i informativnim interesima publike za prevođene pjesnike, nego i osobnom autorovom potrebom  za otkrivanjem poticajnih pjesničkih vrijednosti. Jednako je tako bio svjestan činjenice da se dječja poezija može potvrditi i afirmirati, i u okviru dječje književnosti i književnosti uopće, samo pod uvjetom da se kao poezija potvrdi i tu u ravnopravnom estetskom suodnosu s poezijom za odrasle, odnosno tako da dosegne umjetničku razinu njezina visokog estetskog standarda. Tako je već od početka njegov pjesnički napor bio usmjeren u oba naznačena pravca.

 

Vitezovo opredjeljenje za dječju poeziju, odnosno za poeziju djetinjstva i o djetinjstvu, kolko god bilo slučajno i naoko rezultat nekih irelevantnih  vanjskih pobuda, bilo je ustvari, potvrđeno konkretnim pjesničkim rezultatima izuzetnog dosega, primarno rezultat unutarnjeg stvaralačkoh poriva, kreativne vokacije koja je, tinjajući negdje u dubini, očekivala pravi trenutak svoje manifestacije. Potvrđeno je to, jednako spomenutim dosegom, ali i intenzitetom i količinom pjesničke produkcije, koja je u samo jednom desetljeću stvaranja urodila sa sedam zbirki dječje poezije! To su, da se podsjetimo, zbirke Prepelica (1956), Sto vukova (1957), Kad bi drveće hodalo (1959), Iza brda plava (1961), Hvatajte lopova (1964), Gdje priče rastu (1965) i Igra se nastavlja (1967). Svaka od tih zbirki bila je u doslovnom značenju riječi knjiga pjesama, veliki datum i blagdan dječje poezije, bez obzira na to što su neke od njih bile svojevrstan lirski predah, no takav koji ni u jednom slučaju nije dovodio u pitanje stvaralačku inventivnost i identitet Vitezove dječje pjesme.

 

A Vitezova dječja pjesma, koja se poput njegovih omiljenih simbola iz prve zbirke, prepelice i ševe, vinula iz žarišta najčistije inspiracije do autentične pjesničke kreacije bila je, u svojim najsvjetlijim trenutcima koji su u razmjeru s navedenom produkcijom bili čak brojniji nego što bismo objektivno mogli očekivati, ono neizbježno vraćanje djetinjstvu poezije, čistom biću lirske pjesme, njezinoj izvornosti i glasu koji je izvirao iz neke (pra)davne svježine riječi, iz njezina korjena, iz zvuka i ritma, do kojih nije dopro nijedan raniji hrvatski dječji pjesnik. Koliko god su poticaji takvome izboru bili osobni, koliko god su potjecali iz najdubljih kreativnih pobuda, koliko god su bili motivirani neophodnošću pojave i objave takvog, drukčijeg, spontanijeg i biću dječje pjesme najprimjerenijeg pjesničkog glasa koji će se nametnuti stereotipnom mnogoglasju verbalnog i didaktički usmjerenog, odgojno indoktriniranog toka međuratnog i poratnog hrvatskog dječjeg pjesništva, samo je radikalan zaokret u cjelokupnoj hrvatskoj književnosti, a u njezinu okviru i dječjopj, mogao omogućiti i raskid s negativnom tradicijom i otvoriti i otvoriti prostore vitezovskoj koncepciji dječje pjesme.

 

Vitezova pojava u jednom takvom književnom trenutku koji je u hrvatskoj književnosti nastupio pedesetih godina, podjednako svojim otklonom socrealističke poetike koja se odrazila samo u njegovim početnim, efemernim dječjim stihovima, kao i obnovom i produžetkom već spomenute plodotvornije tradicije, te afirmacijom suvremenog shvaćanja biti dječje pjesme kao moderne jezičke kreacije i to u kontekstu tada modernih tendencija u cjelokupnoj književnosti, nije, dakle, bila slučajna. Naprotiv, logična je i podudarna ta pojava bez obzira na to što pojave i procesi u dječjoj književnosti teku po svojim specifičnim zakonitostima, no i u njima uvijek djeluju, više ili manje prepoznatljivi, impulsi cjelokupne književnosti i njezina estetskog usmjerenja. Možemo slobodno reći da je proces oslobađanja hrvatske književnosti pedesetih godina od dogmatizirane estetske svijesti bio itekako pozicajan i za dječju književnost, i da je upravo Grigor Vitez na tom području, koje se od takve svijesti oslobađalo nešto usporenijim ritmom, označilo veliku prekretnicu.

 

U dječju poeziju, za koju se u jednom takvom trenutku opredjeljuje, Grigor Vitez unosi dragocjeno iskustvo već afirmiranog lirskog senzibiliteta potvrđenog poezijom za odrasle, jer su iza njega bile već tri pjesničke zbirke – San borca u zoru (1948), Pjesme (1955) i Naoružane ruže (1955), dok će dvije preostale Povjerenje životu (1958) i Kao lišće i trava (1960) nastajati usporedno s dječjom poezijom. Ističem namjerice taj senzibilitet kao najkonkretniji i najevidentniji rezultat cjelokupne Vitezove umjetničke poezije koja je u traganju za svojim punim identitetom oscilirala na tematskom planu od ratne, partizanske, soc-patriotske do intimne, općeljudske, refleksivne i humanistički angažirane dijagonale, a na planu izraza i forme kretala se između vezanog i slobodnog stiha, čvrstih strofnih oblika i spontanih lirskih kompozicija, između tradicijskog lirskog govora i oslobođenih lirskih, govorno i ritmički prirodnih izričaja, između zatvorenih lirskih oblika i pjesme u prozi. Ilustrativni modeli takvih Vitezovih raznolikih lirskih struktura su najpoznatije Vitezove pjesme – Hrast i Jabuka, Epitaf vojniku koji je pao u času potpisivanja primirja, Slike, Cvijet u pustinji i Dječak u sjeni drveta. Naslov ove posljednje pjesme neizbježno nas asocira na značajno prisustvo motiva i slika djetinjstva u Vitezovu lirskome svijetu koje zajedno sa slikama zavičaja stoje u središtu njegovih dometa. Ipak, dominantan tok toga pjesništva jeste nastavak „transverzale Vraz – Vidri – Cesarić“ kako je to uočila književna kritika i na kojoj se zapravo formirao Vitez.

 

Međutim, Vitezova dječja poezija neće predstavljati dodatni usputni kolosijek njegova stvaralaštva namijenjenog odraslima, naprotiv, postatće dominantnom ptreokupacijom toga pjesnika, književnim područjem koje će ga potvrditi kao autentičnog stvaraoca i otkloniti sve sumnje u asocijacije vezane uz njegovu pjesničku samobitnost. Bez obzira na to koliko je bio dugačak stvaralački put do toga otkrića i potvrde, pokazalo se i u ovome slučaju da pravi pjesnici pronalaze uvijek svoj autohtoni svijet i izraz, svoj pravi književni prostor i publiku, puno opravdanje svoga stvaralačkog čina i govora. No, za razliku od svojih starijih suvremenika, pjesnika međuratne epohe, kao što su Gustav Krklec, Vjekoslav Majer, Drago Ivanišević, a    također opredjeljuju za veći ili manji intenzitet stvaranja dječje poezije, a čiji je dignitet dobrim dijelom vezan uz odsjaj značenja i afirmacije što su ih stekli poezijom za odrasle, dječja poezija Grigora Viteza neće potvrđivati samo svoje biće,i njegovu autentičnost, nego će cjelokupnim  pjesničkom djelovanju toga autora dati stvaralačku potvrdu. To drugim riječima znači da je, crpeći svoje sokove dobrim dijelom iz Vitezove poezije za odrasle, njegova dječja poezija nadrasla svoje izvore vraćajući im pri tom obilato svojim retrogradnim ozračivanjem njihova postojanja.

 

Za književnopovijesno značenjetakve Vitezove pojave bitne su dvije činjenice. Prva je sadržana u tome što s njegovom dječjom poezijom hrvatsko dječje pjesništvo na konkretan i simboličan način nadoknađuje sve svoje zaostatke i suvereno se nameće kao pjesnički autohtono i estetski ravnopravno stvaralaštvo s ostalim područjima dječje, pa i nedječje književnosti, a druga potpuna, književnoteorijska i estetska afirmacija dječjeg pjesništva kao autohtone pjesničke kreacije, umjetnosti riječi kojom se izražava vjelovit dječji doživljaj svijeta, potekao iz iskustva, doživljaja i senzibiliteta djeteta koje čuđenjem, igrom, bogatom imaginacijom, svojom specifičnom logikom, cjelokupnim svojim emotivnim, psihološkim i etičkim ustrojstvom, a nadasve svojim jezikom, otkriva taj svijet i svoje mjesto u njemu dajući upravo djetinjstvu najsvjetliju i jedinu uporišnu tačku svoje egzistencije. Vitezova vizija toga svijeta jest uprvome redu vizija djetinjstva kao prostora vedrine i jedinstva s prirodom i životom, a što se najbolje otkriva i potvrđuje pjesnikovim metaforičkim odrednicama o stalnom dječjem sijanju smijeha tim prostorom i dohvaćanjem sunca koje se, toplo i raskošno nadvilo nad njegovom panoramom.

 

Afirmirajući takvu viziju i koncept djetinjstva, Vitez je doista kreativno asimilirao i sintetizirao već označene aspekte tradicije, kao i suvremenih tendencija dječjeg pjesništva koje je sve više manifestiralo poetiku igre, oslobođenog pjesničkog (dječjeg!) jezika, razigrane imaginacije i otklona utilitarnog govora, podređujući sve to mjeri svog doživljaja i opredjeljujući se za izraz neposredne, tople i humane komunikacije sa djetinjstvom. A Vitez je umio, u čemu je njegova posebna značajka i veličina, sve te odrednice podrediti i usaglasiti s osobnim poetskim bićem, kao i bićem onih, najmlađih, kojima je svoje stvaralaštvo i namjenio. Tako je u hrvatskom dječjem pjesništvu poprvi put ostvaren onaj sugestivan i prisan kontakt kojim se ditete poistovjećuje s pjesmom i pjesnikom bez ostatka, jer brzo otkriva i spoznaje da ih ne dijeli neko naglašeno iskustvo, dob, vremenska razdaljina, težnja za dociranjem i nametanjem svoga pogleda. Rečeno jezikom suvremene kritičke terminologije – na komunikacijskom kanalu između pošoljaoca i primaoca poruke otklonjeni su svi šumovi!

 

A takve kominikacijske prepereke većeg dijela ranijeg, pa i suvremenog dječjeg pjesništva koje ponekad komunicira samozadovoljno samo sa sobom, mogao je prevladati i otkloniti samo autor koji je u sebi, i to u izuzetnoj mjeri znao sačuvati draž izvornog dječjeg iskustva i psihologije, čistih i vedrih slika djetinjstva, odnosno autor koji posjeduje neophodnu moći totalne psihološke identifikacije s djetinjstvom. Čini se da su obje ove komponente podjednako pridonijele tome što se Vitezovo dječje pjesništvo u tolikoj mjeri nametnulo kao osobni i autentični glas djetinjstva. U tom glasu moglo se već u prvom susretu s njime identificirati prepoznatljiv auto(biografski kontekst, no taj glas nije ostao uokviren tim kontekstom, nego je u sebi sažimao, a također i otvarao najšire prostore svijeta i vidika djetinjstva.

 

Jedan, i to vrlo značajan i lako uočljiv sloj Vitezove dječje poezije zavičajno je determinirana, no poput drugih zavičajnih pjesnika, posebice onih iz međuratnog razdoblja, u Vitezovu slučaju taj sloj nije obilježen nekim posebno naglašenim, lokalnim zavičajnim temama i motivima s konkretnim temporalnim ili toponimskim odrednicama, nego je u prvom redu signiran pejzažnim atmosferama, zvukom, i ritmom zavičajne pjesme, njezinom razigranošću i vedrinom, oslobođenim i nesputanim emocijama koje se posebnim intenzitetom bude i razigravaju u neposrednom dodiru sa zemljom, prirodom i poznatim krajolikom koji su izvor uvijek novih pjesničkih uzbuđenja. Za razliku od Gustava Krkleca, na primjer,  koji je svoj pjesnički i naglašeno autobiografski povratak svijeta djetinjstva i zavičaja obojio elegičnim, pa i sentimentalno-nostalgičnim bojama i zvukovima izgubljenog i nepovratnog dječjeg Edena, pa i Dragutina Tadijanovića koji je rafiniranim slikama i lirskim ispovjedima o svom slavonskom djetinjstvu kontrastirao svoje rano dječje i kasnije životno iskustvo, koji je idilu djetinjstva suprostavio jednoj tamnoj slici vremena i života, Grigor Vitez je u zavičaju otkrio trajanje djetinjstva u nepomućenoj ljepoti življenja, u trajno harmoničnom suodnosu djeteta i prirode.

 

Nema nikakve sumnje da je taj Vitezov osjećaj za prirodu, nijanse njezinih boja i zvukova, pokreta i ritmova, sastavni dio pjesnikova zavičajnog ishodišta, kao što također ne bi smjelo biti niakve dvojbe ni o tome da je taj senzibilitet izgrađen, uz ostalo i na slavonskoj književnoj tradiciji, ne samo onoj bliskoj što je predstavljaju Tadijanović, Kovačić, Cesarić, Mađer i brojni drugi slavonski pjesnici, nego i na onoj mnogo daljoj, koja počinje negdje s Kanižlćem i Katančićem. Treba se samo, kao potvrdu ovom mišljenju, prisjetiti Kanižlićevih stihova iz Svete Rozalije, konkretno teme o kupanju slavićka pred špiljom, dražesne igre iz prirode u raskošnom baroknom i rokoko stilu u kojoj sve pršti od radosti života, ptičjeg cvrkuta i minuciozn0 registriranih pokreta i slika, a jednako tako i Katančićeve Ševe s njezinim onomatopejski izraženim cvrkutom, ritmički pokretnim i razigranim sedmercima, deminutivima i posebnom izražajnošću zavičajnog, slavonskog ikavskog idioma, da bismo uočili još jedno bogato naslijeđe koje ne umanjuje Vitezovu pjesničku senzibilnost, nego u novome svijetu otkriva genezu njegova pjesništva za djecu i odnosa prema vidljivim, ali i nekim manje uočljivim izvorima. A to je tema što zaslužuje i posebnu kritičku pozornost.

 

Vitezova dječja poezija sazdana je na idealnoj sintezi zvuka, ritma i slike. Zvuk te poezije najčešće je naglašen onomatopejskim osluškivanjem prirode, maštovitim i nadasve suptilnim pjesnikovim bilježenjem i prenošenjem njezinih glasova i njihovim konstituiranjem u najčistiji i najdirektniji lirski govor. Međutim, akustičnost Vitezova stiha potpomognuta je također učestalom upotrebom aliteracija i izvan njihove onomatopejske funkcije, kao i bogatim arsenalom asonanci koje daju posebnu puninu i melodioznost tom stihu. Njegovu pak sonantnost na poseban način upotpunjuje i izražava svjež, originalan i inventivan rimarij. Iapak, sva ta izražajna pjesnička sredstva nisu u Vitezovu slučaju pjesnička dekoratistika stihu i manifestacije artističke virtuoznosti, premda bjelodano svjedoče o visokoj artističkoj kulturi toga autora, jer ih primarno i doživljujemo kao organski dio jezika i pjesničkog izraza, kao osobine koje izviru iz njegove prirode. U svom stvaralačkom postupku Vitez je poput Cesarića znao osjetiti zvuk riječi i ugraditi ga u sklopove kojima je ostvarivao razigrane i raskošne zvukove arabeske svojih stihova.

 

Ritmičko bogatstvo svoga dječjeg pjesništva Vitez je gradio upravo na takvom osjećaju za akustiku riječi i stiha, pridodajući tom i osjećaj za pokret, prirodan tok i protok riječi, za njihovo harmonično konstituiranje u spontan lirski izraz koji teče i žubori poput ritma neusiljenog govora ili gorskog potoka. Iako je u ritmovima vezanih stihova i klasično oblikovanih strofa bio sputan zadanim metričkim obrascima, Vitez je u njima uspijevao ostvariti ritmičku neposrednost i neusiljenost, dok je u pjesmama slobodnih metričkih struktura i strofnih oblika uspijevao doseći takvu prožetost ritma i zvuka koja plijeni i zadivljuje svojim jedinstvom i oslobađa riječ dajući joj puninu njezina glasovnog ustrojstva i semantičkog obilježja. Na tom obilježju Vitez je hrvatsko dječje pjesništvo oslobodio svih tradicijskih stega i uputio ga bitno drukčijem shvaćanju jezika dječje poezije – osluškivanju njegova prirodnog ritmičkog toka talasanja.

 

Sliku u svojoj dječjoj poeziji Vitez je zasnivao najčešće na konkretnim i snažnim vizuelnim dojmovima, na jasnim i čistim bojama, na njihovu opisu pomoću plastičnih epiteta i poredbi, a samo se manjim dijelom koristio pri tom metaforama. Ta konkretnost njegovih pjesničkih slika u većoj je mjeri možda sugestivna nego atraktivna, no taj je postupak u skladu s Vitezovom koncepcijom dječje pjesme koja nikada ne teži efektnosti riječi i izražajnog sredstva, nego disciplinirano ispituje njihovu estetsku funkcionalnost. Osim toga, slika se u Vitezovoj poeziji rijetko manifestira kao izdvojeni segment pjesme, ona je uvijek sastavni dio osmišljene kompozicije koja se temelji na podudarnosti izraza forme, na nedjeljivosti pjesme, sve od njezina naslova do uvijek efektne poante koja tu kompoziciju zaokružuje.

 

Dakako, svijet Vitezove dječje poezije nije samo svijet konkretne, osnovnim čulima (vida, sluha, opipa, mirisa) dostupne prirode, nego je to i svijet imaginacijom preobražene prirode, kao što i svijet dječje zbilje ima svoju protitežu i u drukčijem, izokrenutom toposu; nije isto tako samo svijet ozbiljnosti, nego je i svijet humora i nonsensa, tematskog i emotivnog bogatsstva. Svojom dječjom poezijom Grigor Vitez je otkrivao i izražavao punoću i raznolikost toga svijeta, širinu i dubinu predjela djetinjstva, njegove psihološke i etičke konstante, posebice one koje ga bitno determiniraju i razlikuju od svijeta odraslih u čistoći ideja i emocija. Međutim, u njegovoj dječjoj poeziji nije dolazilo do sraza i sukoba ta dva svijeta, do naglašene opozicije jednog prema drugome jer je ta poezija bila i ostala okrenuta jedinoj, dječjoj dijaginali vizije života, dijagonali koja svojom vedrinom, plemenitošću i humanizmom želi nadvladati svaku moguću disharmoničnost. A na tom planu Vitez je sjedinio visoke, podjednako estetske kao i etičke dijagonale svoje dječje poezije, tog samostalnog, samoniklog i dosad najizvornijeg poglavlja hrvatskog dječjeg pjesništva.

<< NAZAD NA SADRŽAJ

 


 

dr. milan  crnković: vitezovo  oblikovanje  pjesme

Rijeka

UDK  886.2(02.053.2).076,

Stručni rad

Dat. Prim.: 15. 11. 1986.

 

SAŽETAK

 

Uvodno se konstatira kako je recepcija poezije Grigora Viteza i dva desetljeća nakon njegove smrti ustrajno intenzivna. To je, i stoga što je on moderan pjesnik koji nije porušio mostove koji ga vežu s tradicijom. Zatim se istražuje što je sve modernitet u njegovom pjesništvu, gdje su mu izvori. Zapažanja se ilustriraju primjerima pjesama i njihovom analizom. Naročito se govori o unutarnjem ustrojstvu pjesme i njezinim komponentama (strofa, rima, ritam, onomatopeja, nonsens, igra, hiperbola, humor, dužina ...) o svemu što čini karakter pjesničkog sastavka. Na osnovama analize pokazuje se čime je to sve Vitez izvoran, snažan i zreo pjesnik „ i iznad povoljnih sudova koji su o njemu izricani“.

 

            

 

 

„Recepcija Vitezove poezije dva desetljeća nakon smrti, ustrajno intenzivna i bez znakova slabljenja, kao i trajanje njegove škole ne samo u imitiranju modela nego i u ostvarenosti modela prema novim traženjima i rješenjima sve do novih modela – pokazuje sasvim jasno koliko je Grigor Vitez bio izvoran, snažan i zreo pjesnik.“

 

Crnković je već na početku svog izlaganja iznio mišljenje da se na osnovu već ranijih sudova o Vitezovom opusu ovaj pjesnik može proglasiti klasikom, ova dva desetljeća poslije njegove smrti samo su potvrdila ta mišljena.

 

„Znao je otvoriri nove registre za dotad najeksploatiraniju temu dječje poezije, temu prirode, od koje su mnogi moderni pjesnici upravo zbog ranije pretjeranog iskorišćavanja bježali, te je izbjegao opasnost da bude seoski pjesnik ili pjesnik sela, a zadržao vjerodostojnost, osebujnost i dubinu istinskih doživljaja seoskog dječaka na kojima je gradio svoje divne pjesme o pticama i životinjama u slavonskom pejzažu. Nije upadao u zamke didaktičnosti ...“

 

 Jrednom od bitnih značajki Vitezova pjesničkog djela Crnković smatra majstorstvo u oblikovanju pjesme, zbog kojeg ovom pjesniku odgovara atribut klasičan, kojeg opravdava i to  što je ono „toliko savršeno da postaje trajno“.  On iznosi mišljenje da su „gotovo sve Grigorove pjesme antologijske ... savršene...“

 

Na osnovu ispitivanja 80 pjesama Viteziove knjige Iza brda plava, za koju smatra da najbolje predstavlja Viteza, Crnković je  uočio slijedeće važne odlike njegovog pjesništva: upotrebu slobodnog i vezanog stiha, osnovnog metra i metričkih varijacija, upotrebu strofe, rime, onomatopeje i igre riječima, grafička posebnost, dužina pjesme i raspoređivanje sila i napetosti pjesme, odnosno poentiranje.

Crnković o oblikovanju pjesme primjećuje da Vitez ne odbacuje vezani stih, ali mu ne robuje, nevezani stih je „prirodna atmosfera u kojoj njegova poezija najlakše diše“. Dalje analizira način rimovanja kojeg Vitez primjenjuje uz  svoje specifičnosti i samosvojnost, sklonosti i opredeljenja, rima aa, ali i ab ab uvijek je u službi funkcionalnosti. Tu analizu provodi na pjesmi Kakve je boje potok ,gdje je primjenjen klasični vezani stih, primjećuje da je takvim načinom rimovanja pjesma mnogo dobila, kao i upotrebom deveterca, netipičnog za Viteza. Prisutno je „ ... nastojanje da se doživljena ljepota zapaža u kontinuitetu s različitih strana i stajališta. Stoga je boja potoka, i njegova ljepota i postojani život, očitava u pet slika, pri čemu se svaki put mijenja doba dana, točka s koje se gleda i promatrač koji izriče sud.

Kao primjer klasičnog vezanog stiha rimovanja i njegove funkcionalnosti navode se i pjesme Švelja i Dvije ruke. Ipak, „ Od  osamdeset analiziranih pjesama svega bi se četrnaest moglo na  neki način ubrojiti u takve, ali svega dvije u potpunosti“

 

„ ...jedna je od najznačajnijih i možda najdivnijih Vitezovih osobina da se nijednog pravila ne drži doslovno i bezuvjetno. Gotovo u svim ovim „vezanim“ pjesmama, čak i u poznatim životinjskim uspavankama – a ako ikoja pjesma, onda uspavanka zahtijeva neporočnu postojanost – Vitez će negdje „pogriješiti“, ili u metru, ili u rimi, ili u strofi. Obično stoga što mu izmjena, pogotovo ondje gdje se ne očekuje, služi za poentiranje, ili jednostavno zato što ne podnosi strogu pravilnost.“

Crnković primjećuje Vitezovu sklonost za sređeni stih, ali  „stih vezan na drugi način nego što je to starinski vezani stih – njegov je stih vezan brojnim pravilima njegova vlastitog graditeljskog umijeća, prije svega funkcionalnošću i prenapregnutošću“.

 

Na bazi analize 80 Vitezovih pjesama Crnković je ustanovio da ostaje tvrdnja o povezanosti ritma i metrike Vitezove poezije sa onom slavonske narodne, osobito pjesme za djecu, „pogotovo ritma slavonskog kola“, ali je i tu Vitez unio niz svojih specifičnosti. Ni tu nema robovanja stalnom metru i ritmu, samo četvrtina njegovih pjesama ima stalnu metriku, dok kod ostalih nema pravih osmeraca, deveteraca, dvanaesteraca...Mnogo više je uočljivija „ritmička gibljivost, elastičnost, lelujavost“ nego korištenje mogućnosti nekog novousvojenog metra. Ustanovio je da je „Vitezova osnovna metrička građa osmerac“ , u 31 pjesmi od 57, kao i kod njegovog prethodnika Krunoslava Kutena. No,  često su prisutni i četverac (23), peterac (16), šesterac (25), sedmerac (23), deveterac. Stalna je težnja prema izmjenama i slobodi metrike.

Iznosi se primjer uspavanke kod koje je pogodan ritam trohejski osmerac, ali Vitezov osjećaj za ljepotu pjesme i njenu efektnost donosi nešto novo, on narušava tu pravilnost, Dohvati mi, tata, mjesec,  početni stihovi su u dva navrata u sedmercu, a zadnja dva stiha su u šestercu. Potreba za poentom i efektnim utiskom jača je od potrebe za pravilnošću, nema ritmiziranja koje je samo sebi svrha.

 

Broj stihova u strofi kod Viteza je vrlo raznovrstan, u više od polovice analiziranih pjesama prisutno je slobodno formiranje strofe, različite dužine, pri čemu se spontane rime gotovo nikada ne odriče. Ćetvrtina pjesama nema podjelu na strofe, u tim pjesmama se najčešće koristi pravilan distih bez grafičkih varijacija, osim u jednom slučaju. Kod pravilnih strofa najprisutniji je katren, no i njega u dva navrata upotrebljava u „pokvarenom“ obliku. Tercinu koristi samo jednom kao i strofu od pet stihova. I u tom pogledu slobodno formiranje strofe ostaje mu privlačno, kao i promjenljivost metrike, kada se služi katernom znade buaciti stih manje ili više.

 

Crnković iscrpno analizira način rimovanja i navodi  broj pjesama s pojedinim tehnikama rime. Vitez se služi rimama aa, abcb, abab, „Bez rima je svega jedna pjesma i još jedna s nepravom rimom“. Vitez  njeguje svoj stil bez čvrstih, okamenjenih pravila koja sputavaju disanje njegovog raskošnog duha, opsjednutog čežnjom za slobodom, kao život on se prilagođava postojećoj situaciji pri čemu uvijek dolazi do izražaja njegova sjajna muzikalnost, koju kritika gotovo uopće ne primjećuje prilikom analize njegovih pjesama. Naime, analiza metrike, građenja strofa i rimovanja ne može se potpuno poistovjetiti s muzikalnošću.

 

Kod Viteza je „rima u funkciji kao okupljač stilogenih glasova i često naglašava promjenu ritma i spontan humor. Analizira se pjesma Repata priča u kojoj odgovarajući stihovi „ upotpunjuju i potvrđuju boju, osebujnost, neobičnost, privlačnu zvukovnu reprezentaciju i humorne rezonanace ... U proljetnoj pjesmi Svirala od vrbe par rima  u stihovima „Staroj vrbi / na grbi / već svirala raste“ otvara jednim savršenim udarcem cijelu atmosferu i perspektivu pjesme“, kaže Crnković. Navodi pjesmu Medvjeđa uspavanka koju posebnom čine dva para sjajno uspjelih rima:

 

                                            Ljuljam svoga sina vrlog:

                                           Uvuci se sav u brlog,

                                           Nek ti viri samo njuška,

                                           Upaka ti u nju kruška!

 

Crnković se zadržava na analizi ove pjesme u kojoj se „razlijeva humor  i vedra blagost uspavanke...a spomenute rime imaju udarnu snagu i pjesma živi od njih...“Navodi pjesmu Krijesnica u kojoj se „dočaravaju raspoloženje hladne svjetlosti i misterioznog blistanja u tami noći“, a u pjesmi Krava čita novine ističe sjajnu rimu i „odnos bogat asocijativnim mogućnostima, humornom atmosferom i zasićernim mirisima djetinjstva“ i naglašava „kako je Vitez, ne odrekavši se rime, kao moderan pjesnik zadržao zlatan rudnik.“

 

Naravno, kad analizira Vitezove pjesme, Crnković se morao zadržati i na onomatopeji, koju svi kritičari naglašavaju kao Vitezovu osobnost. „Poznato je onomatopejsko bogatstvo u nekim Vitezovim pjesmama o pticama, što gotovo djeluje kao skupljanje onomatopejskog vokabulara, no takvih pjesama nema puno, ...u svega 16 od 80 pjesama.“Crnković upozorava na dva Vitezova postupka u vezi s onomatopejom „jedan gdje se onomatopeja spaja s nonsensom na osnovi pučke etimologije,“ kao kod pjesama Kvočka vodi svoju djecu u šetnju i Sjenica. U jednoj i drugoj „prevode se“ onomatopejski zvukovi u ljudski govor...“. Drugi slučaj je, „gdje se iz na osnovi onomatopeje razvija cijela skala izvanredno stilogenih zvukovnih vrijednosti“. Primjer za drugi slučaj su jedne od najboljih Vitezovih pjesama Ševina jutarnja pjesma i Prepelica. U prvoj pjesmi riječi sa onomatopejskim ći – ći su grafički složene vertikalno,  „dominantnu ulogu preuzimaju neprestano ponavljanje  onomatopeji srodne riječi ... čija uloga u pjesmi postaje daleko kompleksnija i mnogoznačnija od dočaravanja prirodnih zvukova.“

U pjesmi Prepelica Vitez koristi podudarne zvukove iako su „daleko od onomatopejskog porijekla...Tako u pjesmi prasak naglog uzlijetanja bogato ostvaruje stihovima“ :

                                         

                                   Poput hica

                                   Prhnu ptica

                                   Prepelica

 

S pućpurikanjem Vitez vrlo dojmljivo dočarava atmosferu vrućeg dana, to dočaravanje „pomaže“ riječ vruć“, s prepeličinom pjesmo te dvije riječi isprepliću se u djelovanju i pojačavaju osjećaj vrućine:

 

                                    Tamo bućnu,

                                    Pućpurućnu:

                                    - Dan bi mog'o

                                    Biti vruć,

                                    Pućpuruć!

                                    U žito

                                    Ko u vir – buć!    

 

Crnković smatra da ovakvi Vitezovi postupci s onomatopejom pokazuju veliku Vitezovu umješnost.

 

Motivi, stih, odnos prema djetetu dijele i povezuju staru s  noveom poezijom za djecu. Dakako tu je i igra s riječima koju su na visok stupanj uzdigli moderni pjesnici, prije svega Vitez. „...onakve igre sriječima kakva se bogato razvila u Balogovoj poeziji, ima u Vitezovoj poeziji vrlo malo. ... Donekle, igra riječima ugrađena je u nonsens koji je Vitezu bliži, a u kojem se uvijek polazi od stvarnosti, jasno i onda kada se ona iskrivljuje, niječe ili transformira.“ Crnković otkriva da postoji daleko veća prisutnost nonsensa nego što se ranije mislilo, u više od polovice pjesama. Kao jedan od najblažih nonsensa pojavljuje se hiperbola, povezana je sa svim lažima. Navode se primjeri pjesama Mišo među zvijerima, Zubić, Sto vukova. Jedna od hiperbola je Na severnom polu zamrzla se santa. „... težište efekta nonsensa je u otkrivanju poremećene veze sastvarnošću, a ovdje se, nakon trenutka zadivljenosti, otkriva da zapravo nikave poremećenosti nije bilo.“

 

Paraleno povezivanje „neobično velikih i sasvim malih stvari s uzročno posledičnom vezom izmamljuje čuđenje i zadivljenost.“ Nakon toga otkriva se da poremećenosti ustvari i nema. Crnković navodi kao ilustraciju stihove iz pjesme Dohvati mi, tata, mjesec:   

 

                                             Mjesec mora gore sjati

                                             Da zec vidi večerati,

                                             Da još vidi putovati.  

 

Sličan je postupak kada se stvarima pridaje osobnost živih bića kao u pjesmi Strah:

 

                                                 Iza staje

                                                 Sedlo laje

 

                                                A lopata

                                                Pita: šta je?

 

Kod Viteza je česta upotreba nonsenske analogije, koju Crnković nazivalirskom ili poetiziranom nonsenskom analogijom. Kao primjer za nju navodi pjesmu A zašto ne bi, gdje na drveću rastu lopte, krave same prave sir, ovce pletu veste... Taj postupak bi se mogao nazvati i korštenje apsurda! Antun tun sluša je li jelo slano,  bicikl mu pase travu, drveće hoda. Po Crnkoviću to je „razbijanje sustava i građenje alternativnog, s humorom kao nusproduktom, osjeća se jasan lirski naboj.“

Kao blisku nonsenskoj analogiji Crnković navodi nonsensku dedukciju pa se „često djelomično pokrivaju njihova semantička polja“. Pomaknuto u irealno drveće koje je prohodalo ponaša se  prema novim mogućnostima. Antuntun mrak grabi loncem. Osnovu za raznorazne nonsensne postupke čini demetaforizacija, s kojom se i Vitez služi:  bumbar bez gaća, pet metara paukove svile. ...

Dalje Crnković govori da se Vitezova nonsenska  kumulacija javilja u više oblika i za te slučajeve kao karakteristične navodi pjesme Kad se razbrajamo, Iza staje i Kraljevska zapovijest. Kao osnova za nonsens koristi se neznanje, naivno zaključivanje ili precjenjivanje. Pri tome se Vitrez služi postupkom iz narodne priče – čudesno svojstvo nekog predmeta. Prisutna je i zamjena po jednoj značajci, snije se zamjenjuje za slo, šećer, brašno. U tome Crnković vidi Vitezove „ specifičnosti, i osnovanost nonsensa ugrađenu u stvarnost, i oslobađanje od krutosti dogmatske pojave stvarnosti, priznaje dječejeg prava na igru, i Vitezov poziv na igru i uvođenje u nju.“

 

Crnković se dotiče i humora, prisutnog kod većine dobrih pjesnika za djecu. „Gotovo pola svih Vitezovih pjesama naginje humoru ... Vitezov humor je dobroćudana i vedar, bez satiričnog šibanja ili pedagoškog izrugivanja“.

 

Osvrnuo se Crnković i na dužinu Vitezove pjesme. I tu kao i svugdje Vitez znade za mjeru. Prosječno njegove pjesme imaju 23 stiha, najduža, Znamenito otkriće, ima 153.

 

  Crnković je naprosto oduševljen načinom građenja Grigorove pjesme: „Svemu navedenom što sudjeluje u uspješnom i povoljnom oblikovanju Vitezove pjesme  treba dodati još izvanredni smisao za arhitektoniku, za raspored dijelova, za odabir materijala, za funkcionalnu ravnotežu, za svrhovitu kompoziciju, za, rekao bih, napinjanje i smišljeno prednaprezanje sila koje pjesmu drže i omogućuju joj završni udar, vršak, poentu, iznenađenje. Viterzova pjesma nikad nije „potrošena“ ili „izgorjela“ negdje na početku makar početak s najavom kompozicije može biti vrlo zanimljiv. U njoj su sile znalački uravnotežene, u njoj nema slučajnih i nepotrebnih mjesta. ...“ Navodi slučaj poentiranja u pjesmi Što je bilo., u detalje ga analizira.

Navode se pjesme Švelja, Prsti, Koje je boje potok, Najljepša boja, Što hukće lokomotiva, Trgovac, analizira se njihova građa. Posebna pažnja pokazana je prema pjesmi Doznalo se, citira se stanoviti broj stihova, a zatim završna tri stiha u kojima leži poenta. „Težište pjesme nekoliko se puta pomiče a pjesma u biti funcionira kao blistava igra.

 

Promenada duž aleje Vitezovih pjesama mogla bi trajati i trajati. Parafrazirajući njegovu pjesmu Od čega su načinjene ljubice, mogli bismo ovaj rad nasloviti: „Od čega su načinjene Vitezove pjesme“. Pa od čega su i kako načinjene? Pretpostavlja se i zna se: od doživljaja djetinjstva i prirode u rodnom kraju i poznavanja i ljubavi za djecu – što je izjavio sam pjesnik – ali i od sigurnog izbora izražajnih sredstava, od nesputane važnosti u vezanom stihu i razigranog, ali i na poseban način vezanog slobodnog stiha, od najjednostavnije rime, od oslonjenosti na ritam i duh pučke pjesme, od zvuka i onomatopeje, od inventivnog i maštovitog tretiranja stvarnosti i njenih transformacija, bez traženja vize za prelazak granica što vode u zemlju nonsensa, od jednostavnosti u bogatstvu varijacija, od funkcionalnosti kao pravila koje može mijenjati svako pravilo, od slobode koju ne može zaustaviti nikakvo pravilo i od sigurnosti i snage graditeljskog umijeća. Tako načinjene, pobuđuju u nama razmišljanje ne uzdiže li se njihov tvorac svim svojim značajkama, a posebno majstorstvom oblikovanja pjesme, čak i iznad povoljnih sudova koje smo o njemu izrekli i predstava što smo ih o njemu stvorili?

 

 

<< NAZAD NA SADRŽAJ

 

 


 

dr  slobodan  ž. marković:

odnos  grigora  viteza  prema  književnoj  tradiciji

Beograd

 

UDK 886.2(02.053.2).0,

stručni članak

Dat. Prim.:  15. 11. 1986.

SAŽETAK

 

Najprije se determinira što je to tradicionalno: kao odnos prema baštini, odmjeracanje novog i starog. Stvaralaštvo za djecu Grigora Viteza karakterizira višestrukost odnosa prema književnim prethodnicima, a sam je – u posthumno objavljenu eseju Djetinjstvo i poezija – napisao da je dobro i vrijedno samo ono djelo za djecu koje može zanimati i odrasle ljude.Unoseći u svoje pjesništvo mnoge novine, naročito nonsens i igru – Vitez je istovremeno sljedbenik ponajboljih klasika, naročito Jovana Jovanovića Zmaja. Tradiciju je, u zaključku, obogatio svojstvima koja su u njegovoj poeziji izrazila novo poetsko vrijeme.

 

Slobodan Marković navodi: „U nezavršenom eseju Grigora Viteza Detinjstvo i poezija, koji je neredigovan, objavljen posle njegove smrti, kao moto stoje reči V. Bjelinskog: „Pišite, pišite za djecu, ali tako da vam knjiga i za odrasle bude jedno uživanje ... Dobro je i vrijedno samo ono djelo za djecu koje može zanimati i odrasle ljude, i da im se svidi ne kao dječje djelo, već kao književno djelo“. Kao da su ove ispisane reči bile moto celokupnog stvaralaštava za decu Grigora Viteza, da ih je pesnik uvek imao na umu, jer njegovo delo koje je stvarao za decu jedva petnaestak godina, sadrži u sebi upravo tu vrstu odredljivosti – građeno je, pre svega, literarno, umetnički, pa tek uz to je i delo za decu koje sa zadovoljstvom mogu čitati i odrasli.

 

Marković ističe radoznalost kao važan činioc kao i dodir s narodnim stvaralaštvom pa kaže: „Time se u poetsku igru uključujui sve odlike ljudske prirode, naročito elementarno ispoljene u detinjstvu: radoznalost i aktivnost. Pisac se u izgrađivanju svoga odnosa, postuoka i vizije, oslonio na iskustvo narodnog stvaraoca i svojevrsno ga nadograđivao svojiom poetskom slikom i otkrivanjem ljudske prirode čiji se odnos prema svetu ispoljava u znatiželjnosti.“ Za ilustraciju navodi stihove iz pjesme Ragoznalac Vanja.

 

Marković dalje kaže: „Dečja radoznalost po svojoj suštini proizlazi iz istih izvora kao i kod odraslih, a njene specifičnosti i „naivnosti“ rezultat su nedovoljnog iskustva, verovanja u postojanje sveta koji je po duhu i običaju isti ili sličan „dečjoj slici i prilici“. On govori o djetetu i o njegovoj „unutarnjoj težnji i potrebi da spozna svet, da deluje, odnosno da se igra u njemu i da se, između ostaloga, time označi svoje prisustvo. Povezanost i složenost tog procesa osetio je i uočio Grigor vitez, poetski ga ovaploćivši u svojim pesmama. U prirodi njegove poetske vizije zagonetnost u neprekidnom toku pitanja dobija vid stalne otvorenosti koja čini most i prema drugim oblicima u narodnom i umetničkom stvaralaštvu za decu, ostvarenim u prethodnim vremenima.... Uz radoznalost dete ispoljava i kreativnost koja čvrsto vodi ka odgovoru ... U novijem pesništvu dečje delovanje je pretežnije u igri, u učestvovanju i dinamizmu življenja jednog sveta u kome su izbrisane granice između mašte i realnosti. Takav svet i aktere u njemu ostvaraio je i Grigor Vitez. U razuđenoj metaforičnosti Vitezove poezije ostvaren je raznorodan poetski svet, koji se pojedinim svojim slojevima nadograđuje na životno i poetsko iskustvo.“ Marković to ilustrira stihovima iz pjesme Priča o suncu, o ptici i maloj djevojčici.

 

Marković kaže: „moć asocijacije je neizmerna, dolazi do izraza jedan vid ljudske slobode“  i navodi pjesmu Kad bi drveće hodalo u kojoj je „stvorena mogućnost i otvoren prostor da dete zamišlja nemoguće i nerealne pokrete te statične panorame i maštajući da se igra“.

 

Marković dovodi u vezu sa Grigorovim stvaralaštvom pjesme Zmaja Jovana Jovanovića Kako bi to stajalo i Kad bi. „On je ishodište i oslonac nalazio u Zmajevom stvaralaštvu, ali se napajao na istom izvoru na kome i Zmaj – na folkloru. ... Uočavajući ono što je najbolje i što odgovara modernom viđenju deteta i detinjstva u tradiciji i klasici naše književnosti za decu, pesnik je izvesne strane prirode i življenja, koje su prethodnici samo nagovestili, obilato razvijao i maštovito razgranavao u razuđene poetske slike sa slojevima i bogatim značenjima.“

 

Marković smatra da je Vitezova pjesma Sto vukova odličan primjer Vitezova odnosa prema tradiciji. Tu je „ ... prihvatio i stvaralački postupak narodnog pevača – obratnu  gradaciju koja vodi do apsurda. ... Oslanjajući se na motive narodnih umotvorina i koristeći oblike izražavanja u narodnom pesništvu, on je gradio arhitektonski i jezički složeniju poetsku zgradu, odnosno predstavu.... Vitez je obilato koristio mogućnost ritmičnog i zvučnog sugerisanja zbivanja i osećanja. U isticanju izvesnih svojstava, dočaravanju atmosfere i stvaranja određenog utiska pesnik često  u svom postupku koristi ponavljanje... upotrebu refrena. ... I u pesmi Sto vukova refren je ključni činilac ekspresivnosti. Četiri stiha tog referena ponavljaju se četiri puta. ... Time je pojačana izražajnost i sugerisana uverljivost.“

 

Široka radoznalost, delotvorni razmah fantazije, razigranost i čar otkrivanja novih ljudskih-dečjih mogućnosti, vidika i saznanja u poeziji Grigora Viteza dešavaju se u pretežno rustikalnom ambijentu. Polje, šuma, selo i u njima rastinje i životinje, oblak, sunce, vetar i beskraj nebeskog plaventila čine pozornicu i saigrače Vitezovim poetskim akterima. Priroda u najširem smislu ispunila je Vitezovu poeziju i svojom tajnovitošću stalni je podstrek dečjoj radoznalosti, a svojim prostorima, raznovrsnošću i zagonetnošću poziva na igru i delovanje. To su životodavni izvori istoga roda koji je nalazi ne samo u narodnoj umetnosti reči, već i kod Ivane Brlić Mažuranić, kod Frana Levstika (koga je prevodio), kod Otona Župančića i kod Desanke Maksimović. To je prostor za spontano prekoračenje iz bajke u javu i obratno, za neposredno stapanje fantazije i realnosti. ...

<< NAZAD NA SADRŽAJ

 


 

dr  ivo  zalar: onomatopeja u dječjoj poeziji grigora viteza

 

Zagreb

UDK  886.2(02.053.2).072,

Stručni članak

Dat. Prim.: 15. 11. 1986.

 

SAŽETAK

 

Poslije uvodnih napomena o poetičnosti tekstova te definicije onomatopeje kao najkarakterističnije za poeziju Grigora Viteza, daju se naznake osluškivaja zvukova zavičaja u njegovoj esejistici. Iznalaze se zatim neke tipične onomatopejske riječi u ovoj poeziji, analiziraju se, sa zadanog stajališta, značajne onomatopejska mjesta,ona se i ilustriraju dužim ili kraćim citatima. Nisu sve Vitezove onomatopeje jedne provenijencije, o tome je, daljnje, ovaj tekst. U svakom slučaju, Vitez se spontano i nenametljivo služio zvukovnim stilemima. Daju se zvukovne interpretacije i iznalazi potvrda već iskazane tvrdnje da se nitko kao ovaj pjesnik nije tako originalno služio onomatopejom. I cijela njegova poezija nosi biljeg neomeđene i nedefinirane onomatopeje.

 

Zalar ističe kod Ivana Mažuranića i Vladimira Nazora „bogatstvo stilemskog dekora“. Za Viteza kaže da njegova poezija za djecu „nije akumulirala sve moguće stilske ukrase“, ali  „...obiluje u tolikoj mjeri glasovnim figurama i figurama dikcije, te joj u tom pogledu nema ravne u našoj dječjoj lirici“. Ona  sadrži i asonanaca i aliteracija no ipak je „najkarakterističnija u toj jezičnoj orkestraciji – onomatopeja“.

Autor prenosi definiciju onomatopeje iz „Rečnika književnih termina“; Nolit, Bgd str. 505 – 506: „prenošenje ili oponašanje prvenstveno akustičkih osjeta jezičnim sredstvima, koja treba da kod slušalaca pobude jednake osjetilne predstave“. I dalje kaže: „...nema većeg jezičnog umjetnika u toj transpoziciji zvukova iz prirode u jezik dječje pjesme. Imao je Vitez istančan sluh i dobro pamćenje za zvukove i melodije zavičaja, jednako kao i za boje i slike, doživljene na selu u proljeće svog života...No, nije Vitez znao samo odrediti mjesto glasanja svojih omiljenih ptica, već je znao njihov pjev pretočiti u foneme i riječi, na jedan čudesan način stvarajući od njih originalne onomatopeje i specifičnu glasovnu simboliku.“

Zalar kaže da se onomatopejom „pojačava plastičnost pjesničkog govora, njegova zornost i ilustrativnost ... Posebno su onomatopeje bliske dječjem načinu govorenja“. On navodi da se Vitez s njome služio vješto, posebno različitim oblicima njezine tvorbe. Kao primjer ističe stihove „Ševine jutarnje pjesme“, u kojoj se Vitez poslužio skraćenim oblikom glagola „ići“ i njegovim infinitivnim složenicama, te i sažetim oblikom glagola „htjeti“ u prvom licu „-ću“. „Ći“ i „ću“ potpomognuti deminutivnim dočetkom „cu“ (u tri puta ponovljenoj riječi „tamburicu“ pretvara čitavu pjesmu u onomatopeju ditirampskog ševinog pjeva. Onomatopeja postaje dominantom zvukovno-estetskog doživljaja.“ Zalar analizira i koliko se puta ponavlja koji glagol u pjesmi i njenim strofama.

Mora se istaknuti da je Vitez glazbeno vrlo darovit pa otuda kod njega potiče virtuozna muzikalnost lomljenih stihova iz čega je vidljiv osjećaj za ritam, bilo da je on potpuno pravilan ili skokovit, ali uvijek je u pravilu muzički savršen i pogodan za izvođenje.

 

Zanimljivo da autor nije ni jednom  u čitavoj pjesmi ( misli se na Ševinu jutarnju pjesmu) upotrijebio glas „č“ koji bi remetio eufoničnost i mekoću ševina glasanja.  Naravno bez povezivanja sa sadržajem i smislom stihova ne bismo tu transpoziciju ptičjeg pjeva u artikulirane glasove osjetili ni prepoznali. Poslužujući se neontopejskim glagolom „ići“ i njegovim složenicama Grigor Vitez je uzastopnim ponavljanjem zvukova bolje uobličio ćirlik te poljske ptice nego što bi možda upotrebom riječi koja već nosi u sebi onomatopejsko porijeklo. Osim toga, korištenjem neodređenog glagolskog oblika (iako je pjesma pretežno pisana u prvom licu) autor ne unosi samo melodijsko-ritmičku komponenetu nego istodobno izražava čudesnu snagu koja tjera malu pticu da se diže u žuđene visine, da leti prema nebu opijena sunčevom ljepotom kao simbol vječne ljudske težnje da se dostigne nemoguće da se u zbilji ili na krilima mašte vine u nepoznato, jedva dokučivo. Tako zvuk, slika, misao i simbolika čine jedinstvo, ostvaruju estetsku razinu pjesme, kojoj je akustika samo jedan elemenat, iako vrlo značajan. U drugom pak dijelu vidimo sintezu estetskog i etičkog kada se u ševe javlja materinska  briga i skrb, kad osjeća da se mora spustiti dolje, u zemski prostor, da obiđe svoje mlade. Nema tako velika zanosa koji bi zagušio ljubav prema vlastitoj djeci. Zvukovna kulisa pjesme ostaje i u tom drugom dijelu ista i dalje dominira „ići“ „glavna ptičja riječ“ kako je naziva Vladimir Milarić (Interpretacija dečje pesme, Sarajevo, 1975, str. 91.), jer i životno kliktanje kao izraz radosti ostaje isto samo se ditirampski patos stišava.

 

Zalar detaljno analizira još izvanrednu pjesmu:  „Sasvim druge provenijencije jest onomatopeja u pjesmi „Kvočka vodi svoju djecu u šetnju“. U ostvarenju izvrsnih metafora i jednostavne koloristike nekoliko puta se ponavlja stih „ko.ko.ko-ko ja“, nastao hiferezom sažete poredbene čestice „kao“....Vitez se opet majstorski poigrao s govornim oblikom, ponovio ga tri puta, vješto uklopio u kontekst, i iz pjesme odjekuje imitacija kovočkina kokodakanja... Valja istaći da su sve onomatopeje vrlo prirodno i neposredno uklopljene u organizam pjesme i ne osjećamo ih kao neki dekor, kao namještenu kostrukciju na zgradi pjesme nego su spontano ugrađene u njezinu strukturu. ... I ostale zvukovne figure, kao i najrazličitije metafore nisu naslagane kao ukrasi na novogodišnjoj jelki, ne osjećamo ih kao nešto nakalamljeno nego kao nešto što raste s govorom pjesme.“ Nadahnuto piše Zalar.

„... upravo glasovne figure odaju pjesnika bliskog djeci, pjesnika koji ... ostaje veliki umjetnik riječi, pokazujući kako se snažna ljepota može izraziti na elementarnoj razini“.

U pjesmi „Ptičja pjevanka“ vidi se : „Koliko se Vitez spontano i nenametljivo služio zvukovnim stilemama... Fonetika i semantika se spajaju. Bogatstvo raznolikog ptičjeg pjeva direktno se pretače u riječi za koje mališani nisu ni znali da postoje, niti na koje se konkretno ptice odnose... „ptičja pjevanka“ može poslužiti kao ilustracija bogatstva Vitezova jezičnog izraza, ali nam je ona još jedan primjer njegova dubokog smisla da otkrije i glasovno ozvuči...

„možemo se odlučiti i za interpretaciju pjesme „Prepelica“ ...za kojuinterpret Nada Bendelja kaže „Kratki stihovi, izbor riječi i izraza, onomatopeje, živahan ritak pjesme pokazuju u „prepelici“ lakoću kojom Vitez senzorne doživljaje transponira u cjelokupno ustrojstvo pjesničkog govora.“ ( Sto vukova, Metodički pristup književnoumjetničkom tekstu – Lirika, Sarajevo, str. 43.).

U poslijednjoj strofi te pjesme susreće se onomatopeja u „naglašenom obliku“. ..Od pet stihova četiri su obojena tom zvukovnom figurom.“. Vitezova stvaralačka snaga leži u strukturiranju čitave strofe, u ritmičko- melodijskoj cjelini...

„Zvukovna figurativnost, vrlo bliska onomatopeji, prisutna je već u prvoj strofi pjesme:

                                                  „A iz trave

                                                   Poput hica

                                                   Prhnu ptica

                                                   Prepelica.“

 

„Teoretičari poetike koji su i u glasovima vidjeli određene boje te isticali oštrinu vokala „i“ (nasuprot tamnom „u“) sigurno bi u prvoj strofi osjetili ne samo običnu asonanciju, koja bi mogla biti bez posebna značenja, već simoboliku kojom se određuje iznenadnost i brzina prepeličina leta. Sugestivnost pojačava usporedba „poput hica“.  Zalar naglašava „kako autor i kada ne upotrebljava izrazitu onomatopeju ostaje sklon zvučnoj ilustrativnosti. Njemu onomatopeja ne strši kao nešto posebno, izuzetno, izvan harmonije čitave pjesme, nego je ona ponekad samo njena jezično-glazbena kulminacija i poenta, a drugom prilikom sam „kvotok“ pjesničkog djela.“

Zalar navodi citat iz antologije poezije za djecu Borisava Pavića „Vrt detinjstva“:  „Niko se u našoj dečjoj poeziji nije toliko i tako originalno služio onomatopejama, opnašanjem prirodnih šumova i ptičjih glasova. U njega ima pesama koje su sve od ptičjeg cvrkuta, od huka lokomotive.“

„Ima zvukovne igre Vitez i u svojim nonsensnim pjesama..., ali mu daleko vipe onomatopeje i ostale figure dikcije služe da što plastičnije i potpunije izrazi neku misao, dočara svijet životinjskog i ptičjeg carstva ili bilo kojeg fenomena iz prirode, društva i tehnike što okupiraju dječju pažnju.“

Zalar analizira u kratkim crtama i pjesmu „Što hukće lokomotiva“  i navodi zadnju strofu:

                                                 „Dahnem

                                                  Ahnem

                                                  Ah!

                                                  Hu!“

 

Upravo je u ovom završetku svaki stih sazdan od jedne ritmičke jedinice zaustavljanja parne lokomotive, kao da svaki sadrži jedan usporeni okret i onaj posljednji „stop“. Borisav Pavić kaže da je sva pjesma „od huke lokomotive“, jer sve je izraženo u taktu njezina trka i dahtanja, pa i onda kada nema traga onomatopejskim uzvicima i glagolima.

 

Zalar navodi onomatopjesko prisustvo i u nekim Vitezovim zagonetkama i ističe kako je pjesniku „ležala ta stilemska markacija“.

 

                                     „Bijesan Vijuš ide

                                      Sve sa Šuška skide.“

 

„Riječi „Vijuš“ i „Šuško“ očito je stvorio sam autor... u dva stiha s dvije onomatopeje i jednom personifikacijom dati običnoj maloj pjesmici – ako ništa drugo – konciznost nadahnutog i jezično fleksibilnog uobličavanja nije lako ni jednostavno.“

Zalar navodi lijepe riječi i zapažanja uglednih kritičara Milana Crnkovića i Murisa Idrizovića o onomatopeji u Vitezovom stvaralaštvu za djecu.

 

„Naravno bilo bi krivo pomisliti da se Vitezov poetski kapacitet isrpljuje samo u onomatopejama i ostalim figurama dikcije, ili da broj njihove učestalosti određuje i rangira njegovu poetsku vrijednost. Veličina Vitezove dječje poezije... jest u totalitetu njegova iskaza, u jednistvu svih onih komponenata koje u ovom napisu ne bih želio analizirati... i zaključuje „da je riječ o izuzetnom pjesniku.“

<< NAZAD NA SADRŽAJ

 


 

dr  joža  skok: Vitezova ševina jutarnja pjesma u svjetlu

komparatističkog pristupa

 

Zagreb

  

UDK 886.2(02.o53.2)-1.091,

Izvorni znanstveni rad

Dat. Prim.: 15. 11. 1986.

 

 

SAŽETAK

 

U eseju  „Vitezova Ševina jutarnja pjesma“ u svjetlu komparatističkog pristupa“ autor se zalaže za komparatističko proučavanja dječje književnosti. S tog stajališta prilazi analizi Vitezove antologijske pjesme ispitujući njezin odnos prema drugim pjesnicima koji su pjevali o istom motivu. Tako uspoređuje tu pjesmu s pjesmom „Ševa“ istog pjesnika, te pjesmama o ševi kojima su autori Skender Kulenović, Percy Bysshe Shelley i Matija Petar Katančić. Komparacijom dolazi do zaključka o autentičnosti i originalnosti Vitezove pjesme, te o njezinom pripadništvu lirskoj tradiciji koja je u hrvatskoj književnosti začeta „Ševom“ M.P. Katičića.

 

U uvodnom dijelu eseja Dr Joža Skok se osvrće na teorestku podlogu komparatističkog pristupa analizi književnog djela i prednosti te metode, koja je kod nas najmanje afirmirana. ...upravo je područje dječje književnosti zahvalno za mnogostruka komparatistička istraživanja ... U toj književnosti do posebnog izražaja dolaze upravo brojni utjecaji i imitacije, kreativna usvajanja, ali i nekritička prisvajanja. ...dječja književnost manje je opterećena specifičnom nacionalnom estetikom, a fleksibilna je, kako u odnosu prema vlastitom naslijeđu, tako i u odnosu prema domaćim i stranim inovacijama. Primjenom ove metode pouzdano se dolazi do „prepoznavanja autentičnosti stvaralačkog pjesničkog rukopisa...“

 

Skok je kao „kao reprezentativan model istraživanja“ uzeo Vitezovu pjesmu Ševina jutarnja pjesma „koja je upravo biserni uzorak najkreativnijeg dijela Vitezovog dječjeg pjesništva.“ Zašto se odlučio upravo za tu pjesmu? On smatra da je ta pjesma „vrhunsko pjesničko ostvarenje“  i dalje obrazlaže svoj izbor: „Naime, koliko joj se god puta vraćama, bilo u intimnom ili u „obaveznom“ čitanju, ta me pjesma uvijek iznenađuje i začuđuje sugestivnom snagom svoje lirske izražajnosti koja izvire iz skladne arhitektonike ove pjesme kao i sinteze teme, motiva, pjesničkih slika i ideje koja tu pjesmu prožimlje.“ Ovu pjesmu „nisu zaobišle najrelevantnije antologije hrvatskog, jugoslavenskog, pa ni svjetskog dječjeg pjesništva priređene u nas“. Skok navodi imena autora s velikim autoritetom koji su se bavili tom pjesmom u svojim knjigama: Dalibor Cvitan, Milan Crnković, Neda Bendelja, Nasiha Kapidžić – Hadžić, Vladimir Milarić i Ivo Zalar.

 

Milan Crnković je među prvima upozorio na onomatopejsku podlogu

Vitezova stiha, na zavičajno, slavonsko obilježje njegova ritma koji je

 

                    

                                 Privlačica, Vinkovci, 1994.

 

naglašeno determiniran svojim narodnim uzorima...Neda Bendelja je kreativno vodila svoju metodičku analizu... nije mimoišla ni etičku komponentu ove pjesme, gdje je „mala ševa, razapeta između nagonskog zova za ljepotom, slobodom i pjesmom i svojih majčinskih obaveza i dužnosti.“

Nasiha Kapidžić Hadžić je „lirski intonirala svoj pristup Vitezu“, naglašava „melodioznost pjesnikova stiha, sugestivnost pjesničkih slika i vedrinu kao temeljno uporište njegova pogleda na svijet i kao ključnu emocionalnu dijagonalu njegove dječje pjesme.“

 Vladfimir Milarić otkriva u toj Vitezovoj pjesmi jedinstvo njezina zvuka i ritma, metričku razigranost asimetričnih stihova. „Ti stihovi nam svojim naglašenim zvučnim ustrojstvom pomoću onomatopeja, aliteracija i asonanci dočaravaju ptičji cvrkut, kao što nam izmjenom svojih duljina, povezivanjem u strofe, vizuelnim dojmom grafičkog oblika pjesme sugeriraju i vizuelni doživljaj i predodžbu njezina ritma čiji uspon prati crtu ševina uzleta, a opuštanje i pad crtu njezina povratka s visina“.

Ivo Zalar otkriva „čudesnu harmoničnost zvukovnih i vizualnih, motivskih i ritmičkih slojeva“ pa kaže:  1.  da je pjesma „slojevito lirsko ostvarenje koje se nikad ne može easčlaniti bez ostatka, 2. pjesmu vidi „kao lirsku ispovijest i moguću vrlo duboku alegoriju o životu, 3. pjesma je „autentična dječja pjesma“ po „ jednostavnosti iskaza i zvukovne figurativnosti“ po bajkovitoj naivnosti o buđenju sunca.

Joža Skok k ovim odrednicama o esencijalnosti pjesme za djecu dodaje „jasnoću i čistoću pjesničkih slika jednako akustičnih kao i vizualnih koje se... zasnivaju na razumljivim i dojmljivim izražajnim sredstvima, a posebice radoznalost, začuđenost, vedrinu, težnju za ljepotom i slobodom, za stapanjem s prirodom što je sve imanentno dječjoj prirodi u njezinu traganju za nedosegnutim carstvom slobode.“ Pored ovog Zalar navodi da je ševa čest pjesnički motiv, „simbolizirajući najčešće životnu radost i sreću“

 

Veoma nadahnuto dr Joža Skok iskazuje zašto je odlučio da „komparatističkim pristupom, analizira ovu Vitezovu pjesmu, poredeći je s pjesmama pjesnika spomenutih u SAŽETKU:  ...da bismo potvrdili ono što je već rečeno i mogli pratiti sve ono što će biti predmetom analize, nije dovoljno samo prizvati u sjećanje pjesmu, nego je i obnovti u cjelosti prepustivši se još jednom sugestiji njezina zvuka i ritma, lirske prozračnosti i lepršavosti, čistom dahu i nadahnuću prirodom čiji je simbol, mala ševa, integralni dio njezina jednostavnog i čudesnog svijeta.“

 

Treba napomenuti da dr. Joža Skok, manirom naučnika, navodi naslove izvornih djela u kojima su tiskani radovi  spomenutih kritičara, naslove tih djela, izdavača i godinu izdanja.

 

Dr Joža Skok se u svojoj analizi osvrće na Viteziovu pjesmu za odrasle Ševa: ... „ova je ptica lirski objekt zapažanja, promatranja i čuđenja. To znači da je iz dva različita pjesnička rakursa u tim dvjema pjesmama Vitez pristupio istome motivu...Međutim razlike među tim pjesmama uočljive su već u izboru stiha i forme, posebice ritma pjesama, a i drugih izražajnih sredatava kojima autor oblikuje jednu i drugu pjesmu.“

Dr. Skok kaže daje kod pjesme za djecu prisutno opredjeljenje autora za „specifičnu vrstu slobodnoga, ritmički i zvukovno artikuliranog stiha te za slobodno formiranje strofe nejednakog broja stihova, a posebice za ekspresivan ritam s njegovom podlogom na kratkome stihu s dominacijom dvosložnih i četverosložnih struktura. Podvrgava komparativnoj analizi pjesmu, Vitez koristi  dosad nedovoljno uočene asonance. Navodi se broj suglasnika ć i c, samoglasnika i, broj riječi i stihova, kao i broj stihova u strofama.

Kritičaru : „Taj svijetli vokal (i) čije se takvo obilježje formira isključivo na kontekstu ove pjesme pojačava njezinu ritmički lakoću i razigranost kao što ekspresivno naglašuje njezinu vedrinu i polet. Uz to, pjesničke slike ... autor stvara na koloristički naglašenim epitetima (zelenim, žutim i modrim / beskrajnim poljem) koji odaju snažnu vizualnu impresiju pejsaža...“ Govori se o ponavljanju riječi „tamburica“ i njenoj funkciji u pjesmi ritmičkoj te akustično-onomatopejskoj „sa svojim karakterističnim i zvukovno ekspresivnim sufiksom.“Napominju se zapažanja Milana Crnkovića i Borislava Pavića.

Pored čitave Ševine jutarnje pjesme, Skok donosi i pjesmu Ševa, za čije stihove smatra da su „ proistekli iz istog inspirativnog žarišta, možda i jednakog intenziteta doživljaja, no koji su oblikovani drukčijim lirskim govorom.“

Dr Skok se upušta u mnogostranu analizu Vitezove pjesme Ševa, kaže da je u njoj „tradicionalni, vezani stih i oblik pjesme (deveterac, unakrsne rime, katreni), narativno deskriptivna struktura pripada bogatom lirskom naslijeđu hrvatskog pjesništva.“ U Ševinoj jutarnjoj pjesmi dominira „direktna ekspresivnost“, a u Ševi „lirska impresija... „ u njoj se odražava visoka kultura autorova, kako u kompoziciji pjesme, tako i u korištenju izražajnih sredstava (epiteta, poredbi i metafora)...“ . Kritičar primjećuje „cesarićevsku ili krklecovsku intonaciju“ i „odzvuk nekih drugih pjesama ... Postupak građe pjesme je na neki način već „istrošen“, no koji je u ovom slučaju svježe obnovljen...“ Primjećuje se i matoševska tradicija lirskog govora“, navode se stihovi njegove pjesme „U travi“, radi usporedbe.

 

Moramo primjetiti da je Cesarić u svom izrazu, kada se vrši usporedba, isključivo s ovom pjesmom, suptilniji, Krklec nedorastao, a Matoš previše gustog izraza i manje liričan. Mnogi autori, kritičari, možda slabije poznaju krajišku kulturu i tradiciju, ne samo ojkače i muzičkog naslijeđa, tamburice i dipala, duh Krajine, pa sve utjecaje svode na slavonske korjene. Konačno i Slavonija je samo dio bivše Krajine. Gube iz vida i tu nit koja Viteza povezuje i sa njegovom nacionalno-etničkom pripadnosti kao i bolnom osjetljivosti ljudi koji su stotinama godina ratovali za interese nekih tuđih careva, kraljeva i sultana. Od tog povjesnog teškog naslijeđa i samo nekoliko gustih boja, gotovo vez njihivih nijansi koje se se odslikavaju  u krajiškom narodnom stvaralaštvu, a i kod Viteza satkano je narodno stvaralaštvo. Vitez u svojoj biografiji naglašava i svoju krajišku pripadnost, preko čega se olako prelazi. Svi ti utjecaji, kompleksni, teški za analizu, prepliću se kod Viteza i otuda njegova veoma naglašena osobnost, koja se slabo dodiruje i sa hrvatskim i sa srpskim pjesnicima, teško usporediva. Čini se da on baš iz tog krajiškog utjecaja vuče onu volšebnu jednostavnost, koja je kod njega naglašenija nego kod drugih pjesnika, a tu je i škrtost na riječima i tipično krajiško nastojanje da se, ako je to ikako moguće, sa jednom riječi kaže sve! (ĐM)

 

Izvanredno, naprosto liskim nadahnućem, i pored asocijacija na druge autore i njihove pjesme, dr. Joža Skok dokazuje „autentičnost i svježinu pojedinih detalja „Vitezove pjesme„ (metafore sitna kaplae rose, srebro u ševinoj struni!)“, nadahnutost i opijenost ljepotom prirode i života, ali je indikacija za prepoznavanje izvornosti i originalnosti lirskog glasa o njegove ovisnosti. To drugim riječima znači da je Vitez svoju punu lirsku osobnost, originalnost, osjećaj za riječ i ritam, za s(u)kladnost doživljaja, izraz forme u većoj mjeri ostvario Ševinom jutarnjom pjesmom.

 

„Dakako ova asocijacija ne dovodi  u pitanje autorsku svojinu Vitezove pjesme, autentičnost i svježinu pojedinih detalja u njoj (metafore sitna kaplja rose, srebro u ševinoj struni!), nadahnutost i opijenost ljepotom prirode i života, ali je indikacija za prepoznavanje izvornosti i originalnosti lirskog glasa i njegove ovisnosti. To drugim riječima znači da je Vitez svoju punu lirsku osobnost, originalnost, osjećaj za riječ i ritam, za s(u)kladnost doživljaja, izraza i forme u većoj mjeri ostvario Ševinom jutarnjom pjesmom nego Ševom. Međutim, Ševa je usprkos tome manifestacija Vitezovog lirskog senzibiliteta, izbrušenosti njegova vezanog stiha, traženja i pronalaženja autentičnih pjesničkih slika u rekvizitariju „klasične“ poetike. A upravo je to dragocjeno iskustvo pjesnika koji je apsorbirao tradiciju određenog lirskog kazivanja Vitez kreativno prenio u svoju dječju poeziju oslobađajući se u njezinim prostorima vezanosti za određene modele i prepuštajući se u njoj bogatoj imaginaciji i spontanom prodoru adekvatnih akustičko-vizualnih senzacija i ritmova pružajući spontanitetu svoje riječi i rafinirani naivitet dječje prirode.“

                                                                       

Poema Skendera Kulenovića Ševa napisana je 1943. g., a objavljena 1952. Vitezova  Ševina jutarnja pjesma objavljena je 1956.g. u „pjesnički najzrelijoj zbirci“, Prepelica. Dr Joža Skok ispituje „ da li i koliko ta dječja pjesma „duguje“ zrelom lirskom tekstu“...jer je „evidentna srodnost motiva“,No, „nisu...rijetki slučajevi da dječja književnost dobije impuls iz književnosti za odrasle... iako takvi impulsi... ne moraju a priori biti negativni.

Dr Joža  Skok komparativnom analizom zaključuje da je „riječ o dva sasvim različita rukopisa... da je moguće govoriti samo o djelomičnoj tematskoj srodnosti, zatim o savim različitom idejnom kontekstu oba ostvarenja, te o posve individualnom jezičnim i ritamskim strulturama.“ Kritičar zaključuje da se  kod Kulenovića „radi o bitno drukčijem doživljaju teme, o metamorfozi lirskog subjekta u alegoriju...o bitno drugačijoj pjesmi i njezinom značenju.“ Pjesnici govore o sasvim različitim doživljajima pejzaža, prisutna je sasvim različita njegova obojenost, kod Viteza je „intenzivan osjećaj njegove ljepote što je ševa svojim rasjevanim cvrkutom izražava bez ostatka...odajući nam onomatopejskim cilikanjem svoju radost života...“ . Kod Kulenovića je „pjezaž opjevan u svojoj vizualnoj i akustičkkoj polarizaciji, u disharmoniji i kontrastu. I kod Kulenovića je prisutna onomatopeja, ali  „na dominantnoj akustici suglasnika c..., melodioznost je narušena oporim i reskim suglasnicima... ulogu disonantnosti nosi vokalni i konsonantni glas r. ...“

Nameće se „pouzdan zaključak o autohtonosti Vitezove pjesničke kreacije, o samosvojnosti njegova lirskog glasa, o paralenosti dviju, samo motivski sličnih pjesama, odkojih svaka svoj pjesnički identitet potvrđuje osobnim pjesničkim jezikom.“

Do sličnog zaključka Joža Skok dolazi usporedbom Vitezove pjesme s čuvenom poemom Ševa, engleskog romantičara P.B. Sjeleya. „Očito je stoga da je potencijalna veza između njega i Viteza samo u izboru motiva, u zajedničkom ushitu ševom, dok je različitost lirskog govora i simbola, kao i izbora pjesničke forme evidentna“.

 

      

                               Izdavač: ABC NAKLADA, Zagreb, 1998.

                                       Il. i nasl. st.: Svjetlan Junaković

                                              

Dr Joža Skok komparira pjesmu Matije Petra Katančića Ševa sa Ševinom jutarnjom pjesmom Grigora Viteza i nalazi da “postoji unutarnja veza između ova dva pjesnika....očigledne podudarnosti između Katančića i Viteza koje proističu iz motivske povezanosti njihovih pjesama, jer se radi o opredjeljenju, spontanom u svakom slučaju, za isto biće i model lirske pjesme...“. Kod Katačića je riječ „o vezanom stihu i ritmu,“ a kod Viteza o „slobodnim nizovima riječima i vizualno i akustički ekspresivnom ritmu.“

Ipak Vitez je nadrastao „tradiciju izuzetnim kreativnim potencijalom autentičnog dječjeg pjesnika. ...možemo zaključiti kako se Vitezova ševa visoko uzdigla u visine hrvatskog dječjeg pjesništva, te kako je u književnosti u brojnom jatu i pjevu njezin lik i glas, usprkos neizbježnim sličnostima prepoznatljiv, i kako je njezin cvrkut doista njezin!

<< NAZAD NA SADRŽAJ

 


 

Milica Buinac: ludička pjesma Grigora Viteza

 

Zagreb

 

UDK 886.2(02.053.2)-1.0,

Stručni članak

Dat. Prim: 15. 11. 1986.

 

 

Sažetak

 

Ludički impulsi u djelu Grigora Viteza nisu marginalni, on je usavršio poetiku svoje ludičke pjesme i još za života snažno uticao na suvremenike. Govori se zatim o suočavanju pjesnika s činom dječje igre, o deficitarnosti radosti u poeziji odraslih te o komponentama kreativnog čina igre, o sinkreizmu i utjecajima folklora, te o ostalim komponentama ludičkog u ovoj poeziji: neologističkom, nensesnom itd. Posebna se pažnja poklanja Vitezu kao prevodiocu, pjesnicima koje je prevodio, utjecajima. Rijetki su pjesnici, i u domaćim i u svjetskim razmjerima, koji su učinili toliko kao Grigor Vitez, arbitrirajući za sudbinu dječje pjesme, proizlazi kao zaključak iz prethodnih sagledavanja.

 

Po ludičkim impulsima se „najčešće iskazuje novina koju je Vitez unio u dječju pjesmu... Vitez je neprestano varirao i usavršavao poetiku svoje ludičke pjesme da bi još za života snažno uticao na suvremenike...“

„Vitez je sdječjeg igrališta ponio prije svega saznanje o beskrajnoj dječjoj radosti koja tamo vlada i spoznaju o igri kao totalnom činu koji dijete zaokuplja bez ostatka, uključujući sve njegove psihofizičke sposobnosti i izražajne potencijale.

U Vitezovom stvaralaštvu „ u obilju najraznovrsnijih motiva i tema, dominira bogata skala radosti: od prpošnog nestašluka, humornog juvenilnog zavitlavanja i lucidne dječje ironije do obijesti i prave apoteoze u čast mitskoh Kairosa, boga veselja.“

Milica Buinac kaže da je „u zbirci Hvatajte lopova i u uvodnoj pjesmi istog naslova Vitez „iznio“ svoj lirski program“. Ona tvrdi da „djeca žive od radosti i za radost. ... „Prevodećisvjetsku poeziju rado je birao pjesnike koji podržavaju program radosne djećje fantazije i rugaju se usahloj mašti odraslih“. Navodi ironičnog Charles-a Cros-a, njegiovu pjesmu „Suha haringa“ i citata iz Vitezova predgovora zbirci prijevoda „Pjesme četiri vjetra“.

 

„Dječje izražavanje u kreativnom činu igre predstavlja jedinstvo riječi, pokreta, zvuka, melodije, a susreću se i elementi scenskog prikazivanja. I to ne samo danas.Djeca su se oduvijek tako igrala...“Sinkretičke ludičke pjesme rijetke su u poeziji G. Viteza i nalazimo ihna početku njegova stvaralaštva za djecu...Sinkretizam će povremeno zamijeniti sinestezija (Jedinstvo čulnih zamjedbi), a najčešće totalno jedinstvo slike i zvuka. U ludičkoj pjesmi Grigora Viteza posebno je naglašena eufonija i ritama s obiljem rima i zvukovnih figura....Brojne Vitezove pjesme, naročito one kraćeg metra, provociraju naprosto poseban način govorne reprodukcije koji naliči pjevušenju.

 

                                         „Zeko poljem skakuće,

                                          Ne žulje ga papuče.

                                          Može, veli i bolje

                                          Da potrči niz polje“            (Zeko poljem skakuće)  

 

Grigor Vitez je jedan od prvih koji je u stilistici naše dječje pjesme otkrio ekspresivnu snagu i djelovanje leksičkih igara – igru riječi, idioma,neologozma, slikovanje toponima te specifičnu zvukovnu funkciju onomatopejskog rječnika. ... Vitez je posjedovaodo krajnosti odnjegovan osjećaj za mjeru i sklad. Bio je izvorni pjesnik koji istražuje nove kreativne šanse poetskog izražavanja pa njegova leksička igra djeluje svježe i hamonično unutar motivske strukture koja je provocira i traži. I on umije završiti otvoreni ludički mozaik duhovitom poantom u „cijelu lijepu pjesmu“.

Duh dječje igre prožimlje cijelu strukturu Vitezove ludičke pjesme. On je njen lirski predmet, njena stilistika, ukupna organizacija pjesme i litski žanr. Kako je došao do žanra svoje pjesme, pjesnik nikada nije krio...lako je raspoznati izvor iz kojeg su porekle njegove zagonetke, pitalice, uspavanke i ljuljanke, brojalice i brojne druge i više ili manje nonsensne pjesme. Žanrovska raznovrsnost narodne poezije vjerno prati prve dječje korake u igru i život. ...Dijete i djetinjstvo, o kojima ovdje svjedoči pjesnik, mnogo se sporije mjenjaju nego život odrslog čovjeka, mnogo je tu trajnog, od iskona.“ Suvremena znanost tvrdi „da se u djetnjstvu ponavlja povijest čovječanstva.“

„... Dječjoj zagonetci ostao je vjeran cijelog života. ... Sklonost žanru zagonetke branio jei esejima o književnosti za djecu kao formu koja idealno prati vječnu dječju znatiželju, upitanost i domišljanje. No Vitezova zagonetka nije samo mentalna gimnastika, već lirika i to najsublimnije vrste jer je krajnje sažeta i filigranski stilizirana.

 

                            BJELAC  I  POTKOVA

 

                            Bjelac je utekao

                            Iza gora trista,

                            Samo mu se potkova

                            Na poljani blista.

 

                                    (Odgonetka: Dan ode, a Mjesčev srp zablista na nebu)

 

Zagonetka iskazuje, kaže Grigor Vitez, „nešto od duše dječje igre“.

 

„Vitezov program i poetiku ludičke pjesme otkriva prvenstveno vlastita pjesnička praksa. Vrijedni su i komentari iz njegove esejistike.Ali, da bi predodžba bila potpuna, ne možemo izostaviti Vitezove prijevode iz svjetske poezije za djecu...“ Posthumno je objavljena njegov izbor iz svjetske poezije za djecu, Pjesmečetiri vjetra. To je izbor prema osobnom afinitetu koji otkriva šro je u poeziji i od poezije za djecu zahtijevao i vrednovao ovaj pjesnik. ... U knjizi Pjesme četiri vjetra, kao i u ostalim prijevodima Grigora Viteza, dominira vedrina ludičke poezije, a njeni autori su više ili manje pjesnikovi sumišljenici i ortaci.“

Milica Buinac navodi imena pjesnika čiju poeziju je Vitez prevodio: Rusi Kornej Čukovski i Samuil Maršak, Poljaci Ludwik Jerzy Kern i Julian Tuwim, Česi Vĺtezslav Nevzal i František Hrubin, Talijan Giani Rodari, Francuzi Paul Fort, Robert Desnos i Jacques Prevert.

Milica Buinac kaže da se „Vitezova ludička pjesma znatno razlikuje od dječje pjesme srpskigh pjesnika. Vitez je prevodio i pjesnike iz germanskog jezičnog kruga, ali ne i s Engleskog. S Engleskog je prevodio srpski pjesnik Slobodan Lazić, koji je također objavio izbor iz svjetske poezije za djecu, u njoj dominira engleski nonsenski stih.

„Rijetki su pjesnici u domaćim i svjetskim razmjerima koji su učinili toliko za stvar dječje pjesme koliko je uspio učiniti grigor Vitez...učinio je sve što je mogao da arbitrira za sudbinu dječje pjesme u nas. ...Bio je vrstan esejist i prevodilac ... i na kraju energičan urednik dječjih biblioteka“ s visokim kriterijima u prosudbi književnosti za djecu.

<< NAZAD NA SADRŽAJ

 


 

Vladimir  Milarić : Igra  u  dječjem  pjesništvu Grigora Viteza

 

Novi Sad

 

UDK  886.2(02.053.2)-1.0,

izlaganje na stručnom skupu

Dat. prim.:  15. 11.  1986.

 

 

SAŽETAK

 

U vremenu nakon smrti Grigora Viteza, zasnovale su se dvije slike o poeziji ovoga pjesnika: jedna na osnovi izučavanja, a druga na osnovi spontanih prosudbi. Zatim se, u krotičkim napisima o ovome pjesniku, iznalaze neke temeljne označnice: leksički semantički objektivitet, organicistički naturalizama, oslonac na narodnu poeziju itd. (navodi se više označnica). Ovaj rad se bavi jednom od njih, igrom. Iznosi se sukus onoga što je o tome već pisano. I u njegovi nasljednika je prihvaćeno osnovno pravilo da je dječja pjesma u biti igra. U Viteza, ona je, u vremenu kad je stvarao, bila „podređena višoj svrsi“, ali, s druge strane – igra je smisao pjesme. Govori se o međuprostoru tih tenzija, iznose se Vitezovi književnoesejistički zapisi o tome. Uzima se u razmatranje teideset i pet Virezovih pjesama i nastoji utvrditi „pokrete igre u njegovoj poeziji“. Zatim se govori o nonsensu, a u zaključku kako je ljepote dječjeg pjesništva Vitezova uvijek u najbližem srodstvu s igrom.

 

Milarić smatra da je Grigor Vitez osnivač moderne hrvatske dječje poezije i da su se o njemu formirala dva mišljnja, kedno koje se temelji na izučavanju njegovog djela i drugo koje je nastalo spontano. Svaki od kritičara „slijedi sopstvene estetske misli...uočljivi su subjektivni obzori čitalaca-kritičara i još se ne pojavljuju sinteze u kojima bi bile jasno uočljive dominantne odrednice ovog pesništva. Slika dečjeg pesništva Grigora Viteza pojavljuje se danas u miksturi sledećih označnica:

leksički semantički objektivitet,

organicistički naturalizam,

zavičajne odrednice,

oslonac na narodnu poeziju,

kolokviranje iskustava ruske, engleske i slovenačke dečje pesme,

sveži impulsi htvatske međuratne lirike,

profinjena humorna optika,

prožimanje pesme igrom i nonsensom,

posebna osetljivost za prirodu,

velika sposobnost uosećavanja u svet detinjstva,

intenzitet maštovitog,

itd. itd.

 

Nedovoljna izoštrenost portreta Grigora Viteza ...ogleda se i u pokušaju sintetičkog prikazivanja ovog pesnika u delu Murisa Idrzovića (Hrvatska književnost za decu,NZMH, Zagreb,1984).“ Milarić je čitajući tekstove o Vitezu stekao utisak „da su autori ovih tekstova bili manje fascinirani igrom i igrovnim nego drugim elementima Vitezova pesništva...Druga slika“ stiče se „na osnovu pesništva koje se razvijalo na impulsima njegove poetike.  Ono što su pesnici baštinili od Viteza u prvom redu je igra. ... Pronalasci u zasnivanju dečje pesme na igrovnim elementima koje je itveo Grigor Vitez bili su za razvojni tok hrvatskog pesništva stimulativniji od svega drugog.“

Milarić kaže da je sam Vitez naslovom svoje posthumno objavljene knjige, Igra se nastavlja dao odgovor na pitanje što pjesnici za djecu naslijeđuju od njega. On smatra da od igre veće značenje u Vitezovom pjesništvu imaju: „originalnost, visoka estetska razina njegova pesništva te unošenje u dečje pesništvo novih elemenata poetike“.

 

               

 

                        Veselin Masleša, Sarajevo,1967. Izbor: Ahmet Hromadžić

 

O Vitezovom pogledu na igru u dječjem stvaralaštvu više se govori u poglavlju VITEZ I STVARALAŠVO ZA DJECU= VITEZOVA TEORETSKA RAZMATRANJA.

 

U svojoj analizi Milarić se oslonio na 35 Vitezovih pjesama što su ih u svojim antologijama i izborima objavili Dalibor Cvitan, Jože Skok, Zvonimir Balog i Ivo Zalar.

 

U pesništvu Grigora Viteza najviše je pesama koje su lirske fascinacije elementima, alu u kirske supstance građene tako da one postoje kao igrajući impulsi, bezbrižni i neobavezni pokreti užarene mašte iz koje sija dečje biće u slavlju sopstvene proizvodnje sveta po sebi.

 

Tako u njegovim pesmama zatičemo ševu u igri života između težnji i zbilje (Ševina jutarnja pjesma), elemente koji se u igri bojama i zvucima približavaju tišini (Tiha,tiha pjesma), ptice u raskošnoj prkestraciji onomatopejske igre (Ptičja pjevanka), sunce u personificiranoj igri skrivača (Zalazak sunca), kvočku u igri vaspitanja (Kvočka vodi svojeu djecu u šetnju), ptice i elemente u igri pokvarenih telefona (Doznalo se), potok u igri presvlačenja (Kakvce je boje potok), ljubice u sinestetičkoj igri s elementima (Od čega su načinjene ljubice).

 

Imaginarne metamorfoze koje su proizvedene u poetskoj igri mogu se označiti i čistim lirskim, i istovremeno igrovnim obrascima. Spoj estetskog i igrovnog ovde se javlja u začudnoj poistovećenosti i to je jedna od osnovnih oznaka Vitezove poetike dečje pesme. Lirsko i igrovno u Vitezovom pesništvu teku u istoj ravni, preplićući se i prožimajući, pa se dobija utisak da je riječ o istom. Ta sprega igrovnog i lirskog jedinstvena je u našem dečjem pesništvu.

 

„Drugačiju poziciju igra ima u pesmama koje teže humanističkim porukama“,  Milarić otkriva da se igra u tom slučaju „pretapa u igru snevanja. Vitezova pesma Kad bi drveće hodalo može se uzeti kao uzorak pesme u kojoj se „funcija“razigrava prelazeći iz carstva nužnosti u carstvo snova.

 

Treća vrsta pesničke upotrebe igre može se naći u Vitezovim humorno intoniranim pesmama (na primer  Kako živi Antuntun, Rampinije). ... Tu se  „igrajuće“ najbolje oseća.“ ... Većina pjesnika humor nudi iz ugla odraslih. „Retki su pesnici koji, poput Viteza, traže autentično dečju humornu perspektivu. I ovde je Vitez samosvojan.“

 

Milarić analizira pjesmu Ptičja pjevanka i kaže da je dojam bogatstva postignu nabrajanjem...“reči su napustile svoju semantičku ulogu i postale igračke“. ... Nonsenske opijenosti u Viteza su retke. Njegova pesma boravi u svetu semantičkog, ponekad u težnji da izravno dođe do prefinjene predaje vrednosnih poruka. Vitezov jezik još nije ispražnjen, niti je došao do stanja narcizma. ... Ma koliko da je Vitezu nonsens drag, on će mu se retko kad prepustiti. ...“ Milarić zaključuje „...da su osnovne fascinacije u Vitezovom pesništvu uvek u najbližem srodstvu sa igrom i njenim slobodama“. 

<< NAZAD NA SADRŽAJ

 


 

Dragutin  Ognjanović: Priroda u poeziji za decu Grigora Viteza

 

Beograd

UDK  886.2(02.053.2)-1.0,

stručni članak

Dat. prim.:  15. 11.  1986.

 

SAŽETAK

 

Uvodno se govori o odnosu čovjeka i prirode te iznosi o tome marksističko stajalište o prirodi i ljudskom biću. Vitez u prirodi nalazi „razloge za slike i uopšte metaforička ostvarenja“. Analiziraju se neke najpoznatije njegove pjesme iz „animalno folklornog sveta“. Izvodeći djecu u prirodu, ovaj pjesnik ih izvodi „u svetkovinu života“.

 

„Nepresušna inspiracija i u oblasti usmene predaje i pisane literature, priroda je rezervat kome se čovek obraća... Mirisi, boje, zvukovi, oblici i drugi fenomeni prirode umetnicima  su uvek nudili mnoštvo asocijacija koje su pothranjivale stvaralački duh, misao i maštu...“

 

U poeziji za djecu Grigora Viteza „znatan broj pesama je posvećen pojedinim zbivanjima u prirodi, godišnjim dobima, fauni i flori, mirisima, bojama, šumorima i romorima, ali i čovekovoj zetečenosti u prirodi i dijalogu s njom. Priroda je centralno tematsko područje G. Viteza, ne samo po tome što on slika pejzaž, već po tome što se skoro sve u njoj dešava.“

 

Ognjanović se osvrće na Vitezove pjesme Ševina jutarnja pjesma, Zalazak sunca, Kakve je boje potok i kaže da one „ostvaruju mali univerzum antropomorfne slike prirodnih fenomena. Ševino poletanje prema Suncu je simbolika materinstva viđena iz dve antitetične psihološke ravni: radosti i brige. ...“ glagol ići umesto leteti, kao da nesvesno otkriva pesnikovu nameru da je imao u vidu ljudsku, a ne animalnu majku. ...cela pesma je brizg emotivne svetlosti... u njoj se dogodila poezija. ... Zanimljivost ove pesme je i u tome što je govorni lirski subjekt u prvom licu jednine ptica- radosnica, srećna majka, simbol materinstva u svetu živih bića. ...Maretinsko osećanje u Ševinoj jutarnjoj pesmi zrači humanošću... U poeziji je teško naći tako razigrano prosijavanje materinske radosti i brige sa tako malo ponovljivog leksičkog materijala.“ Pjesma je „u svojoj jednostavnosti, koherentnosti i zasvođenosti, malo lirsko čudo  ditirambički uzvitlanog ritma. U ovoj pesmi je, više nego ijedan jugoslavenski pesnik, Vitez na minimumu prostora ostvario maksimum estetske, psihološke i etičke stvarnosti.“

 

Ognjanović ističe u psjemi Livada, boje i njihov značaj u ostvarenju „Vitezove slike u kojoj dočarava lepotu prirode, njenu raskoš i bogatstvo raznovrsnim fenimenima“. Za pjesmu  Zalazak sunca kaže da  „Alegorično- simbolična projekcija slike u ovoj pesmi doprinosi da se Vitezovi antropomorfi dožive u bukvalnoj i simboličnoj ravni“.

 

„Sa stajališta implicitne poetike prirode i poetskog odnosa prema njoj najvažnija“  je pjesma Kakve je boje potok.. Pojedini subjekti prirode u različitim dijelovima toka vide različite boje potoka, doživljavaju ga subjektivno. „Čulne senzavcije – vizuelne i akustičke slike – u Vitezovom doživljaju prirode imaju prvorazrednu ulogu.“  S time što ptice i cvijeće prikazuje u aktivnoj ulozi kod čitalaca to pobuđuje emotivno reagiranje. Ognjanović navodi pjesme Perunika, Zijevalica, Suncokret, Ladolež, Divlja ruža. „U svim tim pesmama je došla do izažaja njegova opservacija sa produhovljenim opažanjima koja imaju humornu vrednost.“

Ognjanović navodi kao imanentno  Vitezovoj poeziji da ona „zrači toplinom i humanističkom poetilizacijom poruke“, ta poruka nije nametljiva, nije „didaktički napadna“, ona „upućuje mališane na određenu aktivnost i razvijanje ljubavi prema drugovima, životinjama, prirodi i ljudima...“ Za pjesmu Kad bi drveće hodalo kaže da  „pesma sa elementima prirode služi da aktivira dečji humanizam“.

 

Za pjesme Što bi bilo, Sto vukova Tko će s nama u šumicu, Ognjanović kaže da Vitez nudi „ deci pošalicu i igru ... koristeći prirodne fenomene sa kojima uspostavlja dečju čulnost da bi izmamio radoznalost i aktivirao uzbuđenje... Koristeći ritam narodnih poskočica i nabrajalica on ostvaruje muzikalnost uzvitlanog poigravanja asonantno-alitetativnih sazvučja...“ . Za pjesmu Krokodil kaže: „ U sklopu humorne optike on dočarava i izvesne prirodne snage iz egzotičnog sveta...“.

„U slici prirode Vitez mestimično sledi Zmaja u neologistici“, navodi Ognjanović Vitezove pjesme Vjeveričino najslađe selo, a za pjesmu Bumbar da „onomatopejom jednog opasnog insekta ostvaruje sliku koja dobija na akustičnosti i adekvatnosti zunzaranja. ...U vitezovoj poeziji postoje srodnosti između ljudskog i animalnog sveta“, kaže Ognjanović i navodi pjesmu Kako rastu djeca u kojoj su  paralelizmi „u celini korišćeni iz animalnog sveta“... „Vitez animalnom svetu, kroz pošalice, pripisuje ljudske crte“, kao potvrda toj tvrdnji navodi se pjesma Zečja brojalica.

 

Ognjanović navodi naslove Vitezovih knjiga i kaže: „Već i samim naslovima nekih knjiga u Vitezovom stvaralaštvu akcenat je na činiocima prirode... Njegov prisni dodir s prirodom čini da se doživljaj njenog zanavljanja ili promena doživljava kao osećanje obnove života...

 

Izvodeći decu u rascvetalu prirodu, njene prozračne prostore – šume i lugove – da se zapahnu mirisima i osveže bojama, Vitez ih izvodi u svetkovinu života, na izvore radosti i lepote. Tako njegove pesme poprimaju zvuk himni u tonu kantilene u kojoj je sve smireno, toplo i neposredno, bez obzira da li se klilće ili ćuti. Tako je pesnik antropomorfizovanjem prirode i uključivanjem dece u nju u svojoj slici ostvario vajkadašnju i nikad nepresahlu želju i potrebu da se igra i u igri izlazi u otvorene prostore poljana i lugova. Dominantna kao radosna emocija, svetla strana pesnikove psihe i njegovih antropomorfa, ima draž radosti, igre i neponovljivih dodira sa čarobnim lepotama animalno-floralnog sveta. U tom smislu Vitez je čeoni pesnik u posleratnom razvoju jugoslavenskog pesništva za decu.

 

Može se reći da od Viteza pa na ovamo pozija za djecu nije načinila korak naprijed, da ona tapka na mjestu, vrti se u krugu i čeka svoj novog pjesnika koji će je stvaralački povući naprijed. Samo narodne pjesme mogu se mjeriti sa ostvarenjima Grigora Viteza, on je uočio njihovu zlatnu osnovu i bisernu potku i na njihovom čarobnom platnu vezao svoj razigrani vez: igru, smijeh, doskočice, nježna tepanja, ljepotu prirode, uživanje u njenim raznovrsnim čarima, rasipao po njemu toplinu, humanost, dobrotu i ljubav prema djetetu i svemu onome što ga okružuje, pozivajući ga da uči kroz zabavu. (Đ.M.)

 

        

                  Profil International, Zagreb, 1995. Ilustracije Ivica Antolčić

<< NAZAD NA SADRŽAJ

 


 

Ibrahim  Kajan: djetinjstvo – sjećanje na budućnost

 

UDK 886.2(02.053.2).0

Stručni članak

Dat. prim.: 15. 11. 1986.

 

 

SAŽETAK

 

Početno je nekoliko citata o neprepoznatljivosti ponekog budućeg značajnog pjesnika u radnim radovima, što se odnosi i na Viteza. Po čemu jedan tekst jeste umjetnički, a drugi nije, predmet je o kojem se govori u drugom odlomku rada: Razumijevanje jezgra. Govori se potom o statičkim i dinamičkim elementima pjesme. Odjeljak Boja raspravlja o slikovitosti i glasbenosti, o prostornosti i plastičnoj prisnosti ovih pjesama. U odjeljku Zvuk riječ je o metrici, a u Lampi u duši o humornom. Prije navoda korištene literature, govori se o suodnosu prošlosti i budućnosti.

 

Ibrahim Kajan navodi riječi Ive Zalara koji skreće pažnju na VIII. godište „Pionira“, iz 1948. godine, kada mu je urednik bio Grigor Vitez i u njegovim radovima nije bilo moguće prepoznati budućeg velikog pjesnika.

Kajan kaže: „Umjetnost ne poznaje razvoj kao evoluciju, nego razvoj kao revoluciju, kao promjenu forme“ i navodi da je za to potvrda i slučaj Grigora Viteza. „ Pjesničko djelo Grigora Viteza blistav je primjer promjene u hrvatskom dječjem pjesništvu. Promjena je utemeljena stvaralačkim krikom sažimanja „vanjske“ i „unutrašnje duhovne stvarnosti, pronalaženjem vlastitog bića unutar asimilirane lektire probranih pjesnika i emotivnim saživljavanjem s intimom pučke baštine.

 

                                       Razumijevanje  jezgra

 

Kajan kaže: Vitez pjesničkim drži ono leksičko ostvarenje čije jezgro čine dva dijela : statički, koji svakom čitaocu pokazuje „iste sklopove i spregove obuhvaćene književnoteorijskim diskursom, i promjenljivi dio koji se produktivno odnosi na psihološki prostor čitatelja ...Shvativši to Vitez je shvatio ključne razloge trajnosti i nepoderivosti tisućgodišnjih tekstova i tekstove svojih suvremenika... Elemente produktivna duha Vitez je našao u usmenoj književnosti, u djetinjstvu...

 

                                            Boja

 

Kajan navodi da se u Vitezovim pjesmama najčešće javljaju osim bijele boje, crna, žuta, plava i crvena. Plava je boja jedna od najprisutnijih.

Za Ševinu jutarnju pjesmu kaže da „njezinu „grafičnost“ određuje njeina okomitost... dok joj središnji stihovi moduliraju prostornost i plastičnu prisnost...Neki autori daju određena značenja pojedinim bojama, po tome plava u ovoj pjesmi „ovdje udaljuje, produbljava i dograđuje prostornu vizuelizaciju jednog od najljepših pjesnkovih ostvarenja.“ Mnogo toga nalazi izvor iz Čungara, šume iznad pjesnikove rodne kuće.

 

                                              Zvuk

 

Kajan navodi mišljenje doktora Ive Zalara o jednoj pjesmi „da nam u oči udara (njezina) slobodna metrička shema i premda „prividnoj metričkoj arhaičnosti pjesma ...odjekuje kao skladna melodija s jednostavnim refrenima“. Kajan misli da se to odnosi na niz Vitezovih pjesama. On navodi uspavanke kao one koje su genetski povezane s izvorima u prošlosti iz kojih je Vitez crpio „pokrete u jeziku“, ali i s djecom i njihovim „sjećanjem na budućnost“.

Prema Kajanu Vitez koristi obične osmerce (4+4), ali i one razlomljene u četverce, također koristi i šesterce, no „Grigor vitez nije robovao ni metričkim kanonima ni pravilnosti strofa. ...Po melodijsko-metričkom slijedu svaka je njegova pjesma unikatna tvorevina“.

 

                                            Lampa u duši

 

„Ni u jenom elementu  Vitezove pjesme nema više igre nego što je ima u elementu humora, tog božanskog dara koji razgibava duh i drži čovjeka uspravnim.“

„Vitez je svoje pjesništvo za djecu zasnovao na pokretima i slikama izvedenim iz raja čovjekova početka. Njegove pjesničke slike, otuda, ispunjavaju boje iz matrice stvaranja, a metričke strukture najčešće posežu za ritmiziranim iktusima zvukova i melodija same prirode. ...Vitez je obznanio igru u blagotvornu predavanju humoru. Od blagog osmijeha do obijesne komike i zakovitlana zabadanja – pruža se na uvid cijeli prostor osebujnog shvaćanja svijeta i pjevanja o njemu.“

 

„Uranjajući u magmu djetinjstva, Vitez je uranjao u plavu izmaglicu budućnosti“, kaže na završetki Kajan.

 

Ibrahim Kajan navodi i korištenu literaturu.

<< NAZAD NA SADRŽAJ

 


 

Stanko Tenšek: Recepcija Vitezove dječje poezije

 

Zagreb

 

UDK 886.2(02.053.2)-1.0:

159.922.7,

izvorni znanstveni rad

Dat. prim.: 15. 11. 1986.

 

 

SAŽETAK

 

Uvodne su napomene o teoriji recepcije, određuje se šredmet istraživanja: kako mladi recipijenti, dvadeset godina nakon autorove smrti, primaju njegovu poeziju. Daju se podaci o vremenu i mjestima istraživanja: tri osnovne škole u Zagrebu, Crikvenici i Okučanima. Iznosi se broj sudionika ankete, na tri dijalektalno različita područja Hrvatske. Zaim se govori o načinu recipiranja, slušnom,te determinira razlog izbora ponuđene poezije. Navode se odabrane pjesme i način dječjeg ocjenjivanja njihove dopadljivosti, Zatim slijede rezultati ankete, iznose se razlozi dobivenoj recipijentskoj distribuciji. Pravi se podrobna analiza. Na kraju su opći dojmovi i zaključci, te bilješke i korištena literatura.

 

Uvodno Slavko Tenšek kaže: „Teorija recepcije u središe proučavanja stavlja čitatelja i njegov odnos pema književnoumjetničkom djelu.“ Književnot je komunikacija između pisca i čitaoca.

 

Anketa

Tenšek je na tri osnovne škole, OŠ „Grigor Vitez“ u Zagrebu, „Vladimir Nazor“ u Crikvenici i „Nada Dragosavljević“ u Okučanima izvršio anketiranje o recepciji Vitezove poezije za djecu, među učenicima III, V i VII razreda. Radi se o tri dobne skupine, tri različite socio-kulturne sredine, velegradska, gradska i seoska, tri različita govorna područja, štokavsko, kajkavsko i čakavsko. Anketirano je 246 učenika: 131 dječak i 115 djevojčica, pročitano im je 10 pjesama i pet zagonetaka.

Na dva pitanja, s ocjenom od 1 do 5 učenici su ocjenjivali, prvo dopadljivost pjesme,  drugo: „dublje doživljavanje i spoznavanje Vitezove pjesme i recipiranje njezinih različitih tematsko-tonskih i strukturno-poetskih slojeva, napose zvukovno-ritmičkoga, likovnog, humornog, značenjskog i emocionalno -estetskog sloja.“ Uzete su antologijske pjesme „tematski i izričajno raznolike“: motivi iz životinjskoh i biljnog svijeta (Prepelica, Maslačak i Lovačka priča), šaljive pjesme (Švelja i Mogao bih), dvije pjesme s naglašenom poetikom (Gdje ćemo smijeh sijati i Kad se ispričaju sve priče), dvije pjesme iz poezije za odrsle (Jabuka i Ševa), te uspavanka (Tiha, tiha pjesma).

 

Dopadljivost Vitezove lirike

 

Po dopadljivosti redoslije pjesama u Crikvenici je bio: Tiha, tiha pjesma; Maslačak ; Mogao bih: U Zgarebu su jednaku ocjenu dobile pjesme Mogao bih i Tiha, tiha pjesma, a zatim Švelja. U Okučanima je poredak bio: Maslačam; Mogao bih i Švelja.

Uglavnom više manje svi su učenici birali iste pjesme uz neke razlike u redoslijedu, s time što su jedino najstariji učenici među tri najdojmljivije pjesme naveli pjesmu za odrasle Jabuka. Uzevši ukupno redoslijed prve tri pjesme bio je: Tiha, tiha pjesma; Maslačak i Mogao bih; zadnje tri su Ševa; Gdje ćemo smijeh sijati i Kad se ispričaju sve priče. Znači, učenici su se najviše priklonili emocionalno-estetskom sloju „lirski inotnirane, ritmički pravilne i tople uspavanke“.

„Pjesme s vrha tablice zrače naglašenim lirizmom, prisnošću i toplinom poruke... i privlače pažnju... svojim šaljivim tonom, fabulom i dijaloškom formom...Pjesme s dna tablice – iako su i one vrlo dobro ocijenjene – dijelom nadilaze emocionalno-spoznajne mogućnosti mladih...“  Očigledno je da je djeci mnogo bliža “priča, fabula i događaj“ nego „kvalitet jezika i pjesnička slika“, odnosno narativno od  nego poetsko.

 

Razina recepcije

 

Na pitanje što im se u pjesmi Prepelica posebno dopalo, djeca su mogla birati tri odgovora: „a) živahan ritam, b) onomatopeje, c) pjesničke slike. Iz odgovora proizlazi „ da je ljepota Vitezove lirike zapravo u savršenom skladu svih tih komponenata“.

 

Kod nonsesne pjesme Lovačka priča djeci se najviše svidjelo: dramatočan susret, maštovitost i duhovitost, mudrost jelena da se predstavi kao drvo te šaljiv dojam. „ Sintagma „drvo bježikovo“ originalna je i inventivna Vitezova jezična tvorba, jedna od mnogih njegovih jezičnih majstorija kojima je potvrdio svoju poetsku jezičnu kreativnost.“ Na pitanje o dojmiljivosti pjesme najčešći odgovori su buli da je „Smiješna, šaljiva i vesela“.

 

Tri odgovora za pjesmu za odrasle Jabuka bila su ponuđena mališanima, u izrazitoj većini, 67,48%,  djeca su odgovorila da je Viterz „opjevao jabuku kao simbol upornosti i ustrajnosti u borbi za život“. Najmanje je najmlađih bilo za taj odgovor, dok su petoškolci i sedmoškolci dobro prihvatili tu pjesmu, „te u njoj otkrivaju njezin dublji smisao“.

 

Djeci je ponuđena  još jedna pjesma za odrasle,Ševa, u kojoj ima mnogo pjesničkih slika, posebno metafora i poredaba. Stanko Tenšek na osnovu odgovora dolazi do zaključka: „Učenici su, dakle, i tu „odraslu“ pjesmu vrlo dobro shvatili i prihvatili te vješto dešifrirali njezinu poruku iskazanu metaforama“.

Za „izvanredno dobar prijem“ pjesma Maslačak „duguje naglašenom lirizmu, poetskoj dijaloškoj neposrednosti, ljubavi prema prirodi i svemu što u njoj uzbuđuje djecu te, napose, poetskoj razigranosti i toploj pjesničkoj poruci“, kaže Tenšek. 

 

Čak 82,52% djece je prihvatilo pjesmu Švelja kao „humoristički ugođaj“, dok su neki u njoj otkrili i „blago podrugljiv ton“. U pjesmi Mogao bih nešto manje učenika je otkrilo „njezinu humorističku poantu“, naravno najslabije su je shvatili najmlađi, dok je najbolje rimljena među sedmoškolcima.

 

Na osnovu ankete u vezi pjesama Gdje ćemo smijeh sijati, Tenšek je došao do zaključka da djecu u „tri škole najviše zaokupljaju i privlače šaljive i vedre pjesme, 41,63%, i radosne 29,18%, dok ih „manje privlače podrugljive i smiješne pjesme, 19,59%, a najmanje ozbiljne,6,33%. Odgovori u vezi pjesme Kad se ispričaju sve priče govore da je djeci „vidljiva recepcija idejnog sloja pjesme, a i općenito smisao književnog posla.“

 

Najdraža pjesma

 

U anketi su  učenici kao najdražu pjesmu izabrali „Tihu, tihu pjesmu“, 23,77%. Drugo mjesto pripalo je „Lovačkoj priči“, a treće „Švelji“. Slijede: „Prepelica“, „Maslačak“, „Jabuka“, „Mogao bih“, „Ševa; Gdje ćemo smijeh sijati“ i „Kad se ispričaju sve priče“.

„Recepcija Vitezovih pjesama po razredima i školama vrlo je ujednačena te nema nekih statistički relevantnih pokazatelja za komparativno-kontrastivnu analizu. Jedino se pri izboru najdraže pjesme uočavaju neke razlike između dječaka i djevojčica te između pojedinih dobnih skupina recipijenata. ... Dječake, dakle, više privlače vedra i humoristička poezija, a djevojčice maštovitija, sjetnija i motivski ozbiljnija lirika. Takva emocionalno-estetska opredjeljenja imaju svoja duboka uporišta u psihičkoj konstituciji dječaka i djevojčica. Nadalje sam uočio da šaljive pjesme najviše vole mlađi učenici. ...Posve je razumljivo da će stariji učenici, s razvijenijim književno-estetskim senzibilitetom, dublje kominicirati s poetski slojevitijim pjesmama poput „Jabuke“ ili onima gdje je manje Myntosa, a više lexisa.“

 

Recepcija  zagonetki

 

Posebno je naglašena  izvorna povezanost Vitezovih  zagonetki sa narodnim zagonetkama, za koje, prema Tenšeku, Ivo Zalar kaže da su „prava biserna zrnca slikovitog poetskog kazivanja“. Vitez se sam o njima, kako kaže Tenšek, izrazio kao o „poetskim metaforama vanredne sažetosti i kristalizacije“, koje nose u sebi  „nešto od duše i dječje igre“, pa ih je zato kontinuirano stvarao, smatrao ih je „igračkama duha“.

Tenšek je proveo istraživanja na osnovu pet zagonetki: Čudan konj; Djed sa crvenim fesom; On ponosno barjak vije; Ogledalo i Nesretnica. „Na pitanje što im se u tim zagonetkama najviše dopalo, većina učenika odgovara da je to njihov šaljiv, vedar, maštovit i duhovit ton. ... Djeca su uložila mnogo maštovitosti i domišljatosti u odgonetanje tih poetskih minijatura. Najuspješniji su, što je i razumljivo, bili učenici sedmih razreda – dali su ukupno 79,08% pozitivnih odgovora, slijede petoškolci – 56,39% pa trećeškolci – 33,56% pravilnih odgovora. ...Ukupno uzevši, djevojčice su nešto vještiji rješavači Vitezovih pjesničkih zagonetaka nego njihovi vršnjaci: one su dale 58,61% pozitivnih odgovora, a oni 54.35%.

 --------------------------------------------------------------------------------------- 

Vitezova poezija za djecu osuđena je kao i narodna poezija da bude besmrtna, da neprestano traje i da u njoj uživaju i odrasli i mali čitaoci. U nju je Vitez utkao narodni duh, zato je bliska i trajna kao narod!

                                                                                   Đuro MARIČIĆ

                                                                                          

Opći dojmovi i zaključci

 

Predstavnici osnovnoškolske populacije, učenici trećih, petih i sedmih razreda, u našim trima školama, izvanredno su dobro recipirali slušno doživljen antologijski izbor Vitezovih pjesama i zagonetaka. Djeca su na njegov poetski izazov reagirala psihološki, u skladu sa stupnjem svoga psihofizičkog razvoja. Spontano su i stvaralački prihvaćala žanrovski raznoliku Vitezovu dječju poeziju, doživljavajući je prvenstveno kao duševnu nasladu i zanosnu igru. Aktivirajući svoje emocionalne i intelektualne sposobnosti, ona se nisu zadržavala samo na primarnim evidentnostima poetskog predloška nego su stvaralački ponirala i u njegove dublje slojeve uživajući u otkrivenim ljepotama pjesničkih slika i toplih, duboko ljudskih poruka Vitezove lirike.

U čemu je tajna tako dobre recepcije? U Vitezovu monumentalnom dječjem pjesničkom opusu iz kojega „govori dijete u svekolikoj svojoj senzibilnosti“, citira Stanko Tenšek Murisa Idrizovića. To pjesništvo je blisko dječjem „srcu, pa su ga naši mladi recipijenti stoga i mogli „svojim nevidljivim, vanredno osjetljivim radarima osjetiti i prihvatiti“, kako kaže Grigor Vitez, prema Tenšekovim riječima. „I ne samo oni. Primaju ga i najmlađi u dječjim vrtićima, a i stariji recipijenti, bilo kao pjesnika svoje mladosti bilo kao pjesnika s kojim su se sreli tek u svojoj zrelijoj dobi. ...Te pjesme učenici „primaju kao svoje“ zbog „vedrine i radosti, one nepatvorene radosti koja je svojstvena samo djetinjstvu“, kako Vitez, prema Tenšeku, kaže u predgovoru  Svojim malim čitaocima, knjige „Iza brda plava“. Takvim duhom i epsko-lirskom formom Vitezova se poezija savršeno uklapa u vidik očekivanja suvremenog recipijenta. Stoga možemo zakljućiti da je Vitezova pjesnička riječ i danas, dvadeset godina nakon njegove smrti, živa lnjiževna kulturna baština te da uživa nepodijeljene simpatije svih recipijenata.

 

                                                                                         Stanko Tenšek

                                                      

                             Zavod za udžbenike i nastavna sredstva,

                                                Beograd, 1998.

<< NAZAD NA SADRŽAJ

 


 

Dr. Stjepko Težak: Jezične i pjesničke vrijednosti naslova Vitezovih pjesama

 

Zagreb

UDK 886.2(02.053.2).076,

Stručni rad

Dat.prim.: 15. 11. 1986.

 

SAŽETAK

 

Imena često govore više o roditelju, nego o djetetu, a slično je i s naslovima pjesama. Od te tvrdnje, naslovi se Vitezovih pjesama promatraju s jezičkoga stajališta, s toga se stajališta analiziraju: riječ, rečenica, rečenični niz... Suvremenu književnost karakteritzira više atraktivno nego obavijesno naslovljivanje: govori se općenito o tipu naslova, zatim o tipu Vitezovih naslova i njihovom poetskom suodnosu prema sadržajima pjesama, s kojima su u skladu.

 

Dr Stjepko Težak kaže: „Naslovi umjetničkih djela mogu biti veoma znakoviti, bremeniti obavijesnošću, katkad neotkidivi dio cjeline... Promatrani s jezičnoga stajališta naslovi mogu biti jednorječni (Branka), višerječni (Zlatarevo zlato) i rečenični (Čuvaj se senjske ruke), pa čaki i mnogorečenični, ...Češći su sintagmatski, a među njima dvorječni, ...“ Ponekada se daje prednost ekonomičnosti pred obavijesnosti pa se naslov, pa se naslov svodi na jednu riječ.

„Katkad autor maskira pravu bit pravu bit svog djela iz različitih razloga, pa se djelo naslovom ne otkriva, nego pokriva. U tu kategoriju idu i metaforični naslovi.“

„Suvremenu književnost više karakterizira atraktivno nego obavijesno naslovljivanje...Sadržajno naslov može privlačiti novošću, aktualnošću, pomodnošću, senzacionalnošću, egzotičnošću, bilo kakvom neobičnošću ili važnošću teme. ... umjetnici radije privlače publiku sredstvima i dražima izraza. Privlačnost izraza mogu naći u zvuku, ritmu, metafori, paradoksu, nesuglasju ili suglasuju s jezičnim standardom, igri riječi, neobičnoj sprezi riječi, bogatstvu asocijativnosti, ...“

 

„Kad je iječ o poeziji... kao naslov se iskorištava: a) prva riječ pjesme, b) prva sintagma pjesme, c) prvi stih pjesme, d) pripjevni stih, e) najčešća riječ ili sintagma iz pjesme f) riječ ili sintagma koja sažima bit sadržaja, g) riječ ili sintagma koja odražava zvukovno-ritmičku os pjesme, h) sintagma ili rečenica koja sadrži jezgru pjesničke slike, i) metafora koja ima samo simboličku, a ne i jezičnu vezu s korpusom pjesme. Sretno pronađeni naslov može ujediniti nekoliko tih mogućnosti.

 

Po grafičko-likovnom smještaju (prostornoj ubikaciji) naslovi Vitezovih pjesama ne izlaze iz tradicionalnih okvira. Nalaze se na čelu pjesme. Tek izuzetno pokoji naslov odstupa od uobičajenog naslovljavanja, kao npr. U pjesmi Od hrasta do mravinjaka, gdje je naslov same pjesme (tri početna retka) a naslovna je funkcija označena razmaknutim slovima...Ta je pjesma Grigora Viteza izuzetna i po grafičkom oblikovanju, koje likovno podsjeća na mravlju stazu.

 

Sudeći po ključnim ili jedinim riječima, svijet Vitezove poezije za djecu pretežito je sazdan od faune (domaće životinje, egzotične životinje, zvijeri, ptice, ribe, kukci), flore (drveće, cvijeće, plodovi) i djece, a zatim i od pejzaža i pejzažnih pojedinosti, dijelova godine te igara i igračaka, prometala, glazbala i kućnih potrepština, članova obitelji i izmišljenih bića. Reklo bi se da Vitezova poezija ni sadržajnim inventarom ne izlazi iz tematsko-motivske riznice tradicionalnog pjesništva za djecu. No – dvije pogreške činimo tako zaključujući. Prvo, stereotipija naslova ne mora obavezno najavljivati sadržajnu i izraznu stereotipiju pjesme. A tu je Vitez zaista umjetnik:  o tzv. „otrcanom“ motivu umije progovoriti na sasvim nov način. A „otrcani“ naslovi, osobito u njegovim pjesničkim zagonetkama zapravo su metafore za sasvim nove, suvremene stvari. Zmaj, Oklopljena lađa, Čudan konj, Čaroban dvorac, Veliki pomoćnik, Ogledalo, Roda na krovu, Gljiva, Ala, Nevidljive ptice – skrivaju avion, glačalo, bicikl, električnu centralu, most, televizor, antenu, padobran, tunel, gitaru, dakle u poeziji za djecu prilično nove i „neizlizane“ motive. A Vitezovi miševi i mačke, medvjedići i zečići, ljubice i makovi, krijesnice i lastavice,                                                                                                                                                         tulipani i breze, osim imena i vrste, ništa zajedničko nemaju sa svojim prethodnicima i našoj dječjoj poeziji. Vitez je izvoran i osebujan u izrazu, što se osjeća i u većini višerječnih i rečeničnih naslova. Drugo, životinje i biljke, svijet žive prirode i prvi dječji okoliš ne mogu biti otrcana tema u istinskoga pjesnika, a neće dosaditi ni djetetu nekoga budućeg vijeka, ...

 

Kao što se moglo i očekivati od pjesnika kakav je Grigor Vitez, naslovi su mu u skladu s poezijom. Igrivost djeteta i prirode kao snažna potka, a igrivost riječi, slikovna, zvukovna i ritmička, kao temeljno obilježje izraza očituje se već u naslovu...

 

„U jezičnom pogledu Vitezova poezija je na uzornu književnome jeziku, s vrlo rijetkim iskorištavanjem tzv. Licentiae poeticae....Ta standardnojezična čistoća karakterizira i Vitezove naslove.“

 

Vitez se služi jednorječnim, sintagmatskim i rečeničnim naslovima....Ako je sretno odabrana, ako pogađa dječji interes i maštu, jedna riječ osvaja svojom jednostavnošću, ekonomičnošću. Za djecu su takve riječi imena životinja i biljaka... Prednost imaju konkretne imenice nad apstraktnima, a među ovima potonjima one koje pripadaju svijetu djetinjstva.

Kada takvi jednorječni naslovi višestruko korespondiraju s poetskim korpusom, kao – primjerice – Prepelica, ...Tu je veza naslova s pjesmom dvostruka: a) doživljajno-sadržajna...b) zvukovno-ritmička... Po svemu tomu naslov je privlačiv kako sadržajem tako i izrazom...

 

Među sintagmatskim, višerječnim naslovima također prevladavaju nominativni...

 

Tipičan je nominativni sintagmatski naslov Ptičja pjevanka: imenica s atributom. Pridjev najavljuje djeci dragi svijet ptica, a imenica jednako im drago pjevanje.... Pjevanka je po tvorbi srodna s čitankom...može značiti i udžbenik pjevanja.... Sva značenja te rjeđe upotrebljavane riječi bude dječju čiralačku radoznalost i privlače mališane zaokupljene čitankama, pisankama i crtankama.

Naslov pjesme i pjesničke zbirke Iza brda plava sastoji se od prijedložne sintagme s genitivom kao jezgrom. ...Iza brda plava ima znatnu crtu privlačnosti, izazivanja ili, još bolje – zova. ... Plava boja nije tu samo radi isticanja daljine... nego ima i kolorističku namjenu. ... Naravno i zvukom i ritmom naslov se uklapa u opću orkestraciju pjesme. Svrhovito je i ponavljanje iste sintagme: u naslovu i prvom stihu. Ponavljanje pojačava onaj zov k nepoznatom, nmeobičnom, možda i apsiurdnom, pa baš zato i lijepom.

 

Dr Stjepko Težak analizira u pjesmi Vjeveričino najslađe selo, sve prisutne finese i višeznačja njenog naslova.

 

Poput sintagmatskih, i rečenične formulacije naslova kriju mnoštvo izražajnih mogućnosti.   U Viteza su najčešće izjavne rečenice...Mnogo su češće u ulozi naslova upitne rečenice, na pr. Kako rastu djeca, Šta radi, šta radi; Šta je šumila školjka, Kako živi Antuntun.

 

Naslov pjesme i zbirke Kad bi drveće hodalo također je sastavljen od polurečenice, tj. od zavisnog dijela pogodbene rečenice... Naslov je anaforičan jer tom pogodbenom rečenicom započinje svaka od četiriju strofa.... Taj naslov otvara put u široki svijet mašte, bajkovotosti, čudesnosti, nestvarnosti ...

 

Naslovi mogu biti i kombinacija sintagme (ili jedne riječi) sa zavisnom rečenicom. Takva je Lokomotiva koja je voljela cvijeće... Obično lokomotivu vole dječaci, ali cvijeće vole djevojčice... Taj pomak iz uobičajene stvarnosti, ostvaren atributnom rečenicom, učinio je lokomotivu bliskom širem krugu čitateljstva: i dječacima i djevojčicama...

 

Težnja za ekonomičnošću vjerojatno je razlogom što u Viteza nema višperečeničnih naslova, naslocva od nezavisno složenih rečenica pa ni potpunih zavisno složenih rečenica. Kratkoj pjesmi zacijelo ne odgovara dug naslov... Dr. Stjepko Težak navodi kao višerečenični naslov Putujemo, putujemo i kaže da bi „taj naslov mogli uvrstiti u rijetke eksklamativne naslove“, ujedno on obrazlaže to što kaže.

 

 

 

          

 

                                          MOZAIK KNJIGA, Zagreb, 2002.              

                                    priredila: Diana Zalar, il. Tomislav Tomić

<< NAZAD NA SADRŽAJ

 


 

Ljerka Car - Matutinović: Poetika Grigora Viteza

 

Zagreb

 

UDK 886.2(02.053.2).0

stručni članak

Dat. prim.:  15. 11. 1986.

 

SAŽETAK

 

Ovo sagledavanje iz osobnog ugla najprije iznalazi riječi koje se čine bitnima po ovu poetiku: samosvojnost, užitak u pisanju, onomatopejska metafora igre,nepatvoren smijeh, humor... Te tvrdnje ilustriraju se citiranjem. Članak završava poetskom usporedbom: pjesnik nosi prezime viteza, te u viteškom, čitaj pjesničkom, nadmetanju, hirovita dama, čitaj suvremena hrvatska poezija – svoj je veo dobacila svom izabraniku: Grigoru Vitezu.

 

--------------------------------------------------------------------------------------------

U više navrata sam uočio da o knjigama vrsni književnici bolje pišu nego kritičari. Jednostavno, oni su izgradili svoje teoretske i estetske poglede,  koji naveliko nadilaze one suhoparne kritičarske, ta viđenja su mnogo interesantnija, imaju mnogo više sočnosti, zagrizla su u meso života. Naravno, to im omogućava da u spoju s talentom stvaraju kvaliteno, privlačno i maštovito, ako baš i ne uhvate mjesto neprolaznosti, čvrsto i sigurno ne zajašu na njega, kao Grigor Vitez, a ono na dulje vrijeme se drže za rep neumrlog Pegaza. To potvrđuje stručni članak Ljerke Car – Matutinović.

                                             Đuro Maričić

-------------------------------------------------------------------------------------------

 

Ljerka Car – Matutinović govori vrlo nadahnuto o Grigoru Vitezu kao o „pjesniku po vokaciji“ s „poetskom osobnosti i samosvojnosti. I ona je sklona da poeziju ne dijeli na onu za djecu i odrasle, misli da Vitezovoj ne trebaju takvi predznaci. Smatra da se može „možda govoriti o užoj specijalnosti jednog pjesnika koji je svoj nepatvoreni pjesnički talent entuzijastički razdavao djeci... bez ostatka, dajući djeci i djetinjstvu svu svoju humanost, sav svoj optimizam, verinu i radost života, svoj istančan smisao za smijeh i smiješno, svoj užitak pisanja.“ Ljerka lucidno zapaža neke od tih osobina i na fotografiji pjesnika: ...“toplina iskričavog pogleda, blagi oval lica i smiješak oko usana koji nam tek daje naslutiti maštovitost smijeha, sve nijanse njegovog postojanja.“

Ljerka misli da olako zaboravljamo pjesnike koji su umrli i traži da ih se češće sjećamo, pišemo o njima, jer „smislom za tradiciju se zaista ne možemo pohvaliti ...Vitez je naša tradicija... poput I. B. Mažuranić, D. Cesarića, T. Ujevića i M. Krleže, naš klasik poetskih vizija dječjeg i djetinjstva“. Ona nalazi lijep izraz za njegovo djelo: „Svjež, zvukovni vrutak njegovih poetskih nadahnuća...“

Ljerka Car – Matutinović navodi ...“naslove pjesama koje su me, nakon ponovnih čitanja, ponijele svojom prirodnošću i zvukovnošću, svojom začudnom razigranom igrom, svojom duhovitom emocionalnošću i svojim istančanim smislom za detalj i paletu boja. Svojim nenameljivim, čudesno naivnim povjerenjem u život. Evo ih: „Tko će s nama u šumicu“, „Jednog jutra u gaju“, „ Zalazak sunca“, „Kad bi drveće hodalo“, „Ptičja pjevanka“ , „O jednom sviraču“, „U olovnom čamcu“, „Kvočka vodi svoju djecu u šetnju“, „Lopta“, „Kakvu kome knjigu“, „Ševina jutarnja pjesma“, „Gitara jesnjeg vjetra“, „Tri tulipana“.

 

„Svaka od tih pjesama nosi u sebi u sebi bitne elemente Vitezove poetike: usklađenost tematsko motivskih raznolikosti s istančanosti forme i izraza.... Nešto odista čudnovato, okupano osjetljivom dječjom percepcijom i senzibilitetom“. Nabraja se niz elemenata objedinjenih u Vitezovoj pjesmi, .. „da bi konačni, vrhunski sraz bio čuđenje, istinski razigrana radost i na kraju – nepatvoreni smijeh, utkan u tananu pređu ljupke sjete, neizbježne pratilice mudre zrelosti koju donosi život.“ Kao primjer izdvajaju se pjesme: „Jednog jutra u gaju“, „Ševina jutarnja pjesma“, „Što je bilo“.

 

Ljerka Car – Matutinović među značajnim elementima Vitezovog pjesništva izdvaja „fenomen smiješnog, njegovu suptilnu, tananu ironiju koja nije sama sebi svrhom, već se poetski, prirodno uključuje u tkivo pjesme. Pa i onda kad zrači edukativnošću, ne primamo  to kao nešto nametljivo i usiljeno.“ Primjr su pjesme:  „O jednom sviraču“ i „Neposlušne stvari“.

Itez svoj „fenomen smiješnog“, „ostvaruje... lakoćom i ležernošću ... s izoštrenom dosjetljivosti, svojim razigranim pretjerivanjem koje je tako blisko našim malim mudrijašima“. Primjer je pjesma „A za što ne bi...“ .„  I ritam pjesmama ... skladno pridonosi harmoniji kreiranja smiješnog“. Primjer je pjesma „Jednog jutra u gaju“... „svojom bogatom intuitivnošću upućuje na spoznaju koja se čini prirodnom, a zapravo spomenutu pjesmu doživljavamo i kao čudesni „plod“ pjesnikova užitka u pisanju.  Samo netko tko je ponesen istinskim pjesničkim nadahnućem i kome je kreiranje pjesme užitak može stvoriti ovakvu poetsku oazu svjetla, radosti, vedrine i smijeh

 

Odista pjesnik Grigor viteškog prezimena i djela može na viteškim turnirima još uvijek pobijediti vitezove koji su vojevali ili vojuju, očekujući priznanje od plemenite gospe, hirovite i ne odveć dosljedne. Oko njene lože, iz koje ona s tajanstvenim smiješkom na usnama promatra tok viteških (č. pjesničkih) natjecanja, steklo se mnogo vitezova (č. pjesnika), no malo bijaše i jest onih kojima je ta plemenita gospa (č. hrvatska dječja lirika), uz milostiv pogled, dobacila svoj čipkom obrubljeni i zlatnim nitima izatkan veo. Jedan od malobrojnih sretnika bio je i pjesnik GRIGOR VITEZ.

<< NAZAD NA SADRŽAJ

 


 

Dr. Voja Marjanović: Grigor Vitez u svetlu književne kritike

 

Beograd

 

UDK 886.2(02.053.2). 09.

Stručni članak

Dat. prim.: 15. 11. 1986.

 

SAŽETAK

 

Da bi neki pisac imao svoje mjesto u književnoj povijesti, nužno je krtičko vrednovanje njegova djela, a kada je o Grigoru Vitezu riječ – to jest urađeno, ali ne dovoljno. Slijedi zatim uočavanje tko je sve o Vitezu u nas pisao i kako: od impresionističkih i površnih prikaza, kojih je dosta, do ozbiljnih i studioznih – nabrajaju se imena i ilustriraju primjeri. Osim oduševljenih članaka, bilo je i negativnih sudova o Vitezu, kao sljedbeniku Zmaja i tradicije uopće, uglavnom: i to se navodi. Poslije sabiranja kritičkih sudova i njihove ocjene, i sam autor daje svoje tri teze: treba još podrobnije govoriti o njegovoj svezi s tradicijom, druga je teza da je Vitez, poslije Zmaja „naš najveći lirik dečje pesme“ i treća – da je riječ o pjesniku modernog senzibiliteta te se pita dali njime ili Dušanom Radovićem počinje moderna poezija za djecu u Jugoslaviji. Završno, citira se „Ševina jutarnja pjesma“ G. Viteza („u vis ću se dići“) aludirajući na Vitezovo visoko mjesto u vrednovanju na koje ga treba i postaviti, prevrednovati sudove o prvenstvu!

 

...„Kao mnogi jugoslavenski pisci ni Grigor Vitez, jedan snažan i plodan stvaralači duh, nije do danas književnoistorijski dovoljno analiziran, pa je njegovo pesničko delo za decu još uvek u fazama reinterpretacije i revalizacije.

 

Po nasleđenom svojstvu inertna i neodgovorna, književna kritika se ni prema Grigoru Vitezu nije odužila pravom merom njegove stvaralačke inventivnosti...o Vitezu je pisano sporadično i fragmentarno, ali ni kasnije, u naše vreme, kritika nije zaokružila sud o pesniku raspevanog sveta detinjstva i lirskom interpretatoru prirode i njenih lepota, na način kako to dolikuje kritici i kritičarima.... pre jednu deceniju, pa na ovamo, nastali su nekoliki tekstovi koji teže celovitoj oceni poezije Grigora Viteza. U njima se oseća nastojanje da se jednoj snažnoj pesničkoj individualnosti odredi poetika, i u sklopu nje, ureže znak za raspoznavanje na tabeli pesnika „začinjalaca“ određenog senzibiliteta i svih njegovih osobenosti.“

 

Voja Marjanović ističe da su u valorizaciji Vitezove poezije za djecu prednjačili „pratioci književnosti za decu, uglavnom u Hrvatskoj, Milan Crnković, Joža Skok, Ivo Zalar i još neki“. On citira Borislava Pavića, iz predgovora antologiji „Vrt detinjstva“;Svjetlost Sarajevo 1960.: Poezija Grigora Viteza sva je od zvučnih efekata, sva je muzika i ritam. Niko se u našoj dečjoj poeziji nije toliko i tako služio onomatopejama“...     Marjanović navodi i riječi Gustava Krkleca iz pogovora zbirci „Iza brda plava“, Zagreb, 1961., koji kaže da je to „poezija koja osvježuje, ne samo po postupku nego i po sugestivnoj poruci vjere u život i u čovjeka, drugarstva i slobode, sreće i humora.“

 

Marjanović kaže za Viteza da je pjesnik koji „produžava linjiu Zmaja i Župančiča“, da  je od kritike „posmatran kao pesnik sa atributima moderne estetike i teorije igre  i navodi citat iz studije Milana Crnkovića „Dječja poezija Grigora Viteza“, objavljene u Riječkoj reviji, br. 5, 1966.: „Vitez je moderan pjesnik koji do igre riječima i do nonsensne poezije ne dolazi ponukan stranim utjecajima ili s pozicije nadrealizma, nego slijedi put narodne poezije i pogotovu nonsensnih stihova što ih seosko dijete čuje u igri ili u drugim zgodama...“ Zanimljiva su i zapažanja Huseina Tahmišića u djelu „Biti na putu“, Zamajeve igre, Novi Sad,1973., koja citira Marjanović: „Zbirka Sto vukova donosi jednu determiniranu poeziju djetinjstva koja je i njen čelni kvalitet: igra. Njome će, kaže on, ova poezija govoriti o nastalosti djeteta, o tokovima njegovog prebogatog svijeta, o psihičkom sazrijevanju i o mutacionom skoku spoznavanja koji se javlja u vremenski neutvrđenim intervalima.“

 

„Kritika je isticala, i s pravom, tu zaista modernu notu Vitezove lirike koja se nije opažala samo u motivskom miljeu, nego, još više, i rekli bismo – još češće, u spoljnjem, fakturalnom, u miljeu stilsko-jezičnom, paradoksalnom i nonsensnom segmetu“, kaže Marjanović i dodaje da je Joža Skok utvrdio te konstante u Vitezovoj poeziji, u Kritičkom portretu Grigora Viteza, u svojoj knjizi, antologiji Sunčana livada djetinjstva, „Naša djeca“,Zagreb, 1979. Ivo Zalar je zapazio „ maštovitost i sanjarenje – kao posebna svojstva dječje prirode, jedne od bitnih karakteristika cjelokupnog Vitezovog pjesničkog opusa...“ u svojoj knjizi Suvremeno hrvatsko dječje pjesništvo, Škol. Knjiga, Zagreb, 1979, str. 47. Ivan Šop, osvrtom „Igra se nastavlja“, Tragom dečje pesme, Zmajeve igre, Novi Sad, 1961, str. 91, kaže: „vitezova igra zahvata i pleni“... ona je ...“suptilna u svojim mogućnostima i iznenađenjima“ i da ima „svoje čari i svoj žar“..., str. 91.

 

Marjanović navodi da su „O modernosti poezije Grigora Viteza koja se sredinom pedesetih javlja kao otkrovenje,... u poeziji ovog žanra uopšte, pisali Milan Pražić, Muris Idrizović, Risto Trifković, Branko Miljković, Milisav Mirković, Dalibor Cvitan, Milica Buinac, Vladimir Milarić i drugi.

 

Marjanović navodi da su o poeziji Grigora Viteza bila podijeljena mišljenja, a on sam ne krije svoj veoma pozitivan sud i govori o njemu : ...kao peniku nove poetske struje, liriku ekspresivne mašte i vrcave invencije, o poznavaocu zakona melodije stiha i smisla da pesmu muzički otelotvori. Pesnik visoke estetske kulture, spremne da u poetskom miljeu svoga sveta i svojih doživljaja prirode, dece i detinjstva, bude prekretnica jednog poetskog (da tako kažemo) stila pevanja i mišljenja, Vitez je najavljivao baš epohu dečjeg pesništva koja će sedamdesetih i osamdesetih godina doživeti kulminaciju.“ Marjanović citira Murisa Idrizovića (Hrvatska književnost za djecu, Nakladni zavod Hrvatske, Zagreb, str. 163): Modernost Vitezove pjesme ne ispoljava se samo u jeziku, leksici, u njenoj stilskoj dopadljivosti i jezičkoj igri, nego i u logici djetinjstva; njoj primjerena pjesma poučava malog čovjeka u životu, ali na stvaralački i poticajan način...“

 

Marjanović smatra da je u pisanju o poeziji Grigora Viteza bilo i pretjerivanja u njenom pozitivnom vrednovanju i navodi imena Milosava Markovića i Dalibora Cvitana, dok kod pjesnika Branka Miljkovoća, u prikazu knjige Kad bi drveće hodalo, u Književnim novinama, 29. januar 1960., vidi „divljenje, kazujući ga u patetičnom zanosu, ali i punoj snazi istine : „Ova knjiga Grigora Viteza predstavlja jedan od najljepših domena te vrste poezije od Zmaja do danas...“

 

Marjanović navodi i pokušaje da se u Vitezovim „... lirskim etidama... stihova pronađe osrednjost i da takav, Vitez, bude smešten u stvaraoce koji nemaju svoju poetiku ili je imaju, ali dovoljno neutvrđenu, labavu i proturečnu. ... Milan Pražić, pišući o Vitezovoj zbirci „Igra se nastavlja“, u knjizi „Igra kao sloboda“, Kulturni centar, Novi Sad 1973 str. 39., kaže da su mnoge Vitezove pesme iz ove zbirke “nastale kao plod neobavezne maše, jezika i neobičnih slučajnosti“ i ističe „epigonski odnos prema Zmaju, Desanki Maksimović i Branku Ćopiću“.

I Fadil Bukić, u svom prikazu knjige „Sto vukova“, objavljenom u banjalučkom časopisu „Putevi, 1965, str. 552,: „Primetno jednostran uopštavajući neprihvatljiv... sapoštava da se Vitez jednostrano osvrće na „životinjski motiv“ (?!) pa se „neke pesme ove zbirke čine inferiornim, jer ne premašuju svojim kvalitetom osrednjost“. Takođe, „po svojoj neinventivnosti i konvencionalnosti – piše Bukić – one predstavljaju opšte mesto naše literature za decu, karakteristične po promašenosti i bezidejnosti...“

 

Marjanović kaže: „Bilo je i takvih mišljenja kazanih paradoksalno, mada i krajnje uopšteno, kovencionalno i beleškarski.“ ...To „..zapažamo u prikazu Riste Trifkovića povodom zbirke „Sto vukova“, gde kritičar kaže: „Opšti utisak je jedinstven: to je dobra, umilna srdačna književnost za decu koju, zbog njenih istaknutih osobina – vrlina treba posebno naglasiti...“

 

Marjanović postavlja pri kraju svog izlaganja tri tvrdnje, teze – prvo: „kritička literatura o Grigoru Vitezu nije do danas obuhvatila sve elemente njegove poetike niti je odredila pravo mesto ovom piscu u istoriji naše književnosti...“ On smatra da o Vitezovom stvaralaštvu „ treba još podrobnije govoriti...“

„Druga teza bila bi da je Grigor Vitez, posle Zmaja, naš najveći lirik dejče pesme i njene dopadljivosti široj čitalačkoj publici. Grigor Vitez je izvorni pesnik bez obzira na doticanje, a ne slepe uticaje narodnog melosa, tradicije i evropske dečje književnosti. Rođeni lirik...on se svrstava u retke pesničke talente koje je imala i ima naša književnost za decu i omladinu...u njemu pesma živi kao dah i misao; ona je deo njegovog bića u času kada se rađa i postaje umetničko biće“ ...

 

„Najzad, treća tvrdnja odnosila bi se na mesto Grigora Viteza u književnoj istoriji.... onda se s pravom može postaviti krupno i odgovorno pitanje, pogotovo za trenutak kada ozbiljno revalorizujemo Grigora Viteza: da li modernu jugoslavensku poeziju za decu počinje Dušan Radović ili Grigor Vitez?!

 

Može se sa sigurnošću reći da je bez krzmanja, odlučno i nedvosmisleno Voja Marjanović sam odgovorio na postavljeno pitanje:                             

 

„U euforiji nekih kritičarskih zanetosti šezdestih i sedamdesetih godina (misli se na 20. stoljeće, - opaska autora monografije), ...u mitomaniji samo nekoliko pesnika od strane malobrojnih kritičara okupljenih oko Zmajevih igara u Novom Sadu, u poplavi televizijskih afirmacija pesničke misli Dušana Radovića, i Grigor Vitez, i mnogi drugi pesnici,

              

                   G.N.Biblioteka „Žarko Zrenjanin“, knjiga br. 23,

 

pa i klasici, dakako, doživljavali su vid odmazde. U ovom trenutku, kada su se bure smirile i kada se o literaturi mora trezvenije razmišljati, mislimo da je potrebno vratiti mesto i vrednosti piscima koji to zaslužuju.

 

Grigor Vitez je, da dodam na kraju, jedan od svetlih pesnika ove vrste. U svojoj labudovoj „Ševinoj jutarnjoj pjesmi“ zapisao je:

 

                                                 „Uvis

                                                 Uvis ću se dići!

                                                  Do sunca....

 

Nije li Grigor Vitez, u ovoj pesmi, sam odredio mesto i visine koje mu kao pesniku pripadaju. I, nije li, istini za volju, vreme da se mišljenja menjaju i mesta zamenjuju?!“

<< NAZAD NA SADRŽAJ

 


 

HRABROST  VOJE  MARJANOVIĆA

 

Završetak izlaganja dr. Voje Marjanovića nije mogao biti ni ljepši ni hrabriji! Zašto? Između Hrvata i Srba uvijek postoji neko pritajeno rivalstvo, na svim područjima, pa i na književnom. Jednostavno oni moraju da se međusobno bar malo glože i grickaju, to je izgleda svojstveno duhu ova dva naroda, oni na taj način dokazuju svoje postojanje i svoje male različitosti! Mnogi njihovi pametni umovi nastoje čim više zbližiti ova dva naroda i dokazuju da je to jedan te isti narod. U interesu vjere i domaće i međunarodne politike, taj južnoslavenski narodni korpus, podjeljen je i odvojen, a oni malo manje pametni, ali nadasve vlastoljubivi, ne služe svom narodu nego svojim ličnim ambicijama i interesima, upiru sve svoje snage i intelektualne sposobnosti u borbi za različitisti i bitci za vlast. Možda će opasnost da se utopimo u okenanu Evrope, kada sazrije svijest o tome natjerati da se ujedine Južni Slaveni, ali tada će biti već kasno, oba ova naroda već će biti dio Evrope, bez osjećaja za različitosti.

1973. godine, u proljeće, nakon obavljenih profesionalnih poslova u Beogradu, svratio sam do Duška Radovića. Sprijateljio nas je časopis „Poletarac“ kojeg je on uređivao i moja suradnja sa tim listom. Sjedimo u njegovom uredu na vrhu palate Beograđanka i ćaskamo o pjesmama i pjesnicima, o tome kakava treba biti pjesma za djecu, dotaknušmo se i Zvonimira Baloga.

- Njega Hrvati suprostavljaju meni, kažu on je njihov Radović u Hrvatskoj, - reče Duško s urođenom nonšalantnošću koja je prikrivala snažnu pažnju i radoznalost što ću ja odgovoriti.

Nisam odgovorio ništa. Taj pjesnički rivalitet bio mi je potpuno stran, nisam bio narcisoidan, nisam nikada razmišljao da postoji pjesnička narcisoidnost, sujeta i ponos, da se književnici međusobno trvu zbog prestiža, nagrada i priznanja, da se znadu i do krvi posvađati pa da nikada do kraja života ne progovore nijednu riječ jedan s drugim. Jednostavno, tada sam bio previše zaokupljen svojom strukom, inženjerskim poslovima, književnost mi je bila samo lijep hobi, kao i šah, kojem nisam robovao. Nije bila na potpunoj periferiji mojih interesa, ali nije bila ni daleko od nje. Časopisima sam slao ono što sam imao, a toga nije bilo bog zna koliko, a k tome nisam imao ni dovoljno dobar kvalitet. Nisam razmišljao ni da bih trebao objaviti knjigu pjesama za djecu iako se veći broj mojih pjesama vrtio po časipisima, slabo se tada znalo za mene.

 Poznavao sam samo urednike listova i kontaktirao s njima. Čitao sam samo časopise i preko njih poznavao pjesme njihovih suradnika, ali ne i pjesnike, autore tih radova. Nije me čudilo što za Grigora Viteza gotovo nisam ni zano, ja sam išao u školu poslije rata kada nije bilo školskih knjiga, od kuda da saznam za njegovu poeziju. Mislim da knjižnice u Bos. Krupi nije još ni bilo, a više se ne sjećam naslova knjiga koje mi je u četvrtom razredu, u Hašanima, davao na čitanje učitelj Dušan Lukač. Tek negdje oko 1980. godine, kada sam ja već bio potpuno formiran pjesnik, došla mi je u ruke Vitezova knjiga Igra se nastavlja. Bio sam oduševljen tim pjesmama više nego ičijim drugim. Nitko od onih čije pjesme sam upoznao nije se mogao uporediti s njim, ni Radović, ni Balog, pa ni Zmaj.

Vrijeme je prolazilo, ja sam 1972.g. počeo čitati knjige poznatih pjesnika, Rašumovića, Vitezovića, Radovića, Baloga, Jakševca i pisati o tim knjigama. Bilo je dobrih pjesama, ali se sa Grigorom Vitezom ne može nitko uspoređivati, nije mu dorastao.

Ne malo sam se iznenadio što Dušan Radović u mom prisustvu nikada nije spomenuo Grigora Viteza. Još veće je bilo moje iznenađenje kada mi je 2008. godine, trenutno napopularniji srpski pjesnik za djecu Nedeljko Popadić, na moje hvale Grigorove poezije rekao: „Ovdje u Srbiji nitko ne zna za Grigora Viteza!“ U proljeće 2010. godine bio sam Nedeljkov gost na festivalu pjesnika za djecu „Vitezovo proljeće“, kojeg je organizirao on i njegov časopis za djecu „Vitez“, nazvan ne po Grigoru Vitezu. Opet sam potegao pitanje kvalitete poezije Grigora Viteza“. – Đuro, Grigor Vitez je zastario, davno prošlo vrijeme! – reče Nedeljko. Bio sam zaprepašten, ali odmah sam shvatio da mnogi živući pjesnici u Srbiji nisu ništa pročitali od Grigora Viteza, a osporavaju ga. I Nedeljko je među njima!

Još veće je bilo moje iznenađenje kada sam vidio da u svojoj „antologiji“ srpske poezije za djecu Pero Zubac, S onu stranu duge, Srpska knjiga, Ruma,2006., donosi samo pet Vitezovih pjesama. Čak 41 pjesnik  kod Zupca ima više pjesama od Grigora. Skandal! Slobodan Stanišić u svojoj „antologiji“ Dete je najlepša pesma, Beograd 2007., dao je prostora za samo jednu jedinu Grigorovu pjesmu. Malo je reći skandal na kvadrat!  Pisati antologiju, bez poznavanja pjesništva najboljih pjesnika i u njih trpati svoje prijatelje i poznanike, nije samo neznanje nego i književni kriminal.

Odlučio sam uhvatiti se u koštac s tim problemom. Kupio sam knjigu Vitezovih pjesama Nevidljive ptice, u izboru Diane Zalar, Mozaik knjiga, Zagreb 2002., poslao je Nedeljku Popadiću i zamolio ga da je pročita. Nazvao sam ga, on je bio oduševljen. Nadam se da će ova monografija još više pomoći da se shvati kakav je biser Grigor Vitez u Hrvatskoj i Srpskoj književnosti za djecu.

Onaj ko znade kakav mit o Dušanu Radoviću i Jovanu Jovanoviću Zmaju živi u Beogradu i Srbiji, poput kosovskog mita, znat će cijeniti tvrdnju dr. Voje Marjanovića: Nije li Grigor Vitez, u ovoj pesmi, sam odredio mesto i visine koje mu kao pesniku pripadaju. I, nije li, istini za volju, vreme da se mišljenja menjaju i mesta zamenjuju?!“

Marjanović je ovu pretpostavku iznio inspiriran Grigorovom pjesmom Ševina jutarnja pjesma. Iako to Grigor nije imao na umu, možda ni u podcvijesti, mora se priznati da je Marjanović pronašao sjajnu usporedbu i preuzeo veliki rizik da bude popljuvan u Beogradu i izopćen u Srbiji, jer sve se lakše ruši i zaboravlja od mitova, pogotovo nacionalnih. Oni su nedodirljivi, narod od njih živi.

Za mnoge obožavaoce Radovića i Zmaja ove riječi su svetogrđe. Samo hrabar i iskren kritičar mogao ih je izgovoriti. Što je najvažnije Voja Marjanović je sasvim u pravu kada ovo kaže. Onaj  tko dobro poznaje hrvatsku i srpsku poesziju za djecu prihvatiti će tu tvrdnju kao savim ispravnu i logičnu. Ni Dobrica Erić ni Ljubivoje Ršumović, ni Nedeljko Popadić, a kamo li Dušan Radović i Zvonimir Balog ne mogu se porediti sa Grigorom Vitezom. Mogu se na neki način uspoređivati samo Grigor Vitez i Zmaj, kada se govori o kvaliteti njihovog stvaralaštva, ali ni to nije moguće, Zmaj je pripadao jednom sasvim drugom vremenu, dijeli ih gotovo 80 godina između rođenja jednog i drugog.

Kakva osjetljivost i netrpeljivost književnika prema Grigoru Vitezu, posebno pjesnika za djecu, postoji u Srbiji, najbolje se može vidjeti iz izjave autorice čitanki za prva četiri razreda OŠ autoru Monografije, da nije smjela navesti preciznije podatke gdje je Grigor Vitez rođen, pa je navela u kratkim biografskim podacima samo Kosovac, nije se usudila naznačiti da je to selo ni kod Okučana, ni kod Nove Gradiške, akamoli u Hrvatskoj. Da je to učinila, zbog pritiska „javnosti“ i ljubomornih pjesnika, ne bi ga mogla staviti u čitanke.

Ništa bolja situacija nije ni u Hrvatskoj. U „Antologiji hrvatske dječje poezije“ Ive Zalara, prvo izdanje, Grigor Vitez i Zvonimir Balog imali su jednak broj pjesama, što je uvrjeda za Viteza. U drugom izdanju te knjige Zvonimir Balog  ima tri pjesme više, što je svetogrđe. Kada je autor Monografije tražo da mu Zalar objasni to, dobio je vrlo sažet odgovor: „Antologiju pišem ja, piše je vaša konkurencija i piše je službena politika!“ Bio je zaprepašten,  zapitao se: zar se i službena politika plete u priređivanje antologija i udžbenika, ili je agresivni književnici pozivaju u pomoć da im pomogne da budu veći i značajniji od svojih konkurenata.

Kada se ove činjenice uzmu u obzir onda nam postaje shvatljivo koliko je dr Voja Marijanović bio hrabar kada je apelirao na kritičare i sve one moćnike

koji prave rang liste ugleda i umjetničke i svake druge vrijednosti književnog djela pojedinih autora: Nije li Grigor Vitez, u ovoj pesmi, sam odredio mesto i visine koje mu kao pesniku pripadaju. I, nije li, istini za volju, vreme da se mišljenja menjaju i mesta zamenjuju?!“

 

     Treba znati da je Voja Marjanović tada bio još daleko od penzije, 53 godine, i da je to u konzervativnoj i nacionalno prenaglašenoj Srbiji moglo uticati na opstanak na njegovom radnom mjestu univerzitetskog profesora, da mu je moglo itekako zagorčiti život.

                                                                                           Đ. M.

<< NAZAD NA SADRŽAJ

 


 

Dr. Zvonimir Diklić: Pristup književnom djelu Grigora Viteza

u metodičkoj literaturi

 

Zagreb

 

UDK 371.3:886.2(02.053.1),

Izlaganje na stručnom skupu

Dat. prim.:  15.11. 1986.

 

S a ž e t a k

 

Tekst

- uspostavlja odnose među književnoznanstvenom literaturom o G. Vitezu i metodičkom teorijom i praksom

- utvrđuje i valorizira mjesto G. Viteza u nastavnim programima, čitankama i ostalim metodičkim izvorima

- interpretira (na informativnoj razini) zapažene metodičke tekstove o poeziji G. Viteza

- ističe potrebu metodičkog proučavanja i istraživanja Vitezova djela te otvara nekoliko bitnih metodičkih tema za istraživanje i proučavanje

-zalaže se za izdavanje funkcionalne metodičke monografije o Vitezovu književnom djelu za potrebe nastavne prakse.

 

 

            

                      NZ Matice hrvatske, Zagreb, 1984., str. 159-163.

 

Cjelovitijega  vrijednosnog suda o književnom opusu G. Viteza još nemamao, ali postoje knogi radovi u kojima s s različitih stanovišta (književnopovijesnog, književnokritičkog, književnoestetskog, idejno -filozofskog, književnoteorijskog, lingvističkostilističkog, interpretativnog) razotkriva i ocjenjuje Vitezovo pjesničko stvaralaštvo. ...

Metodička građa o pjesničkom stvaralaštvu Grigora Viteza nije beznačajna. Nalazi se u različitim verbalnim, vizualnim, auditivnim i audiovizualnim izvorima...

...Mnoge bi se Vitezove pjesme moglenaći i u čitankama za više razrede OŠ, jer po svojim umjetničkim vrijednostima, zvukovnik i značenjskim slojem te porukama općeljudskog karaktera odgovaraju receptivnim mogućnostima i odraslog (zrelog) čitaoca, tj. mogu ih s estetskim užitkom, intelektualnim angažmanom i kritičkim refleksijama čitati i odrasli (npr. Pjesma za svu djecu svijeta, Uspavanka u šumi; Ševina jutarnja pjesma, Od čega su načinjene ljubice, Spomenik u Kumrovcu, Prepelica).

 

Književnoznanstvena literatura i metodička teorija i praksa

 

U fusnoti Diklić navodi autore i naslove njihovih radova, te časopise ili knjige u kojima su ti radovi objavljeni. Autori su: Voja Marjanović, Milan Pražić, Ivan Šop, Joža Skok, Ivo Zalar, Muris Idrizović, Milan Crnković, Husein Tahmiščić.

 

Metodička građa o Grigoru Vitezu

 

Metodička građa o pjesničkom stvaralaštvu Grigora Viteza nije beznačajna. Nalazi se u različitim verbalnim, vizualnim, auditivnim i audiovizualnim izvorima: nastavnim programima, čitankama, udžbenicima za jezik i izražavanje, priručnicima za učenika, priručnicima za nastavnika, školskoj lektiri, zbornicima, metodičkim tekstovima u časopisima i novinama, te u nastavnim filmovima, radijskim i televizijskim emisijama i zvučnim zapisima (na magnetofonskim vrpcama, gramofonskim pločama, kasetama i dr.)...

a) Mnogi metodički prilozi o Vitezovoj poeziji imaju samo praktičnu vrijednost i s teorijskog aspekta ne zaslužuju pozornost.

b) Pojedini tekstovi nemaju ni praktičnu vrijednost jer su suviše pedagogizirani...Takvi tekstovi obično ne daju odgovor na temeljno pitanje metodičke teorije i prakse; kako interpretirati, odnosno metodički transponirati i oblikovati konkretne pjesničke sadržaje G. Viteza, te sadržaje književnoznanstvene literature o njemu i njegovoj poeziji.

 

Diklić kaže: „Vitez nije metodički sustavno istražen i proučen“ i navodi u fusnoti 2 da je Vitez pisao i čitanke za osnovne škole.

„ ...U nastavnoj praksi i metodičkoj teoriji (ma pr. u nastavnim programima, čitankama, metodičkim tekstovima) Vitezu se neopravdano pristupa samo kao pjesniku za najmlađe (pedagoški odgoj i odgojnoobrazovni stupanj do IV razreda osnovne škole).“ Diklić daje podatke da je u Srbiji Vitez zastupljen samo u drugom i trećem razredu osnovne škole pjesmom Kako živi Antuntun i izborom poezije za djecu. U Hrvatskoj je ta zastupljenost bolja, osim u nižim razredioma OŠ, „u petom i šestim razredu javljaju se pjesme Ptičja pjevanka, Spomenik u Kumrovcu, te u sklopu lektire pjesnička zbirka Pjesme.

 

Metodički tekstovi

o poeziji Grigora Viteza

 

U fusnoti br. 2, na str. 171, časopisa UMJETNOST  I DIJETE, u kojem se nalazi ovo skraćeno Diklićevo izlaganje, autor kaže: „Vrijedno je napomenuti da G. Vitez nije samo klasični školski pisac po svom pjesničkom djelu, nego i ličnost koja je općom prosvjetnom i kulturnom aktivnosti bila okrenuta i školi i nastavi.“ Ujedno napominje da je Grigor pisao i čitanke.

Diklić navodi da su tekstovi nekih autora „ozbiljan prilog metodičkoj teoriji i praksi“. Kao najznačajnije smatra tekstove Nede Bendelje,  Vladimira Milarića, Stjepka Težaka i Gabrijela Šabića.

 

 Vladimir Milarić je tiskao svoj tekst u knjizi Interpretacija dječje pjesme, u izdanju Zavoda za udžbenike, Sarajevo, 1975, str. 87-93. Milarić se bavi interpretacijom Vitezove „Ševine jutarnje pjesme.“

 

2. Neda Bendelja svoj rad „Grigor Vitez: Sto vukova“ je objavila u knjizi „Metodički pristup književnoumjetničkom tekstu – lirika“, Veselin Masleša, Sarajevo, 1975, str. 35-59. Diklić smatra da je taj tekst seriozan, minuciozan, analitičan, a autorica govori „kako se Vitezovom lirikom utječe na razvitak literarnog senzibiliteta, pokreće osjetilno-osjećanje, misaone i fantazijske aktivnosti učenika te poticanje samostalnog stvaralačog jezičnog (govornog i pismenog) izražavanja:“

 

3. Stjepko Težak je u knjizi „Prilozi interpretaciji lirske pjesme, PKZ, Zagreb, 1977, str. 65-78, bavi se analizom Vitezove pjesme Kad bi drveće hodalo, „uspostavlja metodički pristup interpretaciji lirske pjesme „vođene u duhu Ulshöferova načela čitajmo, proučavajmo i pravimo pjesmu.“ Prema Milanu Crnkoviću on ističe „slikovitost, muzikalnost i lirizam“ pjesme.

 

 4. Gabrijela Šabić u svojoj monografiji „lirska poezija u razrednoj nastavi, ŠK, Zagreb, 1983, str. 101- 112, (...nudi metodičke modele interpretacije Vitezovih pjesama Od čega su načinjene ljubice i Proljeće je darovalo u prvom razredu OŠ)“ .

 

Sva četiri ova autora i autorice ponudili su vlastite originalne modele interpretacije Vitezovih pjesama i obrazložili svoje ideje, čije detalje je moguće vidjeti u tim radovima, a sažeto u Diklićevom radu.

 

Potreba metodičkog proučavanja

I istraživanja Vitezovog djela

 

Diklić se zalaže za „temjitije i svestranije metodičko istraživanje“ Vitezovog književnog djela, svega onog što se nalazi u čitankama, časopisima radijskim i TV- emisijama i drugdje.

Dr Zvonimir Diklić smatra da je izrada školskih programa krenula u krivom pravcu, uspoređuje stanje nekad i sad na tom planu pa kaže, u fusnoti 7: „ Po svojoj prirodi školski je program bio i mora biti ne samo obrazovna, nego i ideološka, odgojna kategorija, ali ne i poligon za politikanstvo, nacionalne, republičke i pokrajinske isključivosti.“ Njegovo zapažanje je dobro osim što nije prihvatljivo da u te programe ulazi i ideološka dimenzija. On dodaje da: „Nacionalni, republički i pokrajinski kriteriji“ potiskuju „kriterije potvrđenih, dokazanih vrijednosti u književnosti jugoslavenskih naroda i narodnosti.“

 

„ U slučaju Grigora Viteza sve je jasno i čisto. Svojom književnoestetskom i književnopovijesnom vrijednošću svoga djela Vitez je zauzeo čvrsto mjesto u jugoslavenskim školskim programima kao tipičan, klasičan primjer školskog pisca na čijoj se poziciji odgajaju i obrazuju mladi.“ To potvrđuje i zastupljenost Vitezova pjesničkog djela u udžbeničkoj i priručnoj školskoj lektiri u predškolskom odgoju, te prvog do šestog razreda osnovne škole (slikovnice, čitanke, udžbenici jezika, izražavanja i stvaranja, lektira). ... Metodičke monografije o svakom piscu zastupljenom u nastavnim programima nisu nam potrebne, ali o reprezentativnim piscima – nosiocima književnog razdoblja – morali bismo imati i takva djela.

Diklić dalje govori o metodičkim komponentama izučavanja Vitezovog književnog djela i kaže da „se pred metodičkom teorijom i praksom postavlja bezbroj pitanja koja valja proučiti i istražiti.“ Navodi svoje tematske projedloge u deset točaka. ...

Zaključuje: „Takva proučavanja i istraživanja utirala bi putove novim razvojnim tokovima metodike književnosti odgoja i obrazovanja učenika u nastavi i izvan nje. Na predlošku pjesničkog opusa reprezentativnog dječje pjesnika kao što je Grigor Vitez, mogla bi se obradom navedenih i drugih tema, na informativnoj i formativnoj razini oblikovati funkcionalna metodička monografija o Vitezovu književnom djelu za potrebe nastavne prakse.

Na kraju, u fusnoti 8, Diklić navodi ispitivanje dr. Stjepka Težaka među 160 učenika o recepciji deset šaljivih pjesama raznih dječjih pjesnika. Među tim pjesmama Vitezova pjesma Kako živi Antuntun privukla je najviše pažnje, 47 đaka se opredjelilo za nju, po kriteriju dopadljivosti.

<< NAZAD NA SADRŽAJ

 


 

IZBOR  PJESAMA  ZA  DJECU

 

Iako je književno djelo Grigora Viteza pomno istraženo, kao kod nijednog drugog pjesnika na prostorima bivše Jugoslavije, ostalo je još mnogo toga za istraživanje: slikovitost u poeziji Grigora Viteza, znakovi interpunkcije, maštovitost, humor, humanost, paradoks, infinitiv, filmska metoda izmjene kadrova, majka i majčinstvo, funkcija nelogičnosti; lektura, kroatizacija i srbizacija jezika Grigora Viteza; poredak riječi, stihova i slika; ritam i muzikalnost; jezične inovacije i izmišljnje imena; preciznost jezika; političko opredjeljenje Grigora Viteza: antiratno, antifašističko i antimilitarističko.

      Kada se istraži književno djelo Grigora Viteza i s ovih i drugih aspekata, onda će se tek moći shvatiti i razgovarati o opravdanosti naslova ove monografije.

 

 

                            ŠKOLSKA KNJIGA, Zagreb, 2008.                                       

        

 

                                              

       

         Edicija: PET STOLJEĆA  HRVATSKE  KNJIŽEVNOSTI.        

                                    Matica hrvatska, Zagreb, 1991.

                

 

                         KAD  BI  DRVEĆE  HODALO

 

                                      Kad bi drveće hodalo,

                                      Šume bi se razilazile na sve strane.

                                      Drveće bi hodalo,

                                      A mahale njihove grane.

 

                                      Kad bi drveće hodalo,

                                      I parkovi bi šetali nedjeljom sa šetačima,

                                      A možda bi zaigrali malo sa igračima.

 

                                       Kad bi drveće hodalo,

                                        Među pticama bi došlo do pometnje,

                                        Jer bi i gnijezda krenula u šetnje.

 

                                        Kad bi drveće hodalo,

                                        Ja bih pisao naranči sa juga

                                        Nek dođe kod mog bolesnoga druga.

 

 

                                        KAKVE  JE  BOJE  POTOK

 

                                Potoku koji šumom teče

                                         Oprezno priđe jedan jelen

                                         I napivši se vode reče:

                                          - Potok je kao šuma zelen.

 

                                          Kraj stijena potok dalje teče

                                          O kamena se lomeć rebra,

                                          Skakućući zeko reče:

                                          Potok je ovaj sav od srebra.

 

                                          Kroz polje potok dalje teče

                                          Pod vedro nebo izašav,

                                          A lastavica ozgo reče:

                                          - Potok je kao nebo plav.

      

                                          I potok dalje teče, teče,

                                          Nad njim oblaci bijeli stoje,

                                          Lebdeći bijeli leptir reče:

                                         - Potok je ovaj bijele boje.

 

                                          S mnoštvom zvijezda dođe veče,

                                         Ugasi svoje boje dan,

                                         Plašljiva srna tiho reče:

                                        - Gle, sav je potok ozvjezdan.

 

                                     

                            Prošireno izdanje 2008.       

 

                 ŠEVINA  JUTRANJA  PJESMA

 

                               Uvis!

                                       Uvis ću se dići!

                                       Do sunca ću

                                       Da ga budim

                                       Ići

                                       Ići

                                       Ići ...

 

                                       Ponijet ću

                                       Tamburicu

                                       Tamburicu

                                       Tamburicu

                                       Sipat ću zvonca dolje

                                       Zelenim

                                       Žutim

                                       I modrim

                                       Beskrajnim poljem.

                                       Gdje mi je gnijezdo?

                                       Gdje su mi ptići?

                                       Morat ću

                                       Sići

                                       Sići

                                       Sići

                                       Ptiće obići ...

 

                                      Onda ću opet

                                      Do sunca 

                                      Ići

                                      Ići

                                      Ići ...   

 

 

                          PREPELICA

 

                                      Kosci kose

                                      U otkose 

                                      Mladu travu

                                      Za otavu.          

                          

                                      Sa otkosa

                                      Blista rosa.

 

                                      A iz trave

                                      Poput hica

                                      Prhnu ptica

                                      Prepelica.

 

                                     Preplašena

                                     Leti, hita

                                     U jezero

                                        Zrela žita.

 

                                       Tamo bućnu,

                                      Pućpurućnu:

                                       - Dan bi mogo

                                      Biti vruć,

                                      Pućpuruć!

                                     U žito

                                       Ko u vir . buć!

 

                                      Usred žita

                                      Skrita,

                                      Sita,

                                      Pjeva ptica

                                      Prepelica:

                                      - Dan je vruć,

                                      Pućpuruć!  

 

                                  

                          PTIČJA  PJEVANKA

 

                             Jutros paka knjiga s krova,

                                 Prosula se iz nje slova.

                                 Došle ptice velike i male

                                 I Slova se nazobale.

                                 Pa sad sriču svakog dana

                                 Razna slova progutana.

                                 Naglas viču, te ćurliču

                                 I cvrkuću i ćuviču

                                 I žvrgolje i živkaju

                                 I ćućore i civkaju,

                                 Pište, žvrlje i ciliču,

                                 Kriješte, cvrče i ćivriču,

                                 Kriče, grču i grliču

                                 I pijuču i cijuču,

                                 Žuborkaju, ćućorkaju,

                                 Pirikaju, cirikaju,

                                 Piskutaju, cvijukaju,

                                Cvrljugaju, švtljigaju,

                                Ćirikaju, grljukaju,

                                Fićukaju i biglišu

                                I pjevaju i uzdišu ...

 

                                Svaki dan ih sunce pita,

                                Iz knjige im zlatne čita,

                                Te od zore uče, sriču

                                Dva – tri slova da ćurliču. 

                                                                 

 

                                        KVOČKA  VODI

                              SVOJU  DJECU  U  ŠETNJU  

 

                                           Trče i pijuču

                                            Oko kvočke,

                                            Bijele, crne i žute točke.

                                            Trče i skakuću

                                            Oko kvočke

                                            Malene, mekane, vunene lopte

                                                    Kao krupne cicamace,

                                                            Kad izmacaju,

                                                    Pa ih po tratini

                                                            Porazbacaju.

 

                                           Ovako govori kvočka-mama

                                           Svojim pijukavim lopticama:

 

                                           Svi hodajte nožicama

                                                    Ovako

                                                    Ko – ko – ko – ko ja!

 

                                           Čeprkajte nožicama 

                                                    Ovako

                                                    Ko – ko – ko – ko ja!

 

                                           I kljucajte kljunićima

                                                    Ovako

                                                    Ko – ko – ko – ko ja!

          

                                           A kad spazi moje oko

                                           Da je jastreb ili soko

                                                   Visoko

                                                   Visoko

                                                   Visoko

                                          Svi se skrijte – jedan, sva!

                                                   Ovako

                                                   Ko – ko – ko – ko ja! 

 

 

                                      NEMA  ZA  MAČKE  ŠKOLE

 

                                    – Kamo ćeš s torbom? –

                                              Upita  Miru mačka.

 

                                               – U školu! Đak sam!

                                                Ovo je torba   đ a č k a !

 

                                                – I ja bih s tobom! –

                                                Mačkine oči mole.

 

                                                – Ne možeš, draga,

                                                Nema za mačke škole.

                                                 Mački je dosta,

                                                 Da zna presti,

                                                 Da zna loviti,

                                                 Da zna loviti,

                                                 Da se zna verati

                                                 I da mijauče,

                                                 A to sve mačke

                                                 Kod kuće nauče.

 

 

                           KAKO  ŽIVI  ANTUNTUN 

 

                                                  U desetom selu

                                                  Živi Antuntun.

                                                  U njega je malko

                                                  Neobičan um.

 

                                                  On posao svaki

                                                  Na svoj način radi:

                                                 Jaja za leženje

                                                 On u vrtu sadi.

 

                                                 Kad se jako smrači,

                                                 On mrak grabi loncem.

                                                 Razlupano jaje

                                                 On zašiva koncem.

 

                                                 Da l' je jelo slano,

                                                 On to uhom sluša.

                                                 A ribu da pjeva

                                                 Naučiti kuša.

 

                                                 Na livadi tjera

                                                 Bicikl da pase.

                                                 Da mi miše lovi,

                                                 On zatvori prase.

 

                                                 Guske sijenom hrani,

                                                 Snijegom soli ovce.

                                                 A nasadi kovočku

                                                 Da mu leže novce.

 

                                                 Kad kroz žito ide

                                                 On sjeda u čun.

                                                  Sasvim na svoj način

                                                  Živi Antuntun.

 

 

VRSTE  LUKA

 

Prvi: Koje vrste luka znaš?

 

Drugi:  Crveni luk

            Bijeli luk

            Poriluk

            Praziluk

            Komšiluk

            Čiviluk

            Nestašluk

            Javašluk

            Bezobrazluk

            Minderluk

            Muštuluk

            Hadžiluk

            Kuluk ...

Prvi: Dosta, dosta!

         O toliko luka

         Već me hvata muka.

          A koji je luk najveći?

Drugi : Bezobrazluk.

Prvi : A koji je luk najslađi?

Drugi: Nestašluk.  

 

Praziluk = poriluk; komšiluk = susjedstvo; čiviluk = vješalica; javašluk

= nemar;  Minderluk = sjedište s vunenim madracem; muštuluk = nagrada za dobru vujest; hadžiluk = hodočađće; kuluk = besplatan naporan, ropski rad

 

 

KRIJESNICA

 

Ja svijetlim,

Ja sam krijesnica.

Ljetnih večeri ja sam vjesnica.

Noćna sam iskra što se skita

Po šumi,

Travi,

Iznad žita.

Ja sam zvjezdica –

Ne u svemiru:

U tvojoj igri,

U tvom nemiru,

Ja sam zvijezda mala u letu,

Ja svijetlim u tvom malom svijetu.

Potrči zamnom,

Pruži dlan,

Pa ću uletjeti

U tvoj san.

Kada na jastuk spustiš glavu,

Domamit ću ti pticu plavu,

I donijet ću ti kitu snova

Iz tihe šume jasenova,

Sve izatkanih zlatnom žicom,

S palčićem, zekom i žar-pticom ...

Ja svijetlim,

Ja sam krijesnica,

Ljetnih večeri ja sam vjesnica.

 

 

TUŽNA  MUHA

 

Tužna muha jutros izjavila:

Joj, sva mi se čeljad podavila!

Jadan otac

Skočio u ocat,

Skliznu djeda

U pun lonac meda,

Jednu seku

Nađoše u mlijeku,

Dva mi brata

Udavi salata,

Jednu strinu

Izgubih u vinu,

A dva strica

Ubi šljivovica ...

Slomila je tuga jadnu muhu

Te i ona skočila u juhu.

 

 

 

 

 

GDJE ĆEMO SMIJEH SIJATI

 

Gdje ćemo smijeh sijati?

 

Po dvorištu,

Igralištu,

Šumom, ispod granja –

Gdje god je igranja.

 

A gdje će smujeh klijati?

 

U mom srcu,

U tvom srcu,

U srcima sviju

Klice smijeka kliju.

 

A gdje će smijeh cvjetati?

 

Na mom licu,

Na tvom licu

Na licima sviju

Što se s nama smiju.

 

 

 

 

 

RIBA  ZA  VEČERU

 

Veliku ribu upecao Vanja.

Bila je velika kao dlan,možda nešto manja

 

- Zar ne, mama, kada se ispeče,

Svima će za večeru da doteče?“

 

- E, kad je tako, što bih i ja štedjela,

Napravit ću, sine, i malo predjela.

Dodat ću ribi, kao glavnom jelu,

Salate koju zdjelu,

Šunke koji režnjić,

Rotkvice koji svežnjić,

Salame koji kolutić

I jedan teleći butić.

A to će, mislim, biti sasvim dosta.

Možemo na ribu pozvati i gosta.“

 

 

MASLAČAK

 

- Hej, maslačku uz poljski put,

A gdje ti je dukat žut?

 

- Pravio sam trampu:

Dao ga za lampu.

 

- Akome ćeš sjati,

Može li se znati?

- Djeci, kad me pušu,

Obasjat ću dušu.

 

 

SVIRALA  OD  VRBE

 

Modro nebo

Kao lan,

Stigle prve laste,

Staroj vrbi

Na grbi

Već svirala raste.

 

Brže nožić amo daj

I vrbici zapjevaj:

 

          Pusti, vrbo, vodicu

          Da ti skinem koricu,

          Da napravim svirčicu,

          Da izmamim ptičicu.

 

          Ptica biser birala,

          Gotova je svirala.

Pa sviramo i pištimo

Pa pjevamo i vrištimo:

 

          Tirli tirli tanci!

          Na livadi janjci,

          Otoplili danci,

          Noge bose

          Već se nose

          Tatini opanci!  

 

          Tirli tirli tirluli!

          Cvjetići se prosuli

          Po livadi, po gori,

          Gdje potočić žubori.

 

          Tirli tirli tirlala!

          Družina marširala

          U ustima svirala,

          Svaki trista želja

          I pun džep veselja!

 

 

             AVION

 

          Avion jedan u visini

          Ko nestašna se ptica čini:

          Sad se iza oblaka skrije,

          Sad se na vedrini javi,

          Sad se u krugu vije, vije,

          Pa tek se strmoglavi.

 

Uznemirili se vrapci s krova

Zbog takve igre i šuma:

- Izgleda da je ptica ova

Potpuno sišla s uma.

 

 

KRALJICA  KOKA

 

Kraljica koka

Od svog pijetla kralja

Dobila na dar

Đerdan od koralja.

I kako ga je nosila svakog dana,

Pogubila je sva zrnca od đerdana.

I sad ih traži pa se skita, skita,

Pa kad nađe koje zrnce žita,

Kljucne: - Ohoho!

Ovo valja!

Ovo je bolje od ko-koralja!

 

 

STONOGA

 

Razmišljala stonoga:

- Gazim preko ovoga,

Gazim preko onoga,

A sve - bosonoga!

 

I krene u Borovo gdje prave cipele mnoge,

Gdje mogu, kažu, obuti sve noge.

 

Ondje joj pokazaše lijepo po redu:

Lagane sipele za našeg djedu

Za dnevne šetnje po drvoredu,

Tople papuče za našu baku

Što priča bajke u polumraku,

 

Cipele jake za dječake

Što su im lopte limenke svake,

 

Cipele za djevojčice koje vole

Da se na stazi igraju škole,

 

Lake cipele za profesora

Što na predavanje žuriti mora,

 

Teške cipele za plalninara

Što može s oblakom da razgovara,

 

Čvrste cipele za šumara

Da ga šuma ne umara,

 

Dugačke čizme za ribara

Što gaca preko rijeka i bara,

 

Udobne čizme za rudara

Što kopa ugljen, crn od gara,

 

Dobre cipele za ratara

Što poore tri hatara,

 

Cipele za fudbalera

Što najozbiljnije loptu tjeta,

 

Čizme valjane za čuvara

Što čuva od štete i od kvara

 

Cipele, cipele za svake noge,

Za bosonoge

Za kratkonoge,

Za dugonoge,

Za brzonoge

 I sve samo za dvonoge,

A nikakvih za stonoge!

Uzdahnu stonoga i reče: - Što mogu?

Moram i dalje sa sto bosih nogu!

 

 

PJESMA  DANGUBE

 

Pitali me šta sam radio?

 

Šumske jagode u grlo sadio,

Ispravljao drveću krive sjene

I tražio dane izgubljene.

Uz put sam motao klupko sunčanih zraka

I nakupio pet kreketa od svraka,

A onda sam mjerio koliko treba trave,

Kad se izvalim, od peta do glave.

 

 

PUT  U  CARIGRAD

 

Sutra ću ići u Carigrad

Da vidim pošto je magarad.

Vidim li sutra da kiša lije,

Onda ću ići dan pri

 

                                   

 

 

 

Internestko pismo Nikoli Lončareviću u Okučane, 19. 10. 2010.

 

Dragi Nikola,

 

ništa mi ne javljaš da li si dobio Grigorova pisma i da li ti to odgovara.

 

Pregledao sam fotografije koje si mi poslao. Neke mogu koristiti, a neke ne mogu.

Treba se držati dimenzija 300 - 400 piksela kada se obrađuje slika za slanje preko interneta. Ako je slika tih dimenzija tada se može koristiti, veća i manja nije upotrebljiva. Možeš li da mi ponovo pošalješ one koje si mi poslao premalene, uglavnom su to one sa "novinskim" tekstovima. Ali od toga mi je još važnija slika biste Grigora Viteza, ona je premalih dimenzija i ne mogu dobiti dobru oštrinu, nije moguće uopće pročitati onaj tekst uz fotografiju biste, jedva sam odgonetnuo da je bistu radio Vanja Radauš.

 

Kao što znadeš slijedeće godine se navršava 100 godina od rođenja Grigora Viteza. Bilo bi dobro kada bi se neke stvari uredile pa da se taj jubilej dostojno obilježi. Da se njegove biste pronađu i postavi jedna ispred prostorija SKD PROSVJETA u OKUČANIMA, a druga negdje na zgodnom mjestu u gradu. Onaj spomenik ispred vaših prostorija bi također trebalo premjestiti na neko zgodno mjesto u gradu, tu ga vidi malo ljudi.

 

Zašto si mi poslao fotografiju one kuće. Da li je to neka značajna kuća? Ni nju ne mogu povećati a da bude slika oštra.

 

Ne mogu koristiti fotografije a vrlo su mi važne, ona Grigorova sa titovkom kapom. Poslao si mi je nalijepljenu na mail i nije je moguće prenositi s maila.

Fotografija na kojoj Grigor čita novine nije u onim okvirima 300 do 500 piksela pa kada se povećava nije oštra.

Isto je s fotografijama spomenika.

 

Za sve to trebalo bi uputiti pismo ministarstvu kulture i Prosvjeti u Zagreb. To bi trebalo dogovoriti najprije sa Višnjićem. I da se ta pisma upute čim prije.

 

Trebalo bi razgovarati sa urednikom NOVOSTI Radom Dragojevićem pa da dođe neko od novinara i napravi neku reportažu o situaciji u Okučanima i o jubileju Grigora Viteza. Organizacija te proslave već kasni, a nije ni započela.

 

 

Srdačan pozdrav Lončarevićima!

Đuro MARIČIĆ

 

 

Intrenetsko pismo Nikole Lončarevića iz Okučana, 20. 10. 2010.

Evo sam se ponovno potrudio i izgubio nekoliko sati da bi slike i tekstove uokvirio u veličine 300-400 piksela, malo je veća pošiljka i ne znam dali će sve proći, pa čim dođe molim obavijest o mom uspjehu ili neuspjehu. Što se tiče 100 godišnjice bilo bi potrebno da zajedno to uradimo i da se izvrši promocija knjige koju pišeš i to u mojim prostorima, kao i eventualno ponoviti u zagrebu, pa i još u nekoj školi koja nosi Grigorovo  ime. Za sada toliko, a oko ovog se mora intenzivnije još raditi. Pozdrav Nikola!

 

<< NAZAD NA SADRŽAJ

 


 

POEZIJA  ZA  ODRASLE

 

                   ANTOLOGIJSKE  PJESME

 

Vitezova poezija za odrsle ima tu nesreću da živi i ostat će zauvijek u sjeni njegove sjajne poezije za djecu. Istu sudbinu dijeli sve ostalo što je on napisao. Tko god je od kritičara, pa i čitaoca s književnom kulturom, čitao tu poeziju ne može se oteti dojmu da ona nije onako uvjerljiva, da se ne može mjeriti sa sjajnim ostavrenjima za djecu. Problem je u prvom redu u tome da se Vitez  na tom području nije pokazao tako dojmljiv, tako nadmoćan ostalim pjesnicima kao na planu poezije za djecu, a svi to od njega očekuju.

 

,No, ako se pažljivo čita knjiga KAO LIŠĆE I TRAVA, Matica hrvatska, Zagreb, 1960., i pokuša kritički sagledati, ocijeniti s estetskog i umjetničkog stanovišta vrijednost poezije za odrasle, razuman, zreo kritičar, neopterećen s ideološkim natruhama, na koje su antikomunisti više nego alergični, ikao ih kod Viteza ima tek tu i tamo, doći će se do saznanja da u ovoj knjizi ima zaista sjajnih pjesama, čak i više nego što ih Stjepo Mijović Kočan nalazi kao antologijske. Iz većeg broje pjesama progovara školovan, moderan izričaj, još i danas aktualan, još i danas on ide u korak sa današnjim pjesničkim senzibilitetom. Vrijedno bi bilo da današnja kritika zagrize u poeziju za odrasle ove zbirke, otkrila bi sjajnih pjesama koje bi Grigora Viteza predstavile u pravom svjetlu kao modernog pjesnika, snažnog govora, čije ostvarenje bi našlo vidno mjesto u hrvatskim i srpskim antologijama modernog pjesništva.

 

Ostaje konstatacija da se kritika u prošlosti premalo bavila s Vitezovom poezijom za odrasle i da je donosila površne i nemoralne sudove o njoj, ukazujući samo na „slabost“ socrealistički intoniranih pjesama, zaobilazeći one njegove najbolje pjesme, bježeći od priznanja da one uopće postoje. Samo se Stijepo Mijović Kočan dubinski pozabavio s tom Grigorovom poezijom, pa i on prilično bojažljiv da mu to ne zamjete pjesnici i kritičari kojima je spominjanje imena Grigor Vitez kvarilo raspoloženje.

Primjera radi pjesma RECITE VJETROVI DALJINA, zaslužuje posebnu pažnju. Ona je od kritike sasvim zaobiđena samo zato što je mnogi vezuju za NOB- u i komunističke ideje, iako se u njoj Vitez posve udaljio od bilo kakve ideologije, čitavo kazivanje u njoj svedeno je na osudu rata, tugovanje majke za izgubljenim sinom. Protkana je vrlo intenzivnom osjećajnošću, smirenim govorom svojstvenim samo velikim umjetnicima. Averzija utjecajnih pjesnika i kritičara udaljila je ovu prekrasnu modernu pjesmu, punu emocija i umjetničkih dragulja od očiju javnosti. Naravno, i zavist jalovih „umjetnika“ učinila je svoje. A pjesma ide u korak s najboljim ostvarenjima na temu ljudskog ratnog stradanja. Iako je zbog svoje duljine, devet sekvenci, s 91 stihom, neprikladna za objavljivanje u monografijama antologijama i udžbenicima, da joj je kritika bila sklona, bila bi visoko valorizirana, pokazalo bi se da ona može stajati uz bok Jame Ivana Gorana Kovačića, Kulenivićeev Stojanke majke knežopoljke, Majke praboslavne Vladimira Nazora i Ćopićeve Pjesme mrvih proletera.

 U poeziji za odrasle  Vitez se uglavnom drži tradicionalnih šema, nije onako inventivan, nema onog bogatstva ideja, raspjevanosti, maštovitosti, novotarija, nije to njegov teren u onoj mjeri u kojoj je onaj u poeziji za djecu. Čini se da mu to nitko ne može oprostiti! Pa ipak, mora se reći da je ona u dobroj mjeri još neistražena, bez konačnog naučno utemeljenog suda o njoj, bez ispitivanja i valoriziranja.

Najdublje je u Vitezovu poeziju za odrsle zavirili su književnik Stijepo Mijović Kočan i Katica Ćorkalo.

Mijović u dobroj mjeri odbacije emotivni pristup toj poeziji, stavljaja je pod naučni skalpel i, na žalost mnogih Vitezovih mrzitelja, ustanovio je da Vitez nije ostao samo na socrealističkoj poeziji i u okvirima tradicionalnih kalupa, što je Vitezovom duhu sasvim strano, nego je razbio te okove i, uplovio u posve moderne vode, pa kad se odbaci ono što ne može preživjeti, ostaje desetak vrlo vrijednih pjesama, pjesma za najstrožiji antologijski izbor, što na planu poezije za odrasle, Grigora Viteza stavlja odmah iza Cesarića i Tadijanovića, uz bok famoznog Jure Kaštelana, na vrlo visoko mjesto u hrvatskoj, a i srpskoj poeziji za odrasle. Čitaoci, sladokusci, mogu istinski uživati u tim pjesmama. Analiza Stijepe Mijovića Kočana baca sasvim novo svjetlo, mnogo ljepše, osjetno povoljnije, nego što je ranije obasjavalo Vitezovu poeziju za odrasle.

Zaostajanje poezije za odrasle za onom za djecu je uzrok što se i kritika manje bavila s Vietezovom poezijom za odrsle, poklonila joj je mnogo manje pažnje nego što to ona zaslužuje, nije pokušala s dovoljno ozbiljnosti, napora i pažnje da je valorizira. A nije u pravu! To će tek morati uraditi.

Pažjiv čitalac itekako može uživati u Vitezovoj poeziji za odrsle, naći će da je ona dosegla visok nivo, da pojedine pjesme nadmašuju ostvarenja mnogih njegovih suvremenika, da se među njima nalazi  mnogo toga što ih preporučuje antologičarima. Nije u pitanju samo visoka tehnika, zavidan zanatski nivo, prisutna je suptilna osjećajnost, jezično bogatstvo, fini izraz, iznijansiranost, viske moralnoetičke vrijednosti i jednostavnost kakvu susrećemo kod svih velikh pisaca, uz još mnogo činilaca koji daju šarm njegovom stvaralštvu. Sve je to preporuka i kritičarima i antologičarima da  obrate pažnju Vitezovoj poeziji za odrasle.

 

                                                                                        Đ. M.

<< NAZAD NA SADRŽAJ

 


 

Stijepo  Mijović  Kočan: poezija  Grigora  Viteza

(dio  opusa nenamijenjen  dječjoj  dobi)

 

UDK. 886.2(02.053.2) – 1.0,

Izlaganje na stručnom skupu

O DJELU GRIGORA VITEZA

Nova Gradiška, 14. i 15. studenog 1986.

Dat. Prim.: 15. 11. 1986.

 

SAŽETAK

 

Određuje se predmet istraživanja: recipiraju pjesme onih zbirki (navode se) koje je Grigor Vitez napisao „za odrsle“.  Zatim se književnoteorijski rasčlanjuje poezija „za odrasle“ i „za djecu“, navodeći razlog protiv takvih podjela. Dalje se istražuju sve njegove knjige za odrasle i dva osnovna nalaza: „za djecu je naknadna markacija brojnih njegovih pjesama“ – stvarajući u doba socrealističkih književnih uzoraka i plativši im velik danak, dobio je Vitez etiketu socrealista, ali – čak i unutar tog uzorka – ostvario je nekolike pjesame koje su vrhunske po svojoj kakvoći. I jedan i drugi nalaz – etikete dječjeg pjesnika i socrealista – dovoljan su razlo za revalorizaciju ovog opusa i njegovo neusporedivo povoljnije mjesto u suvremenom hrvatskom pjesništvu.

 

Stijepo Mijović Kočan je u svojoj analizi obuhvatio sveh pet knjiga Vitezove poezije za odrasle: San borca u zoru (1948.), Pjesme (1950.). Naoružane ruže (1955.), Povjerenje životu (1957,) i Kao lišće i trava (1960.). On smatra da „sa stajališta poetske kakvoće, s poetičkih i estetskih stajališta“ nema nikakvih opravdanje podele na poeziju za djecu i poeziju za odrsle. Te podjele imaju rezon samo sa stajališta recepcije ,“kada je riječ o dobnim skupinama, s metodičkih i pedagoških stajališta“.     

 

   Mijović Kočan smatra da je zaViteza naročito značajno da „crpi upravo iz djetinjstva, ne tek tematske, nego i etičke i estetičke komponente svojih djela“. On između ostalog kaže: „Premda dakle,većina tih pjesma (misli se na knjigu San borca u zoru) ostaje tek slika svoga vremena,  nijednoj se ne može poreći istinit, iskren i nepatvoren i tematsko-idejni i etički movens (ne

              

                                 Mladost, Zagreb, 1955.

 

i estetski). On nalazi da je u ovoj knjizi „zapravo brošuri“ prisutno „Svugdje – povezivanje uz djecu ili prizivanje djece i djetinjstva“.

Po mišljenju Stijepe Mijovića Kočana „ova bi poetska brošurica“, ako se izuzme pjesma „Izlazim iz zatvora na prvi dan proljeća“ „ostala tek stihovana dokumentaristika, gotovo tipičan obrazac izaratnog pjevnog animatorstva, da u njoj nije upravo izuzetne pjesme „Uspavanka u šumi“. Spjevana strogo pravilno, u šest sekstina i jednoj osmostihovnoj strofi, u lepršavim petercima koji se sažimaju na kraju strofe u četverce, s uvijek istim ili sličnim završnim stihom: („spi, zlato (nado, srećo, brigo) spi!“ – ova pjesma je rijetko sretan trenutak poetskog nadahnuća, jedna od najljepših pjesama cjelokupnog opusa Grigora Viteza i posve drugačija od svih drugih pjesama u knjizi.“ Ta pjesma je „jedinstveno nadahnuta, jednostavna i skladna u svemu“, ističe Kočan i nastavlja s vrlo pohvalnim riječima, „... ta pjesma kao da je ne tek iz neke druge knjige, nego kao da je iz nekog drugog svijeta!

 

Za ostvarenja u knjizi „Pjesme“, objavljenoj u izadnju „Zore“ 1950. godine, Mijović Kočan kaže da su „neusporedivo smirenije intonirane“. On se osvrće na ciklus „Zvijezde nad rešetkama“, za kojeg kaže da“nosi zapravo brojne oznake takozvane međuratne socijalne lirike.“ Primjećuje se „otklanjanje od krajnje aktivističke poezije kao služiteljice revolucije“, mnogo je manje parola u poetskom tkivu. Pjesma „Grob palog druga“ je  „vrlo skladna minijatura, svega dva katrena.“ Mijović smatra da ova knjiga „još sva pripada poetici prijelaznog razdoblja u kojem se (pa i u osobi ovog pjesnika) susreću u prožimanju predratne, ratne i izaratne socijalno-idejne realije, ovdje kazivane gotovo općeprihvaćenim rječnikom svoga poetičkog diskursa: socrealistički.“  Za treću strofu pjesme „Grob nevinih“ smatra, da je ona kao i u još ponekim ovakvim mjestima i danas dojmljiva, da je „lišena rekvizitarija uzorka i pojednostavljena na neposredno ljudsko svjedočanstvo o zločinu i ratnoj kalvariji – ovaj se iskaz prometnuo u gotovo tadijanovićevsku jednostavnost.“ Mijović za tadašnji poeziju kaže da je „presudna prevlast idejnog nad poetskim“ i navodi kao primjer karakteristične stihove „Neka što prije naš voz stigne / Do prve stanice socijalizma“.

Vitez se kao najčistijem izvorišu svoje poezije u mnogim pjesma vraća svom djetinjstvu i zavičaju. Mojivić kaže: „Pjesme iz zavičaja“ u ovoj knjizi svakako su njezin najbolji dio i najava drugačijeg pjesnika: okrenutog, kroz vizure i krajolike zavičaja, kroz tz gotovo tipičnu takozvanu pejzažnu liriku, općim ljudskim temama i težnjama.“

       U ovoj knjizi izdvajaju se kvalitetom i pjesme Hrast i Jabuka, koje iako u sebi nose još tragove idejno obojenog poetskog izraza nadrastaju taj izraz i to vrijeme, koje je bez sumnje moralo ostaviti trag u Vitezovom životu i stvaralaštvu, no one svojom antologijskom vrijednošću predstavljaju nagovještaj okretanja nove stranice u njegovom stvaralaštvu. „Jabuka“ je tematski vezana za neprolaznost, kroz nju se prožima opća životna filozofija, tu su „stihovi koji ostaju“:

 

                                Smrt joj se grozi već toliko ljeta

                                A ona cvjeta i donosi plod.

 

Mnogo je više kvalitetnih pjesma u neobimnoj knjizi „Naoružane ruže“ (1955). Njezin prvi ciklus je „najkompaktniji i najplodotvorniji Vitezov ciklus uopće. Sve pjesme ovog ciklusa  na zavičajnoj su poetskoj razini. Onaj socrealistički umetak ... – ne pojavljuje se više“.

Mora se podvući: ne može se pjesnika gledati izvan vremena u kojem je živio ni očima onih koji nisu živjeli to vrijeme, ni ono koje mu je prethodilo. Konačno, koliko se to vrijeme odražava u njegovom stvaralaštvu, toliko je on dobar pjesnik. Svako vrijeme je prolazno vrijeme!

Treba primjetiti da se Grigor Vitez već naveliko afirmirao kao pjesnik „izrazitih pjesama za djecu“. Iako je njegova knjiga “Prepelica“ izašla tek 1956.g., pjesme koje ona donosi nisu čitalačkoj javnosti bile nepoznate, one su već ranije zaživjele na stranicama časopisa za djecu., A „Vesele zamke“, su samo učvrstile Vitezov autoritet na planu poezije za djecu. To je vrijeme kada je on, već 1954. godine „raskinuo sa socrealističkim poetičkim  uzorcima“,. Svemu tome je prethodio i čuveni  Krležin referat u Ljubljani 1953. godine.

Ono što je važno u stvaralačkom životu Grigora Viteza, on se intenzivno bavi prevođenjem „klasičnih i suvremenih ruskih pjesnika“: Puškina, Ljermontova, Majakovskog ... što zasigurno ima odraza u njegovom „sazrijevanju“, na njegov stil i stav. „ U ovoj knjizi Vitez kao da se vratio sebi, kao da je iznašao svoj autentični poetski glas“.

Mijović skreće pažnju na nekoliko pjesama koje je Vitez napisao u formi soneta, Ogledalo Cetine, Kad gledaš rijetko oblak tmasti, Dječak u travi. Za pjesmu Dječak u travi koja ga potsjeća na pjesmu Dijete i leptir, kaže da je jedna od uspjelijih, obe su bliske djetetu iako su izrazito pjesme za odrasle. Čim se u motivu javlja dijete „Vitez kao da živne, preobrazi se“.

U ciklusu Svjetla na raskršću došlo je do zaokreta u Vitezovom stvaralaštvu, on se približava modernoj poeziji. To je  vrijeme sukoba mladih „krigovaša“ sa starim pjesnicima, Vitez kao da se „iz daleka priklanja“ mladima. „Pjesme su u slobodnoj formi ... Onaj leitmotiv djeteta ni ovdje se ne napušta.... ma koliko da je cio ciklus ujednačen i zapravo na visokoj razini poetske akribičnosti, ma koliko da nalazimo i pjesmu koja ide u samu maticu suvremenog pjevanja („Nikada posve mirno“) – svejedno nas ne bi taj ciklus ničim posebice nagnao da ga izdvajamo i pamtimo (osim po tom djelomičnu suobraćanju tada aktualnom modernitetu) da ne završava pjesmom koja je postala neke vrste „zaštitni znak“ Viteza kao pjesnika. To je, naravno, pjesma „Epitaf vojniku koji je pao u času potpisivanja primirja“. Ona je „paradigmatična za čovječanstvo ... paradigmatična za moderno, a karakteristična za svako vrijeme ... tako da je riječ zaista o pjesmi koja je neke vrste sažetak cjelokupna iskustva suvremenog čovječanstva.“ Mijović drži da je ta pjesma „sam vrhunac Vitezova pjevanja. ...po mnogo čemu jedinstvena, a tako neodoljivo jednostavna!

Mijović je o ovoj pjesmi izrekao tako mnogo lijepih riječi da one navode na pomisao da osim, možda, o biblijskoj Pjesmi nad pjesmama nije o jednoj pjesmi napisano takvo što izuzetno lijepo. A ona to zaslužuje i po svojim moralno humanim vrijednostima, jer Vitez je u njoj progovorio o svakom vojniku bez obzira na kojoj je strani ratovao.

„Intimni cvjetovi“, ciklus posvežen Elzi, „iskazuje Vitezovu finu posebnost: pjesnika izuzetno nježnih, ali ne i sladunjavih, posve intimističkih, ali ne i sebičnih, sasvim običnih, ali ne i banalnih iskaza, pjsnika koji znade štedjeti riječ i kazuje tek ono što nalazi da je trenurak ljepote pronađen kao „slatkoća“ ...

Mijović nalazi da je najbolja pjesma u ovom ciklusu Cvijet najdublje tišine, ona „može reprezentirati, svojom čistoćom i jasnošću i Vitezov opus i naše suvremeno pjesništvo uopće ... Moderna je, ugođajem informela, ... vrlo kratka i sva u naznaci temeljne suprotnosti: cvijet najdublje tišine nije tamo gdje je tražen, u svijetu oko nas, on je

 

                                      Taman i blistav

                                      U tvom pogledu.

 

Sentencioznost o intimi oduvijek je znala dati probranih poetskih ostvarenja!“- kaže Stijepo Mijović Kočan.

 

„Povjerenje životu“, slijedeća Vitezova knjiga pokazuje nastojanje za modernizacijom izraza. Tu je prisutno i otrježnjenje od poslijeratnog zanosa, on shvaća da „onog zamišljenog društva rajskog sklada“ nema, sdada su kod Viteza prisutni „trpki tonovi“, došlo je do promjene njegovog društvenog angažmana. Iz pjesama Dvije poruke i Prisutnost mrtvih vidljivo je da se nešto „očito značajno, prelamalo u pjesniku i oko njega.“ Vitez je imao hrabrosti da 1956. g. digne glas opomene i upozorenje i da to izrazi stihovima na vrlo naglašen način, kerupnim slovima, u vrijeme kada nitko drugi nije smioni zucnuti. Vitez je bolji kada se u njegovim pjesmama nađu male obične riječi, koje nisu gromoglasne. Ono što je važno naglasiti da je on ovdje našao i tople riječi za majke „koje nisu imale sreću da im se sinovi zateknu „na pravoj strani“.

„Vitezov je ritam ovdje govoran, klasične su forme napuštene posve, rječnik nije izmjenjen, ali ton jest, znatno“.

Mijović Kočan baca novo, mnogo ljepše svjetlo na nju, mnogo povoljnije  od onog koje je ranije obasjavalo Vitezovu poeziju za odrsle, on je unio u kritički pristup naučnu dimenziju, odbacio je emotivno gledanje.

 

„Kao lišće i trava“ (1960) je knjiga izabranih pjesma iz prethodnih zbirki te između onih koje nisu ranije objavljene u knjigama. Tu je prisutan „potpun otklon od bilo kakava društvena aktiviteta“. Tu je „neprekinuta veza s djetinjstvom, ta konstanta djetinjstva kao svijeta sna i ljeposti, onoga čemu vječito i nepromijenjeno teži i duševno i duhovno i etički...“ . Mijović navodi pjesmu Putovi kao najbolju u ovoj knjizi koja može bez prigovora ući u najuži izbor cjelokupnog Vitezova opusa.

Neke od Vitezovih pjesama za odrasle po nekim elementima su bliske djeci pa ih mnogi autori stavljaju u udžbenike, kao na pr. Epitaf ..., pjesma koja je               

         

            KAO  LIŠĆE  I  TRAVA, Matica hrvatska, Zagreb, 196

 

naškodila ostalom prevedena na više od četrdeset jezika. „ Etiketa „dječjeg pjesnika“ koliko je pomogla Vitezovoj popularnosti i čitanosti u mališana – toliko je odmogla njegovu cjelovitijem poznavanju, dijelu njegova djela.“

Zaključno Stijepo Mijović Kočan kaže:

 

Naime, kada se, inače vrlo neujednačen, ovaj opus u književno-kritičkom izboru, dakle s posve estetskog stajališta, pročisti do esencijalnih sublimata – onda odjednom shvatimo da takozvanih antologijskih pjesama u njemu imačak i više nego unekim opusima Vitezovih suvremenika koji su – nemajući teret popularnosti ili etiketu gotovo iskljčivo „dječjeg pjesnika“ iz čitanki za  osnovce – mnogo poznatiji. Ne samo famozni Epitaf...“, makar je desetak pjesama koje mogu podnijeti i nastrožije suvremene (a nije možda pretjerano reći i – svevremene) estetske kriterije. A to je – iako toliko toga moramo odbaciti, još uvijek – zavidno mnogo!

 

Strog, ali pravičan izbor, književno-estetski suvremen izbor, bez podjele na pjesme „za djecu“ i one „ne.za-djecu“, nego naprosto izbor dobrih pjesama, kako je to i sam autor sugerirao svojim književnoteorijskim stavom iz „Djetinjstva i poezije“ i svojom posljednjom knjigom za života, svakako je tek dug prema ovom neospornom majstoru riječi i meštru forma, nego i potreba suvremenog književnog trenutka. Nužna je revalorizacija Vitezova opusa u korist zapostavljenih mu vrednota.

<< NAZAD NA SADRŽAJ

 


 

Dr. Katica Ćorkalo: Mikrostrukture stila u poeziji Grigora Viteza

 

Vinkovci

 

UDK  886.2(02.053.2)-1.08,

Izvorni znanastveni rad

Dat. Prim.: 15.11. 1986.

 

SAŽETAK

 

Uvodno se daju neke od definicija stila. I poezija Grigora Viteza ima osobine originalnog stila, što se traganjem za nihovim mikrostrukturama u ovom radu želi i dokazati. Predmet istraživanja je zbirka Kao lišće i trava, pruža najopširniji i najrelevantniji izbor. Najčešće i najuočljivije mikrostrukture stila su: mikrostruktura kontrasta (antiteze), zatim ponavljanja, nabrajanja i gomilanja, zatim pojačavanja, pa mikrostruktura prenesena značenja te poredba i epitet. O svakoj se od ovih mikrostruktura stila govori u zasebnom poglavlju. Analize su precizne, iznose se svi relevantni brojčani i drugi pokazatelji i istraživanja. Završno se govori i o još nekim, inače rijetkim mikrostrukturama, naglašavan se kako je ovakvo bavljenje ovom poezijom samo jedan od mnogih aspekata i izbora, te se na temelju prostudiranog pjesničkog materijala izvode adekvatni zaključci.

 

„Stil je ... najbitniji dokaz autorske prepoznatljivosti, sredstvo za razlikovanja jednog umjetnika od drugog i svih ostalih. ... poezija Grigora Viteza ima sve odlike osobitog, originalnog stila...“  Katica Ćorkalo analizira Vitezovu knjigu Kao lišće i trava, najopširniji i najrelevantniji izbor iz njegove poezije za odrasle, za koju je predgovor napisao Novak Simić. Knjiga je objavljena za Vitezova života (1960.), urednik Joža Horvat je uvažavao autorove sugestije za izbor pjesama. Katica Ćorkalo kaže da njena analiza ne prestavlja pripremu terena za konačno vrednovanje pjesnika, ...Ali može biti ključ za pronalaženje pregledno iskazanih kvaliteta pjesnikovih slika, mikrostruktura stila koje nas mogu dovesti do prave ocjene biti te poezije – njezine svojstvenosti i istinske jednostavnosti. ...

 

Autorica se bavi s najuočljivijim i najčešćim mikrostrukturama stila Vitezove poezije:  1. MIKROSTRUKTURA KONTRASTA (ANTITEZE) 2. MIKROSTRUKTURE PONAVLJANJA, NABRAJANJA, GOMILANJA

3. MIKROSTRUKTURA POJAČAVANJA (HIPERBOLA)  4. MIKROSTRUKTURA PRENESENOG ZNAČENJA (METAFORA, PERSONIFIKACIJA, ALEGORIJA, SINESTEZIJA, METONIMIJA, SINEGDOHA, PERIFRAZA, SIMBOL)  5. POREDBA  6. EPITET (PRIDJEV)  7. REGRESIJA, ANTIMETABOLA, LITOTA, EUFEMIZAM i druge.

 

1. „ U Vitezovoj poeziji nalazimo razne oblike kontrasta... Suprostavljaju se riječi ili sintagme unutar rečenice, zatim rečenice pa i same strofe, koristeći bogatstvo mogućih jezičnih kombinacija“.

Navest ćemo samo ponešto od velikog bogatstva kojeg je Katica Ćorkalo uočila i naglasila; „  ... kontrast riječi u rečenici:

 

                           Radost i tuga u srecu se srele.           (Nad biografijom)

 

Kontrast sintagmi, unutar rečenice:

 

                                    To su sasvim obične,

                                    Sasvim male

                                    I sasvim velike riječi.                      (Dvije poruke)

 

Suprostavljeni članovi jedne sintagme zove se oksimoron. U stihu-rečenici „Ruže naoružane melemom i trnjem imamo čak dva oksimorona: R u ž e     n a o r u ž a n e   melemom i trnjem ( Naoružane ruže).

 

Čest je kontrast među rečenicama, ali i među strofama, primjer među rečenicama:

 

                    Gle, tu su crna zgarišta bila.

                    Sad stoje kuće s novim krovom;(Livade, šume i polja žita...)

 

Ili tročlani kontrast:

 

                     Svu mu   dušu  ispunili  mrakom

                     Svjetlost  očiju  ugasili.              (Tambura ostavljena tišini) 

 

HIJAZAM je obrnuti poredak suprostavljenih riječi u figuri kontrasta:

 

                                      Ispred smtri

                                      Život pjeva.                           (Ječi Doftana)

 

Katica Ćorkalo navodi i primjere paralelistički postavljenog kontrasta, zatim regresije, kada se „kontrast uspostavlja tvrdnjom ili spaja dva različita pojma, a nakon toga se u dvočlanoj rečenici antitezi oba pojma suprostavljaju jedan drugom ili se tvrdnja dopunjuje antitezom“, također donosi i primjer korekcije. Pojedine od njih nalazimo u pjesmama Dodir proljeća; Svilene tkanine u islogu i Opomena.

Autorica kaže da u lirici Grigora Viteza postoje gotovo sve teoretski moguće vrste kontrasta osim antimetabole ili konverzije.

 

2.       MIKROSTRUKTURA  PONAVLJANJA,      

                   NABRAJANJA, GOMILANJA

 

„U poeziji Grigora Viteza ponavljanje je vrlo zastupljeno, u svim varijantama, sa svim brojnim mogućnostima kombinacija“. Katica Ćorkalo navodi brojne oblike ponavljanja i citira stihove iz pojedinih pjesama: ponavljanje riječi; grupe riječi; ponavljanje početka stihova (anafora); epifora; anadiploza; paralelizam; anominacija (paronomazija); etimologica (etimološka figura); nabrajanje. Ovdje ćemo prenijeti samo neke od njih.

 

Ponavljanje grupe riječi:

 

                        Da je stigla  m n o g o   m n o g o   r a n i j e,

                        M n o g o   m n o g o   bi ih još ostalo živih.

                        Trebalo je vijest poslati   m n o g o   m n o g o   r a n i j e,

 

                           Epitaf  vojniku koji je pao u času potpisivanja primirja) 

 

Epifora:                   Samo to neću znati

                                Onda to neću znati.                             (Sam)

 

Anadiploza:      Pod mladom jelom ranjen je pao,

                                Pao je na naše grudi.                   (Grob palog borca)

 

„Ako pjesnik ne ponavlja iste riječi nego sinonimatske, ili sinonimatske sintagme, rečenice, stihove, stilski kvalitet ostaje isti kao kod ponavljanja, ali dobivamo novu strukturu – n a b r a j a nj e:

 

                           Imam za te puna usta tišine

                           Kakve nema nijedno mjesto na svijetu

                           Kakve nemaju zvijezde

                           Kakve nemaju morske dubine

                           Kakve ne znaju začuđene oči malih riba.  (Govor Šume)

 

Autorica ističe da: „ Ta stilska figura vrlo rado prelazi u  novi oblik – gomilanje koje opet često tendira figuri pojačavanja – gradaciji“ i navodi primjer iz Vitezove poezije.

 

3.       MIKROSTRUKTURA  POJAČAVANJA –           

                                HIPERBOLA

 

„Hiperbola nije tako česta u Vitezovoj poeziji, lao recimo poredba ili metafora... On nije pjesnik ekstremnih, zapjenušanih, ekstatičnih raspoloženja. Njegovi su lirski tonovi diskretniji, finiji, nježniji. ... Nećemo često susresti ni drugu mikrostrukturu pojačavanja – gradaciju , ali kada se pjesnik posluži gradacijom, ona je vrlo impresivna. ... lijep je primjer gradacije složene od hiperboliziranih poredaba:

 

                                        Vijest je letjela brže od ptice

                                        Brže od vjetra

                                        Brže od munje.

                               

                           (Epitaf vojniku koji je pao u času potpisivanja primirja)

 

                     

 

                     Izdavač ZORA, Zagreb, 1950., urednik: Gustav Krklec

 

4.   MIKROSTRUKTURA  PRENESENOG          

               ZNAČENJA – METAFORA

 

„Pojam metafore se vezuje uz poeziju kao njezina osnovna karakteristika“, kaže Katica Ćorkalo. „...poezija Grigora Viteza uspostavlja novu realnost. Svoju! ... tek će nam snaga njegovih metafora otkriti kakvim je rafiniranim stilskim postupkom ostvaren taj poetski kvalitet koji nazivamao jednostavno – jednostavnost. ...da su njegove metafore uzete iz života, osobito iz svijeta prirode, bilja i raslinja, drveća, šuma, livada i voćnjaka...Najljepše njegove pjesme nose u sebi sliku zavičaja, ... Kao potvrdu te apsolutne dominacije prirode u njegovim metaforama dovoljno je citirati nekoliko strofa iz raznih pjesama:

 

                               Oluja bješe ... I munja sprži

                               Mladice nježne, pobi slavuje...

                               Al sad slobodu dišem do srži

                               Ko jutro svježe iza oluje.

 

                                                                (Livade, šume i polja žita...)

 

                                 Jablani mladi dođu k vodi,

                                 Nadnesu nad nju svoje lice,

                                 I njina zelen rijekom brodi

                                 Veče se javi krikom ptice,

                                 Oblak zaplovi, pun rubina,

                                 Gle, i on sja se iz dubina.

 

                                                                          (Ogledalo Cetine)

 

Autorica kaže da su „najljepše od ovih metafora posebna vrsta, poznata pod imenom personifikacije. Svijet i priroda su oživljeni, pulziraju svojim ritmom, traju zahvaljujući pjesniku.. O toplini i humanizmu Vitezove poezije najviše govore baš personifikacije,...“

Katica Ćorkalo navodi primjere metafore u sintaktičkom obliku, u pjesmi Snježna pjesma; sintezije u pjesmi Hrast, metonimije i sinegdohe u pjesmama Uspavanka u šumi, Ševa, Nad biografijom.

I simbol je kao najrafiniraniji oblik metaforičnog jezika nije tajna našem pjesniku....Vitezovi simboli nisu jednoznačni, strogo usmjereni. Oni najčešće imaju više poruka ili bar asocijativnih veza s osnovnom simbolikom pjesme. Hrast je simbol snage, otpornosti ...“. Kao primjeri simbolike navode se pjesme Ciklame, Jabuka, Šuma, Ševa, Dječak u travi, List, Veliki vidar, Naoružane ruže.

 

5.   POREDBA

.

Katica Ćorkalo smatra da je za Vitezovu poredbu karakteristična „jednostavna nedvosmislena prepoznatljivost...“  zatim „zastupljenost i gustoća poredbe“, pored toga: „Poredba je uvijek natopljenoa čuvstvenošću i afektivnošću“, a navodi i  kao „važan elemenat sličnosti u usporedbi davaju pojmova“ kojeg povezuje s odnosom  pjesnik – pjesma – čitalac / slušalac, on mora prenositi na nas pjesnikovu emociju inače će efekat poredbe izostati. „Dobre, svježe, originalne poredbe uvijek dostižu svoj cilj.“

Analitičarka navodi niz pjesama u kojima kao svjetlo iz mraka iskrsavaju poredbe, rascvjetavaju se na tkivu pjesama, trajno blješte kao broš na grudima djevojke, slikovito oživljavaju opjesmu, čine je neponovljivom, nije je moguće oponašati ni plagirati, ona je autentičan odraz pjesnikove ličnosti i duše, a takva se samo jednom rađa.

Uz poman izbor dr. Ćorkalo, čitatelji će uživati u ukrasima poredbi u pjesmama : Izvor, Pusto zgarište, San borca u zoru, Tambura ostavljena tišini, Nad biografijom, Galeb, Moć.  Ona ističe da u Vitezovim pjesmama dominira „svijet prirpde od kojega ova poezija živi, kojim se hrani“, naglašava „dubinu emocija koje želi poredbom dočarati. ... Pjesma Želja samo sva je od poredaba.“ Poredba u pjesmo Pusto zgarište „nosi u sebi sintezijske vrednote. U pjesmi Tambura ostavljena tišini poredbu „Vitez obogaćuje: kontrastom crne zastave noći i ognja plamenog ili aliternacijskom vrijednošću stiha  U drvenom grlu tambure. „Mukli uzdah“ tambure ima svoju glasovnu rezonanciju u ponovljenom „tam, tam“. Navodi se i primjer kako se poredba obogaćuje deskriptivnom hiperbolom u pjesmi Nad biografijom. U istoj pjesmi je i primjer reducirane poredbe, kao i u pjesmi Galeb.

„... najdojmljivija je osobina Vitezovih poredaba zornost, konkretnost, životnost. Svijet iz kojeg je crpio slike za uspoređivanje stvaran je i doživljen, registriran okom i srcem. Zato su njegove poredbe tako plastične.“

 

Od svih slučajeva porebe koje navodi dr. Ćorkalo treba kao najuspjelije navesti slijedeće tri:

 

                                Ja znam za izvor što u gori

                                Grgolji, šapće i sav grca,

                                Ko bol il radost da žubori

                                Iz dna dubine nekog srca.                       (Izvor)

 

                                Katkad se javi mukli uzdah

                                U drvenom grlu tambure

                                Taman, taman, kao noć.   (Tambura ostavljena tišini)

 

                                       Veliki svijet

                                       U naše oči stane

                                        Kao nebo u kap rose.    

 

Katica Ćorkalo u ovoj zadnjoj poredbi vidi „bit cijele Vitezove poezije sabijene u jednu poredbu: svemir („veliki svijet“, „nebo“) – čovjek („naše oči“) – priroda („kap rose“). Da bi ispjevao svoje pjesme o veliko svijetu i njegovim istinama, pjesnik je promatrao mali svijet oko sebe i došao do mudrosti da kap rose odslikava nebo. Proniknuća u velike tajne bitka ... Vitez jednostavno i umno dešifrira.“ Veoma nadahnuta ovom poredbom zaključuje analitičarka pored ostalog da je „sva vekika poezija – jednostavna“, tu misao potkrepljuje sa ova tri stiha u kojima se kao zrno zlata našla poredba, nalivena sa misaonošću i filozofijom života.

Treba dodati samo : od svega, u bilo kojoj vrsti umjetnosti, najteže je dohvatiti tu jednostavnost, a ona se nalazi na dohvat ruke, ali kao jegulja, kliska i živahna izmiče iz ruku, kao u igri lovice otima se i zaluđuje umjetnika, kao da ga začikava i dobacuje mu. – ja sam samo za virtuozne sretnike.

 

6.   EPITET - Pridjev

 

„...Epitet je svaka rijelč koja određuje, objašnjava, konkretizira neki pojam“. On mora doprinjeti da predodžba bude življa, potpunija, jasnija.“  Zbog toga što je on subjektivna komponenta predočavanja nije svaki pridjev epitet.Prema tome što pjesnik želi izraziti razlikuje se više vrsta epiteta. Po ugledu na narodnu književnost mnogi pjesnici koriste sralne epitete. U mirnomi objektivnom govoru koriste se konkretni epiteti. Epitet u pravilu treba „nositi kvalitete i količinu pjesnikovih emocija“. U vrijeme romantizma, posebno u simbolizmu dolazi do efektnih epiteta, svojstvenih samo jednom pjesniku, oni su njegovo otkriće. Kod nas se javljaju tek u doba modernizma, Matoš ih je najviše koristio.

Vitez se obilato služio epitetima, pri čemu se kod njega  osjeća utjecaj tradicije, ali i „svijest da je potreban otklon od njih, da bi bio svoj, originalan.“ Najčešći su mu objektivni epiteti“ s kojima kazuje svojstvo imenice. On koristi izrazite boje, bijela, zelena, plava, crna,“ rjeđe su mu nijenase. U pravilu uz imenicu stavlja samo jedan epitet pa mu je stil rijetko afektivan. Ako ne stoje uz imenicu onda u pravilu izražavaju čuvstvenost. Mnogo više Vitez se služi drugim stilskim ukrasima nego epitetima. Za tu tvrdnju Katica Ćorkalo navodi pjesmu Kad gledaš oblak tmasti. U njoj u prvoj strofi stoje tri epiteta, a u ostale tri samo po jedan.

„Rijetkih epiteta naći ćemo dosta, a afektivnih malo.“ Primjer su stihovi:

 

                           Osjećam bol od   n e i s k a z a n i h   riječi

                            m r t v e   riječi trunu u srcu.                      (Mrtve riječi)

 

I epiteti su jedna od jačih strana pjesnikove poezije, oni je čine – Vitezovom.

 

7.   Kod Viteza nisu u značajnoj mjeri prisutne regresija, antimetabola, litota, eufemizam i neke druge figure, nemaju utjecaj na njegov stil. Nema ni ironije, ona nije svojstvena njegovom humanizmu, blagom karakteru i pogledu na svijet i život. Ipak iznenađuju dva primjera „do bola intenzivirane ironije koja prelazi u sarkazam. Prvi primjer nalazimo u pjesmi Ptica. Osobito je snažna, upravo na strašan način izražena „tragika majke poginulog sina u pjesmi  od 9 „pjevanja“, sa „zgusnutim paradoksom“. Sa samo tri kratka stiha Vitez je izrazio razornu bol, sa samo osam riječi, kao „Krik“ norveškog slikara Edvarda Muncha kojim je zgromio svijet!

 

                                          Sva se moja tišina

                                          Prolama

                                         Od tvog muka.                ( Recite vjetrovi rata)

 

Katica Ćorkalo se ne zadržava na raspravi o onomatopeji jer je ona mnogo prisutnija u Vitezovoj poeziji za djecu.

 

Važn0 je zapažanje dr Katice Ćorkalo „ da je poezija za odrasle – poezija slike, vizuelnog, a poezija za djecu – poezija zvukovnosti, auditivnog, akustike....

„To će vjerojatno najgorljivije osporavati protivnici podjele poezije na onu za odrasle i onu za djecu. Već smo se na samom početku ogradili rekavši da govorimo o tzv. Poeziji za odrasle. No Vitezova lirika je hoćeš-nećeš tako razvrstana u svim zbirkama – odvojeno, baš zbog namjene i s namjerom. Osim toga, Vitez je dječju poeziju počeo pisati kasnije i to, kako sam kaže, bez neke posebne namjere, više po dužnosti kao urednik časopisa „Pionir“, a tek će u „Radosti“ početi sistematično objavljivati pjesme za djecu. Ta je poezija dakle nastala kad je pjesnik već bio virtuoz stiha i kad je točno osjećao kako treba pisati za djecu. Djecu treba pjesmom zainteresirati, a ona su pažljiviji slušači nego promatrači. Zato je zvukovnost svih vrsta (onomatopeičnost, asonancijske i aliteracijske jezične vrijednosti, ritmičnost) tako prisutna u njoj. Slika zahtijeva koncentraciju, udubljivanje, a djeca su nestrpljiva. I zato je Vitezov lirski apel na slušanje primjereniji dječjoj poeziji, brže postizava cilj – efekt pažnje.

<< NAZAD NA SADRŽAJ

 


 

IZBOR  PJESAMA  ZA  ODRASLE

 

                                                  Š  E  V  A  

 

                                        Kopači hode preko njiva,

                                        Jedan po jedan, u koloni.

                                        Pjeva ševa, ptičica siva,

                                        Sitno joj zvonce zvoni, zvoni.

 

                                        Ko da je zvuci nebom nose,

                                        Toliko srebra u toj struni;

                                        Ona tek sitna kaplja rose,

                                       A svi su dôci pjesme puni.

 

                                        Brišući čelo kopač sluša

                                        Ševinu pjesmu ponad njiva,

                                        Od pjesme mu se vedri duša

                                        I sve modrije nebo biva.

 

 

DVIJE  RIJEČI          

 

Bijeli kamen sa dvije uklesane riječi:
NEPOZNATI PARTIZAN

Odakle je? Kako se zvao?
          Ne zna se.

Samo se zna zašto je pao.

 

Bijeli kamen i dvije riječi.

          I cvijeće.

Tko ga je donio? Tko ga je brao?

          Ne zna se.

Samo se zna zašto ga je dao.

 

 

EPITAF  VOJNIKU  KOJI  JE  PAO
U  ČASU  POTPISIVANJA  PRIMIRJA

 

Vijest je letjela brže od ptice

Brže od vjetra

Brže od munje,

Gugutala je od sreće u Eteru

I stigla prelasno.

 

Za one koji su pali uvijek je prekasno.

 

A da je stigla samo pola sata ranije, on bi bio živ,

             Rukovao bi se s drugovima i smijao.

Da je stigla dan ranije, mnogo bi njih ostalo živih,

Da je stigla mnogo mnogo ranije, mnogo mnogo bi ih ostalo živih.

 

Trebalo je vijest poslati mnogo mnogo ranije,

Prije nego što su počeli padati mrtvi.

 

 

                       HRAST

 

Petsto proljeća on već stoji,

Pun zelena i gusta hlada

I šumi mnoštvom grana svojih

On, div zeleni sred livada.

 

Kad se oblači na sve strane,

On punu bune pjesmu stvara,

Ko vjetar strašni šume grane,

Kad s olujama razgovara.

 

A kad je gol, bez lišća svoga,

Kad zimski vjetri kroza nj jezde,

On mjesto lišća zelenoga

U tamnoj krošnji njiše zvijezde.

 

Njiše i sanja ljepše dane,

On pozna zakon dugih ljeta.

Opet će šumit zelen-grane

Usred livada punih cvijeta.

 

 

         JABUKA

 

Gle, još je živa jabuka kraj puta,

Sva zanesena u cvjetanju svom;

Jednu joj granu slomi bura ljuta,

Ponosnu krunu skrhao joj grom.

I ona stoji puna bijela cvijeta

Nad njom se blista u modrini svod;

Smrt joj se grozi već toliko ljeta,

A ona cvjeta i donosi plod.

 

 

KRAJ  VODOPADA  PLIVE

 

Taj bijeli oblak, to brdo snijega,

Što se uz huku srebrnu ruši,

O kako svježe na dušu lijega!

 Kao da pere rane na duši.

 

Nekad je Kočić bježô iz grada

Da crnih tuga razbije tmušu,

Sjedô na sedru kraj vodopada

Da bijelim slapom umije dušu.

 

 

IZLAZIM  IZ  ZATVORA

 NA  PRVI  DAN  PROLJEĆA

 

Izlazim iz zatvora i sunce me dočekuje vani.

Osjećam njegovu toplinu po rukama i po licu.

 

Ne vjerujem samome sebi:

Moje cipele glasno udaraju po kamenu dvorišta,

O da li to posljednji put ovuda prolazim?

 

Hej vi, orlovi, što širite krila

Tamo nad visokim kamenjem planine,

Ja neću pletjeti u vaše visine,

Ali iapk, ja izlazim na sunce

I idem ulicom bez stražara!

 

              II

 

Kako bi tužno bilo umrijeti sam

Pored tamničkog zida. Mlad.

I ne stvoriti ništa od onoga,

Što si vječno u sebi nosio

Kao zvijezda svoje svjetlo.

 

Ali danas je prvi dan proljeća,

A ja sam

Izašao iz zatvora.

 

Idem po suncu i stalno mislim:

To mene sunce vuče zlatnim rukama ponovo u život.

 

 

USPAVANKA   U   ŠUMI

 

Bez kolijevke

    I tople peći

Bez popijevke

    O tihoj sreći

        Zaspivaš ti.

            Spi, zlato, spi.

 

Oko nas spava

    Šuma bukava,

A dolje sela

    Sva izgorjela.

        Izbjegli svi.

            Spi, brigo, spi.

 

Sutra nas čeka

    Cesta daleka

I mnogo strmih

    Bespuća tvrdih.

Sve ćemo proći

    Život će doći

        I ljepši sni.

            Spi, zlato, spi.

 

Kroz teške pute,

    Mećave ljute,

Sačuvat ću te,

    Sačuvat ću te

        Od smrti svih.

            Spi, zlato, spi.

 

Doći će dani

    Dugo snivani,

A ti ćeš biti

    Moj jablan viti,

        Rasti mi ti.

            Spi, nado, spi.

 

Opet će doći

    Spokojne noći,

Tada će mati

    Pjesmu pjevati

        Ljepšu od svih:

            Spi, zlato spi.

 

 

GROB  PALOG  DRUGA

 

Pod mladom jelom ranjen je pao,

     Pao je na naše grudi.

I sada, miran on vjerno sluša:

     Proljetna zemlja se budi.

 

Sluša ... Ne tutnje topovi teški,

     Ne plaču dubrave više.

Poljima mirnim klasaju žita

     Poslije jutarnje kiše.      

 

USAMLJENIK

 

Toliko dalekih modrina

Zelenih rijeka

Nemirnih vjetrova

I tamnih šuma

Između nas ima

A ipak si uza me.

 

Kad hodam opustjelom ulicom

Ili poljem

Kraj ljubičica i crnotrna

Koračaš tiho uza me

 

Nevidljivi tvoji koraci

Šušte u travi.

 

A o meni misle:

Osamljenik

Koji luta sam.                                                          

 

 

OGLEDALO  CETINE

 

                                      Petru Šegedinu

 

OVDJE je tako čudno tiho

Da travu čuješ kako diše,

I srce čuješ: kuca tiše

Ko da ga vjetrić blag zanjiho.

 

Ovo je svijetli kraj tišina,

Tu rijeka njiše potopljene

Oblake, stabla, strme stijene

I nebo modro sa visina.

 

Jablani mladai dođu k vodi,

Nadnesu nad nju svoje lice,

I njima zelen rijekom brodi.

 

Veče se javi krikom ptice,

Oblak zaplovi, pun rubina,

Gle, i on sja iz dubina.

 

 

KAD  GLEDAŠ RIJETKO

 OBLAK  TMASTI

 

Kad gledaš, rijetko, oblak tmasti,

pogled ti mutan zakrvavi,

Rani li munja jablan plavi,

Tebi u lice krv će pasti.

 

I kad se prospu kapi kiše

Na mirno okno puno slika

Sva radost ode. S tvog vidika

Nestane svijeta. Sve se zbriše.

 

Potonu stvari kao da je,

Kamenje gora u te palo

Razbivši mirno ogledalo.

 

Tvoj val se trza, mutno sjaje,

I šumeć vapi svom silinom

Za slikom neba i tišinom.

 

 

DIJETE  I  LEPTIR

 

Za dvorištem, kraj hrpe crne

Ko dah proljeća leptir pane.

Pohiti dijete čežnjom srne,

A leptir modri lebdjet stane.

 

O šta ti malo srce sanja,

Kad leptira ga krilo dira?

Sanja li: vjetar cvijet ganja

Il pticu malu od papira?

 

Ti širiš oči ko dva cvijeta

I svemu, svemu ti se čudiš.

O trči, trči sretno dijete,

Možda ćeš stići za čim žudiš.

 

 

CVIJET  NAJDUBLJE  TIŠINE

 

TRAŽILI smo cvijet

Najdublje šumske tišine, Najusamljeniji,

Gdje nitko Ne donosi svjetla i sjene

Ni ptica koje ničiji korak ne progoni.

A našao sam ga jedinogdje cvate

Taman i blistav

U tvom pogledu.

 

 

DVIJE  PORUKE

 

           PRVA

 

                     Onima koji ne mogu pronaći

                     prave riječi za sporazumijevanje

 

NEK vam ih kaže tiho nedjeljno popodne.

Može vam ih reći ustalasano žito.

Pročitajte ih u očima majki.

Nagnite se nad ugasle izvore onih koji su umirali

                                                   za riječ  d r u ž e. Naučite ih od djece koja se igraju.

 

                To su sasvim obične

                Sasvim male

                I sasvim velike riječi.

 

One govore stiskom ruke

One spavaju u dječjoj kolijevci

One se rađaju u majčinoj uspavanci.

 

                To susasvim obične

                Sasvim ljudske riječi.

 

 

                      DRUGA

 

                      Svima nama

 

TREBA prokleti vrijeme koje nas progoni

Koje nam zapovijeda:

 

          Hajde, požuri se, ubij!

           Nauči kako se zabija nož u grudi

           Kako se sipa vreo čelik u ljudsko tijelo

           Nauči se mrziti strašno mrziti

           Nauči se urlati kao zvijer

           Nauči se biti tigar

           Nauči se trovati kao zmija

           Uči ovaj strašni nauk

           Ujedaj svoje srce!

 

Treba prokleti vrijeme kojeovako može da govori

Koje uvijek može da pobjesni

I da nam zapovjedi:

 

            U centar kruga metni svoje srce

            I pucaj!

 

Treba prokleti

Treba prognati vrijeme

Koje još može da pobjesni.

Treba ga prognati smijehom koji kolje oči kao dim

Smijehom koji odnosi prašinu sa stvari

Smijehom koji je pobjedniku sličan.

 

 

RECITE  VJETROVI  DALJINA

 

  Riječi utjehe – neutjehe za sinom, poginulim, nestalim ili možda ... možda još negdje ... možda još odnekud ... Ne može mati vjerovati da neće više svanuti takvo jutro koje će dovesti njena sina. Ona još uvijek rascvjetava iskru u grudima, onda opet – suze je ugase ... Sa sobom sama razgovara, obraća se gluhim, bezokim stvarima, kumi sumrake i svaki novi dan zagleda, osluškuje gore, šum vjetrova, staze zvijezda. Praznina joj se glasi jaukom ... 

             

                   1

 

TRAŽIM  tvoje lice

Okrenuto od života.

 

Zagledam ledene prostore

Vraćam te iz nedohoda.

 

Tražim te u pustim predjelima srca

Domahujem ti

U tvoj nedogled.

 

Zovem te iz neodaziva.

 

 

                          2

 

Uveče

Na crno moje vezivo

Kapaš suzom

 

I ne možeš mi reći riječi

Ne možeš se osmijehnuti.

 

Sva se moja tišina prolama od tvog muka.

 

                 8

 

Recite znani i neznani

Vi koji ste gledali u njegove oči kao u otvorenu knjigu

I slušali njegov glas prepun grlica

Vi koji ste s njim pjevali i strahovali iste riječi

I istu zraku sunca zajedno pili

I zajedno mijesili kamen i san i kruh

Recite riječ koja otključava

Recite riječ jedi

 

 

 

                        Grigor Vitez, u partizanima

 

DJEČAK  U  TRAVI

 

Što snatri dječak dok iz trave

I modrih sjena sivih iva

Gleda avion, gleda plave

Poljane neba ponad njiva?

 

Kako bi htio letjeti i on!

Čežnja proklije iz dubina.

Tako je lijepo biti smion,

Krilat kružiti sred modrina.

Kako bi nebom da zajezdi,

Da zemlju gleda sa visina

I bude negdje blizu zvijezdi.

 

Avion ode put daljina,

Ko trun u moru dalj uraste.

Nebom ko čežnje kruže laste.

<< NAZAD NA SADRŽAJ

 


 

AFORIZMI GRIGORA  VITEZA

 

Đuro  MARIČIĆ:

 

VITEZOVA  „ŠAKA  ČIČAKA“

 

Rano se kod Grigora Viteza počelo zamjećivati da se on polagano distancira od krutog komunističkog apsolutizma, nije to ono za što se on borio, ono njegovo izgleda malo drukčije, humanije je. Tko znade da li bi u svoju književnu radionicu uveo štih satire da je društvo bilo onakvo kako ga je on zamišljao, pomalo idealističko.

Pred kraj života Vitez je vrlo aktivno surađivao u listu Telegram. Njegove duhovite, bodljikave iskrice aforizama kao čičak su se lijepile ljudima za dušu, djelovale su smiono i ljekovito. Potpisivao se sa Čiča K., pseudonimom. U to vrijeme Gustav Krklec je također pisao epigrame, ali ipak sasvim drukčijeg karaktera. Pažljiv čitalac je mogao prilično lako prozreti da se ostvarenja Čiče K. mnogo razlikuju od Krklečevih dosjetljivih i duhovitih kratkih zapisa. Ne grizu jednako! Ipak, Krklec se uplašio i ogradio se. Došlo je do malog duela u kojem Krklec nije imao šansu. U listu je osvanulo, 09. 04. 1965., kratko Krklečovo Pismo „Telegramu“ :

 

      Molim uredništvo TELEGRAMA da obavijesti čitaoce da duhoviti epigrami i aforizmi potpisani sa pseudonimom „ČIČA – K“ ne potiču iz mog pera, jer ja svoje radove potpisujem punim imenom ili inicijalima.

 

                                                                              GUSTAV  KRKLEC

 

Vitez nije žurio s odgovorom, a kad je stigao imao je u sebi nešto od svojih „čičaka“, duhovitost i peckavost:

 

      „Zahvaljujem se dragom Gustavu Krklecu na izjavi u vezi s eventualnom zabunom koju je moglo izazvati kod čitalaca „Telegrama“ slovo „K“ u mojoj šifri. Ujedno se izvinjavam i svima piscima kojima se imena ili prezimena počinju slovom „K“. U mom pravom imenu i prezimenu nema ni jednog takvog slova. Hvala!“

 

Ove duhovite zapise dnosi Čedomir Višnjić u pogovoru knjizi Grigora Viteza „ŠAKA ČIČAKA“, koju je objavila PROSVJETA, u Zagrebu 2007, godine, nakon što je autor ove Monografije, tri godine prije, izradio i  poslao PROSVJETI projekt obilježavanja 40 godina od Vitezove smrti. Zanimljiv je uvodni inspirativni dio Višnjićevog teksta:      

 

      - Ova je pametna i draga knjižica najprije zakasnila jednu godinu. Pa kad je zakasnila tu jednu, morala je i idućih četrdeset.. Autor je pred smrt spremio za štampu, ali je nije dočekao. Da je poživio, ne bi mu je mogli odbiti, i ona bi vjerovatno izašla iz štamparije kad i Deklaracija o položaju i nazivu hrvatskog književnog jezika“ u „Telegramu“. Onom istom listu u kojem je Grigor Vitez poslijednjih godina svog života 1964., 1965. i 1966. vedrio i oblačio, brinuo i uveseljavao svoje čitaoce epigramima, pjesmama, aforizmima i basnama, potpisivanim jednostavno sa Čiča K.. Danas već naziremo zašto je dobro što je tako ispalo. Upravo se tih mjeseci za duže vrijeme mjenjala duhovna i politička orijentacija zemlje koju je Vitez volio i za koju se borio.Tužno je što se to mora izreći i zapisati, ali mora se; nekako je i bolje što ovaj klasik hrvatske i srpske književnosti za djecu i odrasle, nekako je bolje što nije doživio ponešto od onog što je slijedilo u međuvremenu,

      Ovako je Historija odvezla još jedan spiralni zavoj i ponudila novu knjižicu zbunjujuće aktualnosti. ...“

 

Nema toga na što Vitez ne reagira, ne štedi ni državnike, progovorio je o diktaturi, o ratu i ratnim zločinima, njihovom kažnjavanju i nekažnjavanju, o njihovom zastarjevanju. Izrazio je svoj užas nad militarističkom odgajanju djece u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj, u kojoj „proizvode čak i cucle za malu djecu s tenkom umjesto drške.“  Stravična uspavanka ranjava dušu i ostaje u njoj, kao olovo, da je i nadalje ranjava i ozlijeđuje, da traje za sva vremena, da živi s nama njegovana kao otrov kojeg se nikada ne možemo riješiti.

 

                                    USPAVANKA

 

                                               Spavaj slatko, sine mali,

                                                      Paji, mili moj;

                                                Za sisanje tenk su dali

                                                      U krevetić tvoj.

                                                Da pacifist posto ne bi,

                                                      Sisaj tenkić svoj;

                                                 Kad odrasteš, tenk će tebi

                                                      Sisat krv i znoj.

 

                                                 A kad jednom svi se zgrnu

                                                      U preteški boj,

                                                 Ti ćeš past u zemlju crnu

                                                      Ko i otac tvoj.

                                                 Ja ću čekat dane, noći

                                                      Na povratak tvoj,

                                                 A ti nećeš nikad doći,

                                                      Paji, mili moj.

 

Vuk je česta tema Vitezovih zabadalica, on mu omogućava da izrazi svoja nezadovoljstva sa mnogim raznim lošim pojavama i devijacijama u društvu, politici. RADI SVIJETA: / - Što  viriš, vuče, kroz to granje? /– Hoću da
pojedem ono janje. / – Pa pojedi ga. Što ti smeta? /  -  Smišljam razlog. Radi svijeta...
                                                      VUČJI  PROTEST

 

                                               Primih od vuka protestno pismo:
                                              „Nas ne uspoređuj s nacistima!

                                               Toliko krvoločni ipak nismo!“

 

Posebno Vitez osuđuje zločin i zločince. Ponekada je epigram pisan samo radi duhovitosti. PUŽEVA PRAKTIČNOST : / Puž radije voli na sebi vući / Čitav stan / Nego da se mora žuriti kući / Svaki dan.

Česta su stradanja neopreznih ljudi koji govore ono što misle. Vitez reagira

 na njihov progon. PRIČICA : / Rekao je / Bobu bob, / Snobu snob, / Popu pop, / A oni njemu – stop!

Nije Vitez propustio da ne dotakne ni muzičke festivale, odnos kritike i pisca, naivno slikarstvo, pomodarstvo, ljubav prema stranom i odiozu prema domaćem, odnos pisca i izdavaštva, lingviste, kubiste, kiparstvo, filozofiju i poeziju, mlade pjesnike, žirije, prepucavanja oko sjedišta Saveza književnika Jugoslavije. Pisci su česte mete njegovih strijelica. I za ugledne književnike je našao uglavnom lijepe riječi: Tina, Vaska Pope, Gustava Krkleca, Branka Ćopića, Hamze Huma, Novaka Simića, Dušana Radovića,Dobrišu Cesarića, Dragutina Tadijanovića,  Tomislava Sabljaka, Vjekoslava Majera, Jure Kaštelana, Stevana Raičkovića, pa konačno i za sebe samog.

 

<< NAZAD NA SADRŽAJ

 


 

IZBOR AFORIZAMA

 

 

           

                       Izdavač: PROSVJETA, Zgb, 2007.                

                                          Urednik: Čedomir Višnjić                            

 

poeziju, mlade pjesnike, žirije, prepucavanja oko sjedišta Saveza književnika Jugoslavije. Pisci su česte mete njegovih strijelica. I za ugledne književnike je našao uglavnom lijepe riječi: Tina, Vaska Pope, Gustava Krkleca, Branka Ćopića, Hamze Huma, Novaka Simića, Dušana Radovića,Dobrišu Cesarića, Dragutina Tadijanovića,  Tomislava Sabljaka, Vjekoslava Majera, Jure Kaštelana, Stevana Raičkovića, pa konačno i za sebe samog.

I u trećem poglavlju, djelomično pisanom u stilu dvostiha, bećarca, Grigor je jednako lucidan i uvijek aktualan. Reagira na kinejske prilike i progon intelektualaca. Ni kratke rečenice, u proznom stilu, nisu ništa slabije od  drugih formi u kojima se izražava. „Iskre moraju biti iskrene da bi palile“, „Ne zamjeraju mu što je izdao zbirku, nego što je izdao poeziju“, „Otpušten je zbog išijasa. Nije mogao da se sagne“, „ Zlata se hrđa ne hvata, ali ga se hvataju rđe“,“I pužu do noći treba čitav dan“.

Iz njegovih aforizama moguće je mnogo toga isčitati pa i politička i društvena opredjeljenja Grigora Viteza, njegovo udaljavanje od ortodoksnog titoizma, društvenu usmjerenost i antifašizam.

          

                                        

 

 

                           U  JEDNOJ  ZEMLJI

 

                                 – Što ne hapsite tog ratnog zločinca,

                                          Znate mu i ime i znate mu stan?

                   

                                          – Pričekat ćemo sad još koji dan,

                                 Možda odluči da pobjegne van.         ( 1964)     

 

                                      RADI  SVIJETA

 

                                – Što viriš, vuče, kroz to granje?

                                         – Hoću da pojedem ono janje.

                                         – Pa pjedi ga. Što ti smeta?

                                         – Smišljam razlog. Radi svijeta ...

 

 

                                                    TKO  TO  IDE

 

                                        Najprije –

                                                   Prizma šovinizma,

                                                   A zatim –

                                                   Čizma nacizma.

 

 

                                     NAIVNOST  NENAIVNIH

 

                                     Kakoda sudimo ljude kad počine

                                     U ratu tolike teške zločine?

     

                                     Ta oni su se umorili u zločinu

                                      Pa je red da kao građani počinu.

 

 

                                          PRIČICA

 

                                           Rekao je

                                                       Bobu bob.

                                                       Snobu snob,

                                                       Popu pop,

                                                      A oni njemu – stop!

 

 

                               NITI  DATI  NITI  ODUZETI

 

                                Ako pisac nema dar,

                                          Ne može mu djelu čar

                                          Dati kritičar.

 

                                          Ako pisac ima dar,

                                          Ne može mu djla čar

                                           Skriti kritičar.

 

 

                              NOVE  TENDENCIJE

                                                  

                                                    Pop – art

                                                    Ob – art

                                                    Snob – art ...

 

               

                              EH  DA  MOŽE

 

                              S tri jezika vlada

                                           Spisateljica mlada.

                                           Eh, da može kako

                                           Još svoj da savlada!

 

 

                                BEĆARAC

 

                             Slabo nam je urodilo polje,

                                          Sastanci nam urodili bolje.

<< NAZAD NA SADRŽAJ

 


 

Z  A  G  O  N  E  T  K  E

 

Možda su upravo zagonetke najčvršća veza stvaralaštva  Grigora Viteza sa nrodnim stvaralaštvom. Vitez ih je volio i posvećivao im veliku pažnju. U više njegovih knjiga „namijenjenih djeci“, koje je objavio za života, u drugom njihovom dijelu, zagonetkama je dan veliki prostor. I priređivači izdanja njegovih knjiga, nakon njegove smrti, gotovo redovito unose i zagonetke u te knjige, s time naglašavaju da one imaju veliku važnost u njegovom stvaralaštvu, ali se kritika nikada nije specijalno pozabavila s tim dijelom Vitezovog književnog opusa. Ima nekih tragova kod pojedinih autora da u svoje studije unesu neku od zagonetki, ali se o njoj govori kao o pjesmi a ne zagonetki. To je još neistraženo područje Vitezovog stvaralaštva, ono traži sistematsko istraživanje.

Ovdje dosimo samo pogled na ono što se nalazi u nekoliko Grigorovih

knjiga, što bi moglo biti mali prilog budućem istraživanju.

 

U knjzi IGRA SE NASTAVLJA, koju je objavilo izdavačko poduzeće Mladost, Zagreb, 1967., u biblioteci Vjeverica, u odjelku ZAGONETKE, objavljeno je 25 ovih ostvarenja. Svakoj je zagonetki Vitez dao naslov, no ni to ne olakšava njihovo odgonetanje, koje često put nije jednostavno ni za odrasle, a za djecu je posebno teško. U sadržaju je navedeno rješenje zagonetki. Vidljivo je da Vitez u zagonetke pretače prirodne pojave, životinjski svijet, tehniku, sve ono s čime dolazi u dodir, što okružuje njega, djecu i odrasle. Teme zagonetki su: dan i noć, mjesec, duga,kesten, sunce, žitno polje i kombajn, visibaba, divlji mak-bulka, lastavica, kopriva, zlatna vuga, golub pismonoša, patka, vjetar i drvo u jesen, leptir admiral,  puž, kornjača, krokodil, lokvanj – lopoč, televizor, antena, sladoled, tunel, padobran, klavir.

 

Za Mozaik knjigu, Diana Zalar je priredila knjigu NEVIDLJIVE PTICE, objavljenu u Zagrebu, 2002.

U ovoj knjizi, pod naslovom poglavlja Nevidljive ptice, našlo se 19 zagonetki. Odgonetke su dane ispod svake od njih. Neke od ovih zagonetki su istovjetne sa onim u prethodno spomenutoj knjizi, ali ima i novih.

 

U opsežnoj knjizi, 380 stranica, KAD BI DRVEĆE HODALO, Školska knjiga, Zagreb  2008., izbor Miroslave Vučić, našlo se 60 zagonetki. Neke od njih nisu objavljene u prethodne dvije knjige. Odgonetke su dane ispod zagonetki. Knjiga je vrlo lijepo, luksuzno uređena,s mnoštvom ilustracija u koloru.

 

                                                                                          Đ. M.

<< NAZAD NA SADRŽAJ

 


 

IZBOR  ZAGONETKI

 

ČUDAN  KONJ

 

Imam konja zekana,

Kopita mu mekana,

Vode ne pije,

Zobi ne ije,

Nogom ne bije,

Repom ne vije,

Dok ide brže,

Noge ga drže,

A čim stane.

Odmah pane.                   (bicikl)

 

                                   DIV

 

                              Stotinu ruku

                                      Stotinu nogu

                                      Ima div,

                                      Nikud ne ide

                                       A – živ!                    (drvo)

 

    

                                              ISKRA

 

                                            Kroz polje zlatna iskra lijeće –

                                            Ne boj se, ništa zapaliti neće.                                       

                                                                                     (krijesnica)

 

 

                                            PERNATO  ZVONCE

 

Pernato zvonce

                                                      Zvoni

                                                      Visiko visoko

                                                       Jedva ga u modrini

                                                       Vidi oko.                     (ševa)

 

 

                                                ZELENI  PLAMEN

 

                                    Zelen plamen na vjetru vijori,

                                              Žari, peče, a ne gori.                              

                                                                                        (kopriva)

 

 

                                                                ČUN

 

                                                          Sa dva vesla čun

                                                          Ima crven kljun.                                          

                                                                                     (patka)

 

 

                                                             PUTNIK

 

                                        Sreo sam putnika koji ima

                                                   Šaren ranac na leđima.

                                                   Za prenoćište ga ne boli glava –

                                                    On u svom rancu spava.                              

                                                                                             (puž)    

<< NAZAD NA SADRŽAJ

 


 

 

PROZNI  RADOVI

 

Dr Vjera Rašković – Zec: Bajka o glinenoj ptici Grigora Viteza

Zagreb

 

UDK 886.2(02.053.2)-34.0.

stručni rad

Dat. prim.: 15. 11. 1986.

 

SAŽETAK

 

Vitez je u prvom redu pjesnik za djecu, ali napisaoje i jednu knjigu proze o kojoj je ovdje riječ. Najprije se analizira naslov, sa stajališta njegove statičnosti i dinamičnosti priče. Iznose se zatim neke tematske i druge komparacije njegovog poetskog i proznog izraza. U Vitezovoj prozi slijerdeće su znalajne njezine komponente: originalnost, maštovotost, stilska dorađenost, duhovitost, prirodnost dijaloškog izraza, dotjeranost forme i kompozicije te prozno eksperimentiranje. O svakoj od ovih značajke donosi se zaseban odlomak s citatima koja to ilustriraju i obrazloženjima. Šteta je, kaže se između ostalog u zaključku, što je Vitez bio toliko strog prema sebi i kritičan te je ostavio tek ovu jednu knjgu proze.

 

Stručni rad dr Vjere Rašković – Zec napisan za znanstveni skup o djelu Grigora Viteza, koji je održan u Novoj Gradiški, 14. i 15. studenog 1986. godine, obiluje lijepim, iscrpnim zapažanjima o Vitezovim proznim radovima. Sva su za zapažanja popraćena s citatima iz Vitezovih radova koji ih potkrjepljuju. Da bi ovo poglavlje bilo kraće citati se neće ovdje navoditi, što će donekle obezvrijediti njeno izlaganje, no, ono je i pored toga dovoljno inspirativno i kvalitetno da će čitatelji i bez njih uživati u čitanju.

 

Dr Vjera otkriva da već prvi dio naslova jedine Vitezove prozne knjige „Bajka o glinenoj prici i druge priče“ otkriva pjesnika slikara. Suodnos riječi bajka, glina i ptica je „neobičan i to onako neobičan kao što je to svojstveno Grigoru Vitezu, vejčitom sanjaru dječje duše. ...Gligor Vitez piše, bajci za inat, neku svoju bajku o statičnom predmetu, o glinenoj ptici.“

 

Autorica smatra da je, neopravdano, interes za prozu Grigora Viteza ostao na marginama  u odnosu na njegovu poeziju za djecu i pita se: „Zar je on samo u svoje pjesme „utkao mnogo zvukova, mirisa, boja i pokreta iz svijeta vlastitog djetinjstva“? I odgovara:

„U prozi se osjeća malo jača lirerarna konstrukcija nego u stihovima Grigora Viteza, tj. jasno je da opisuje djecu koju je gledao oko sebe, više no svoje vlastito djetinjstvo, ali djelić njegovog djetinjeg polja, dvorišta i sela prisutan je i na proznim stranicama njegove „Bajke...“

 

Posebno valja istaći slijedeće kvalitete proze Grigora Viteza:

                           - originalnost

                           - maštovitost

                           - stilsku dorađenost

                           - duhovitost

                           - prirodnost dijaloškog izraza

                           - dotjeranost forme i kompozicije

                           - prozno eksperimentiranje“

 

Uočavajući ove kvalitete dr. Vjera Rašković – Zec analizira svaku od njih. Pod originalnosti ističe prijateljstvo i razgovore dječaka Bode i zeca. Zanimljivo je kako zec objašnjava da nema potrebu da hvata leprira. „Isti će taj zeko tumačiti kako je sva priroda – njegov dom, jer „ u koji god grm legne, u njemu je i krevet.“ Navodi se  primjer kako zec objašnjava razliku između zeca i vjeverice.

Kaže se da je „Originalan i medo Grigora Viteza. ... Još je originalnija Bodina igra klikerima s tim istim medvjedom – saobraćajcem. ...

Za primjer originalnosti fabula priča navodi se pričica „Ogledalce“.

„Tematski je proza Grigora Viteza vrlo raznolika. Osim prirode, životinja, osamljenosti gradskog djeteta koje traži spas bijegom u igru, jedan tematski ciklus neodoljivo podsjeća na izvornu dječju mudrost sabranu u knjižici „Olovka piše, piše srcem“. Karakteristični su odlomci proze u kojima se govori o proljeću i rijeci, gdje se Grigor Vitez trudi da razmišlja kao dijete i piše čim naivnije.

„No, ne zaustavlja se interes Grigora Viteza samo na prirodi, nego istim takvim stilom dodiruje i šire povijesne teme  koje uglavnom zaobilazi u svojoj inače tematskoj poeziji za djecu. Takve kombinacije dječje naivnosti i velikih povijesnih tema rezultiraju vrlo originalnom prozom. To se vrlo dobro vidi iz proze „Seoba Južnih Slavena“.

 

Analizirajući maštovitost, dr Vjera Rašković – Zec kaže: „Prozni junak Grigora Viteza – Bodo, nabijen je maštom koju odrsli ne shvaćaju i tupoglavo je proglašavaju lažima, a Bodu lažljivcem.“ A to je ne samo nepravda za dječaka koji na svoj način doživljava svijet, kojemu zapetljano sunce visi na boru „kao veliki crveni balon“ i ohladi se na potrebnu temperaturu da bi ga Bodo mogao otpetljati.

 

Za stilsku dorađenost dr Vjera kaže: „Jedan naoko sitan detalj može biti putokaz u funkcioniranju proznog stila Grigora Viteza, u njegovoj poeziji dominira selo i priroda a u prozi se znatno češće obraća gradskom djetetu, željnom svega toga. Čak i izrazom označava tu razliku, pa dječak iz grada govori medvjedu „vi“, a „ulicu u kojoj živi nazove „Kestenova ulica“.

„U slobodnom zamahu, kad su tematski nesputane, prozne su slike Grigora Viteza vrlo raskošne i samosvojne“, tako njegovo sunce vrlo živopisno pripovjeda o svom ponašanju i „radu“ kojeg prilagođava potrebama prirode.

 

„Ponekad u prozi Grigora Viteza nailazimo na personifikacije koje već poznajemo iz njegove poezije...Očita je sličnost pjesme „Kakve je boje potok“ i priče o bojama rijeka. ...

 

Prozni pejzaž Grigora Viteza blizak je onom pjesničkom, ali nikada nije indentičan... ima i tipično prozne metaforike...

 

Prozne slike, najčešće personifikacije, ni svojom originalnošću, ni stilskom dotjeranošću ni po čemu drugom ne zaostaju za pjesničkim....“  Autorica navodi sjajan primjer kada sunce govori o sebi i mjesecu, odlomak koji kipi od poetske uzavrelosti što se prelijeva preko prostranog lonca mašte.

 

„Naracija je Grigora Viteza čista, smirena, ritmom bliska staloženoj naraciji narodnog pripovjedača. To ilustrira uvod u priču „Ogledalce“... Ta je naracija redovito vrlo jednostavna, priprosta, po mjeri djeteta....I pitanja su tipično dječja...Jezik proze Grigora Viteza također je misaon, lapidaran i blizak dječjem formuliranju vlastite specifične misaonosti...Neki fragmenti proze Grigora Viteza pisani su takvim stilom i jezikom kao da ih je napisalo dijete...Riječnik koji Grigor Vitez upotrebljava u svojim pričama razlikuje se od rječnika njegove poezije za djecu, ma kako bila poetična njegova prozna rečenica...

 

Kada govori o duhovitosti, dr. Vjera Rašković – Zec  kaže: „Nema ni poezije ni proze namijenjene djeci, a da ne obiluje duhovitim detaljima. Proza Grigora Viteza, lišena moralizatorskih tirada, nudi mnogo takvih mjesta... Duhovite su i personifikacije i ostale prozne sličice...“   

„ Gotovo svaka priča Grigora Viteza može se dramatizirati, osobito ona koja je ispunjena dijalozima. Ti su dijalozi, u stvari, vrlo kratke replike pogodne za stvaranje igrokaza namijenjenih najmlađim učenicima razredne nastave (I – IV razred osnovne škole), navodi dr Vjera kada govori o prirodi dijaloškog izraza i daje kao primjer razgovor Bode i zeke o kupusu.

 

Dr Vjera Rašković – Zec  se osvrće: „Grigor Vitez nije pedantno radio samo na dotjerivanju pjesničke forme, nego je svjesno dorađivao i svoju prozu...

 

U kompoziciji proze Grigora Viteza uočavamo i jednu tipičnu pedagoško – didaktičku maniru koja otkriva – učitelja. To ne znači da je njegova proza skolarizirana i uštavljena. Dapače, ona je dinamična, svaka rečenica pulsira u mašti i oku djeteta, što joj je i osnovna namjena. Ali, namijenivši je najmlađima, autor ne propušta da, negdje pri kraju, ukratko, sažme onu građu koju je dao u formi dijaloga. Tako će dugi dijalog između Bode i zeke u priči „Zekina kuća“ rezimirati i poantirati vrlo nenametljivim Bodinim pričanjem ukućanima. ... U ovako komponiranu pripovijest, Grigor Vitez utkiva i jednu od svojih najosmišljenijih ideja koja je credo njegova, ne samo proznog, nego kompletnog stvaralaštva – da se svijet djece i svijet odraslih dijametralno razlikuje i isključuje.

 

Zbog navedene kompozicije književnika – učitelja šteta je što se u školskim programima ne nalazi i njegova proza, a ne samo poezija.

 

Poslovična je bila njegova kritičnost, samokritičnost i visokozahtjevnost u literarnom stvaralaštvu za djecu.“ Navodi se kao primjer priče „Ogledalce

 

“ sa „vrlo zanimljivim, originalnim i djeci bliskim zapletom, a na kraju duhovitim raspletom...“

 

Dr Vjera Rašković – Zec navodi da je Vitezovo „ eksperimentiranje u prozi donijelo vrlo kvalitetne rezultate“ i daje kao primjer priču „Pet zadaća o slonu“, kaže da je „zaista majstor u prozi, kao i u poeziji, kad je uspio ostvariti pet varijanti iste, u biti, banalne teme. To je ustvari pet divnih priča, od kojih je svaka privlačna na svoj osebujan način...“

 

 

            

 

                                                Naklada Szabo A3 data, Zagreb, 2000.          

                                                            Ilustracije: Ivica Antolčić                

 

 

Kada se izražava žaljenje što se Grigor Vitez nije više bavio prozom, mora se imati u vidu da se njegov život ugasio u 55 godini starosti, to je vrijeme kada su mnogi pjesnici, zasićeni poezijom, iscrpili svoje teme i okreću se prozi, vrše preorjentaciju svojih opredjeljenja. Vitez nije imao vremena, smrt mu ga je uzela, da se u većoj mjeri okrene prema proznom stvaralaštvu.

                                                                                

                                                                                      Đuro MARIČIĆ

<< NAZAD NA SADRŽAJ

 


 

Mr. Dubravka Težak: Vitezove dječje priče

 

Zagreb

 

UDK  886.2(02.053.02-32.0,

Izlaganje na stručnom skupu

Dat. prim.:  15. 11. 1986.

 

SAŽETAK

 

Karakteriziraju se globalno Vitezove dječje priče i daje njihov odnos prema poetskom opusu. Pristupa se zatim tematskoj i motivskoj analizi. Govori se o karakteristikama i strukturi fantastične priče i iznalaze njezine komponente. Detektira se odnos irealnog i realnog u njima. Govori se o realističnim nekim osobinama, a zatim o iznevjeravanju očekivane strukture na osnovi igre mašte i realija, jave i sna. Iznalaze se i neke negativne osobine proznog dijela Vitezova opusa, na pr. dužina „Bajke o glinenoj ptici“, neprimjerena djetetu, socijalni i politički angažman autora također neprimjeren malom djetetu, prenaglašene poruke u  nekim pričama. Dio teksta bavi se jezičnom analizom, ritmom. Sve te priče ipak ne donose inovacije u hrvatsku književnost, kao Vitezova poezija, iznosi se u zaključku ali imaju stanovite kvalitete, ponajprije u psihološkom približavanju predškolskom djetetu.

 

Dubravka Težak za Vitezovo prozno stvaralaštvo: „ Istina je da ono po umjhetničkom dometu zaostaje za poezijom, ali da je te priče napisao netlo drugi, tko nema u svom opusu tako uspjelih ostvarenja kao što su Vitezove pjesme, njima bi bila posvećena vjerojatno veća pažnja, a ovako Vitez prozaist uvijek će ostati u sjeni Viteza pjesnika.

 

Priče su mu većinom kratke...izrazom i strukturom su prilagođene malom djetetu. ...Cjelovit ciklus čine priče o malom dječaku Bodi ...Pisac daje njegov odnos prema sredini koja ga okružuje: životinjama, igri, igračkama, odraslima, prirodnim pojavama i td. Možemo reći da je glavno inspirativno područje ovih priča zapravo djetinjstvo i svijet promatran kroz prizmu djetinjstva...Ocrtava lebdenje djeteta između realnog svijeta svakodnevne monotonije i irealnog svijeta ostvarenog bogatom dječjom maštom.  Djeci je ponekad teško razlikovati svijet činjenica od svijeta izmišljenog. ... vanjski svijet je često pun besmislica i zla pa djeca rado bježe u svoj svijet mašte. Sam pomak iz stvarnog u nestvarno i obratno, dan je u većini Vitezovih priča jednostavno i djeluje uvjerljivo, ...

 

Uobičajena struktura fantastične priče: realnost – pomak u irealnost – povratak u realnost, prisutna je samo i nekim pričama. Npr. U priči „Bodo u bajci“ Bodo zaspi pred televizorom, a lijepa teta iz televizora odvodi ga u svijet bajke. Kad se probudi, Bodo ne može naći kapicu, pijuk i svjetiljku što su mu poklonili patuljci u bajci, jer, naravno, bio je to samo san i na kraju je suočen sa stvarnošću. ...Međutim, ima mnogo više priča u kojima ne možemo odrediti čvrste granice gdje dolazi do prijelaza u irealnost i povratka...“

Za ilustraciju navodi se priča „Pismo za Bodu“. I kod priče „Nije laka stvar – crtanje“ za konstrukciju je iskorišten san. Dokazuje se i Vitezova povezanost sa već ostvarenim narodnim stvralaštvom ili stvaralaštvom drugih autora. Navode se primjeri priča Bordo u bajci i Medo.

„Zanimljiva je duža priča „Bajka o glinenoj ptici“...Vitez jasno staje na stranu malih, siromašnih i potlačenih ljudi protiv silnika i bogataša. Te male ljude predstavljaju kovači, ljevači, ugljenari, pastiri, ali i umjetnici kipari....Vitezov umjetnik u svoje djelo uspjeva unijeti toliko žara, ljubavi i stvaralačkog zanosa, da djelo zahvaljujući tome oživljava...Gotovo sva fantastika ove priče je sadržana u oživljavanju glinene ptice...“

Ta priča, kao i priča „Crna pantera“ je politički angažirana. „Pisac vrlo jednostavno upoznaje djecu s problemom kolonijalnih zemalja, gdje ljude u njihovoj vlastitoj zemlji ugnjetavaju došljaci....“ Crni dječak „Bing zna da došljaci imaju oružje, da tuku, zatvaraju i ubijaju njegove mještane i zato ih naziva ljudima bijele kože, a crne duše pa ih i mali čitaoci prihvaćaju kao zle ljude. ... Čak je i krvoločna pantera plemenitija od osvajača....Dubravla Težak navodi kao primjer priče „Slon“ i „U novogodišnjoj noći“, ...„gdje se životinje ponašaju bolje, plemenitije i pristojnije nego ljudi.“ Spominje se priča „Bodo i Djed Mraz u kojoj je pouka prenaglašena“.

„Sve Vitezove priče u pravilu sretno završavaju. Odišu optimizmom, pravda pobjeđuje i pune su ljudske topline... podsjeća na Lovrakov pristup problemu socijalnih nejednakosti...“

Vitezov smisao za muzikalnost riječi i ritam koji karakterizira njegovu poeziju u prozi nije uvijek prisutan, ali ponekad i tu probija naročito u uvodnim rečenicama koje se odlikiju poetičnošću. Ponekad postiže ritam ponavljanjem istih ili sličnih riječi, ponekad nabrajanjem...Navode se primjeri priča „Plava priča“, Bijela priča“, „Slon“.

Dubravka Težak naglašava da Vitez  ponekad teži šaljivosti, kao u pričama „Poremećena priča“ i „U novogodišnjoj noći“... Time se zapravo ismijava banalnim motivima dječje poezije“.

 

Za razliku od poezije, u pričama Vitez ne donosi neke bitne inovacije u razvoju hrvatske dječje priče. Nema komplicirane strukture, nema poigravanja riječima, nego je vokabular vrlo jednostavan i razumljiv malom djetetu. Rečenice su kratke i vrlo jednostavno građene. Prevladavaju dijalozi...Pričanje ponekad djeluje vrlo naivno, ali ako prihvatimo ove priče kao priče za predškolsku dob, onda tu naivnost ne možemo shvatiti kao negativnost jer ona odgovara upravo djeci te dobi. Smatram da je značaj ovih priča prvenstveno u tome što su psihološki odlično približe predškolskom djetetu, vrlo su mu zanimljive, a bude u djetetu zanimanje i ljubav prema knjizi, pripremajući ga za čitanje složenijih i umjetnički vrednijih priča, dakle stvaraju budućeg čitaoca.

 

<< NAZAD NA SADRŽAJ

 


 

 IZBOR  IZ PROZNIH RADOVA

 

Ma koliko da su neki od Vitezovih proznih radova kratki ipak zauzimaju bar dvije stranice u knjizi pa se postavlja pitanje što izabrati od njih za objaviti u Monografiji?  I treba li uopće donositi u knjizi nekakav izbor iz njegovih

proznih radova  kada je on širokoj književnoj javnosti uglavnom poznat  kao pjesnik, a ne prozaik?  Ipak potrebno je ilustrirati ili osporiti zaključke o Vitezovim proznim radovima  Dr Vjere Rašković-Zec i magistrica Dubravka Težak. Potrbno je čitatelju Monografije staviti na raspolaganje nešto od proznih radova, da ih ne mora tražiti po drugim knjigama, ako je sklon kritičkom prosuđivanju i dubinskom čitanju, da može sam donositi svoj sud i uspoređivati ga sa sudovima dviju navedenih autorica. Pored toga poželjno je vidjeti kako Vitez vodi radnju u svojim proznim radovima, kako gradi kompoziciju, stvara dramatičnost i napetost, iz čega se vidi njegova bliskost s kazalištem i sklonost da se, kao i u nekim pjesmama, bavi igrokazom. Očigledno da je Vitez poznavao u dovoljnoj mjeri tehniku pisanja skečeva i da je poživio sigurno je da bi se i na tom planu mnogo bolje i zapaženije dokazao njegov talenat.


 

OGLEDALCE

 

      Na ledini šumskog proplanka u travi ležalo je ogledalce. Tko ga je izgubio, ne zna se. Možda  pastirica koja je onuda prolazila sa stadom, možda lovac koji se ondje bio spustio na travu da se odmori, možda djeca koja su onuda jednom bila naišla – tko će znati? Tek ogledalce je ležalo i u njemu se ogledalo sad nebo, sad sunce, sad granje, sad oblak, sad ptica u letu ...

      Jednog dana naiđe onuda zec. Spazi ogledalce, pogleda u njega i ugleda svoje uši, svoje brkove, svoje oči ...

      – Oh, pa to je moja slika! Samo ne mogu se sjetiti kada sam je izgubio ...

      – Uto s obližnjeg drveta skoči vjeverica. Skok, skok, skok – i eto je kraj zeca.

      – Što si to našao?

      – Našao sam svoju sliku. Samo nikako da se sjetim kad sam je izgubio.

      – Daj da vidim!

      Vjeverica pogleda u ogledalce i ugleda svoj lik.

      – Kako možeš tako nešto reći? Pa zar ne vidiš da je to moja slika? Evo, pogledaj bolje!

      Zec pogleda ponovo i opet vidi svoj lik.

      – Koješta! Ti nisi pri sebi. Zar ne vidiš moje velike lijepe uši na toj slici?

      I dok su se zec i vjeverica tako prepirali, sleti s drveta šojka kreštalica.

      – Što se prepirete?

      – Našao sam svoju sliku – reče zec – vjeverica tvrdi da je njena. Njoj sigurno nije vid u redu.

      – Moj je vid u najboljem redu – reče vjeverica – ali u zečjoj glavi nešto se muti kad može tvrditi nešto što nije. To je moja slika, evo, pogledaj i ti šojko!

      Pogleda šojka i vidje svoju sliku.

      – Eh, eh, baš ste mi vas oboje čudne pameti! Kako se možete svađati kad je ovo moja slika? Što vam je? Zar ne vidie moj kljun na njoj, a nijedno od vas dvoje nema kljuna.

      Čuo to i mjedvjed koji je onuda prolazio i približi se da vidi kakava je to svađa?

      – Što se dogodilo? Zašto tolika vika? Upita medvjed.

      – Ja sam našao svoju sliku – reče zec – a došla vjeverica i tvrdi da je njena, a onda je došla i šojka koja kaže da je to njena slika.

      – Nije istina – reče vjeverica. – Pogledaj, pa ćeš vidjeti da je moja.

      – Baš koješta! – naljuti se šojka. – Kako oni mogu tvrditi da je to njihova slika kad je moja i ničija druga! Lijepo se vidi moj kljun. A zar ijedno od njih dvoje ima kljun?

      Uzme medvjed ogledalce, pogleda i nasmije se tako krupno i snažno da je sva šuma ječala.

      – Budale! Baš budale! Ha – ha – ha – ha! Pa vi se svađate oko moje slike! Slušajte, neka se netko od vas samo usudi još reći da je to njegova slika. To je moja slika! – Odreza medvjed.

      Naravno, nitko se od njih troje nije usudio da proturječi medvjedu.

      Medvjed uze ogledalce, odgega u šumu i uputi se pravo svojoj kući.

      U kući su bili njegovi medvjedica i njihova dva mala medvjedića.

      – Gkedajte! – poviče medvjed odmah s praga. – Našao zec moju sliku u travi na proplanku, pa nastala svađaizmeđu njega, vjeverice i šojke kreštalice. Svatko od njih tvrdi da je slika njegova, sve dok nisam naišao ja i vidio odmah da je to moja slika. Evo, pogledajte!

      Pogleda medvjedica i odmah reče:

      – Pa, naravno, to je medvjeđa glava. Kako su mogli samo tako glupo tvrditi?

      Pogledaju i medvjedići, redom i svaki izjavi:

      – Pa to si ti tata, dok si još bio malen kao i mi, ali nipošto to nije zec, ni vjeverica, a ni šojka kreštalica.

      – Tako je sinčići moji! Vi ste još maleni pa i vidite umanjeno, ali vidi se da ste moja pamet i krv!

      I medvjed objesi ogledalce na zid.  

 

<< NAZAD NA SADRŽAJ

 


 

LIKOVNA  INSPIRACIJA

 

Kamilo Tompa: Tekstovi Grigora Viteza kao poticaj inspiraciji i likovnoj interpretaciji

 

Zagreb

 

UDK  886.2(02.053.2):7.0,

izlaganje na stručnom skupu

Dat. prim.: 15.11. 1986.

 

 S A Ž E T A K

 

Cilj ovoga rada jest ukazati na posebnu vrijednost inspiracije koju pruža ovo djelo za likovne kreacije. Ne mimoilazi se ni najbitnije oznake u samoj umjetnosti ilustracije dječje knjige i slikovnice. Iznosi se kraći historijat ilustracije kroz 19. i 20. stoljeće. Zatim se govori o našoj tradiciji ilustracije za djecu s pojavom prvih knjiga i slikovnica za djecu. Iznosi se historija nagrada za ilustraciju piblikacija za djecu. Govori se po čemu je djelo G. Viteza inspirativno  za ilustratorae i navode dvojica nagrađenih za ilustracije inspirirana Vitezovim djelom: Ordan Petlevski i Zlatko Bourek. Iznose se i osobine njihova rada. Govori se i o drugim likovnim umjetnicima te o dvije grupe, međusobno različite, ilustracija pjesama, za djecu.

Završno, autor pledira da se tiska knjiga pjesama za djecu Grigora Viteza s crtežima – same djece.

 

Kao prilog svestranoj analizi književnog i poetskog opusa Grigora Viteza, temom o poticaju i inspiraciji za likovnu kreaciju i likovnu interpretaciju njegova opusa, želimo, mojim slijedećim izlaganjima naglasiti posebnu vrijednost inspiracije njegova djela na kreaciju u području likovne umjetnosti za djecu u oblicima ilustracije slikovnica, knjiga poezije i proze.

 

Osvrt na do danas ostvarene ilustracije opusa Grigora Viteza pomoći će da sagledamo značenje velikog udjela njegova života i stvaralaštva u formiranju novog književnog i likovnog, umjetničkog stvaralaštva za djecu. ...

 

Autor ovog priloga smatra da 1960. – u godinu „možemo smtrati početkom uzlazne linije ilustriranja knjiga za djecu,...“, a to je vrijeme kada Vitezovo stvaralaštvo za djecu dobiva svoj puni zamah. Kamilo Tompa dalje kaže: „Kako je književno djelo Grigora Viteza bilo inspiracija za likovno stvaralaštvo najbolje ćemo upoznati pogledom i osvrtom na dosad objavljene edicije njegove poezije i proze. Također ćemo pokušati dati osvrt kojim je likovnim umjetnicima najbolje uspjelo ostvariti sklad svog umjetničkog bića s bićem pjesnika u sintezi Vitezove poetske inspiracije.“...

Tompa spominje „ekonomski faktor (rad po narudžbi)“ koji guši spontano opredjeljenje likovnih stvaralaca za rad na ilustraciji. On misli da su nagrade s druge strane pozitivno djelovale na razvoj ilustracije i navodi ih:

 

*  Savezna nagrada „Mlado pokol3nj3“, osnovana 1956. godine.

*  Republička nagrada „Grigor Vitez“, osnovana 1967. godine.

*  Nagrada „Ivana Brlić Mažuranić“, osnovana 1971, godine i

*  Nagrada „Vilko Gliha Selan“, osnovana 1983. godine u Izdavačkom     

    poduzeću „Naša djeca“, posebno za ilustraciju u slikovnicama za djecu.

 

„Opus Grigora Viteza po izuzetno karakterističnom ugođaju i stilu, po bogatstvu sadržaja i poetičnosti, koji često usko povezuju vedrinu-humor-fantastiku, šalu i zbilju, poetiku i pouku, živi je izvor specifične inspiracije za slikovito i bogato ilustriranje, vizualno tumačenje vedrine, humora i groteske.

 

Iz svih Vitezovih tekstova izvire i ključa materijal kao živa inspiracija fantastične ikonike, čas radosne i žive, čas smirene i poučne, bliske djeci, uvijek kao da nas podsjeća na optimistički, dobrohotan smješak nezaboravnog, dragog čovjeka i umjetnika kojemu posvećujemo ova naša sjećanja.

 

Opsežno i bogato djelo Grigora Viteza bilo je inspiracija za mnoge ilustratore u nas i u svijetu. ...

 

                

                        

                           Mladost, Zagreb, 1967., ilustracije Ordan Petlevski        

 

Kamilo Tompa navodi dva pristupa ilustraciji, jedan s „minimumom likovnografičkih oblika“, a drugi je „bogat likovnim oblicima, često fantastičnim i nadrealnim, koloristički živ sklad...“ Oba su „posebno važna u likovnom stvaralaštvu za djecu koje, osim svega, zahtjeva veliko razumijevanje zadatka i poesbnu nadarenost, ozbiljnost, izvornost i pedagoški takt.“ ... U oba ova načina iskazali su se Ordan Petlevski i Zlatko Bourek prilikom ilustracije Vitezovih knjiga. Petlevski je dobio Saveznu nagradu „Mlado pokolenje“ 1967, za naslovnu stranu knjige „“Igra se nastavlja, u izdanju „Mladosti, u Zagrebu; a Bourek nagradu „I.B. Mažuranić“, 1974. g.,za ilustraciju slikovnice Kako živi Antuntun, u izdanju istog izdavača.

 

Osim spomenute knjige Ordan Petlevski je ilustrirao i knjigu Gdje priče rastu. Tompa kaže za naslovnicu knjige „Igra se nastavlja“ da je „ po svojoj grafičkoj čistoći, diskretno naznačenim sadržajem, jedan od najljepših primjera ilustracije naslovne strane knjiga za djecu“.

Uspješnim  dometom Tompa smatra i ilustracije Ivice Antolčića u knjizi  Raznobojni snovi, izboru Vitezove poezije, koju je, 1986. g., objavila „, Zagreb.Školska knjiga“.

 

„Kao primjer drugog načina interpretacije, suprotnog crnobijelom grafičkom izrazu, možemo smatrati nagrađene ilustracije Zlatka Boureka. U dekorativnom, koloristički živim ilustacijama razogranih jakih potenciranih čak karikiranih linija izražena je humornost, groteska i vedrina Vitezove poezije“.

 

Od ostalih uspješnih ilustratora Tompa spominje Jožu Ciuhu,“Mladinska knjiga“,Ljubljana, Danicu Rusjan, „Svjetlost“, Sarajevo, Ivu Šebalja, Vesnu Borčić,Hasniju Bralić, Hamida Lukovca i druge. Kod nekih se navode i knjige koje su ilustrirali i kada su izdane.

Tompa smatra da „Vitezovi tekstovi kao imspiracija nisu još doživjeli konačnu realizaciju i sintezu teksta i stiha“ i navodi autore koji su bili uspješni u drugom pristupu ilustraciji: Ivu Šebalja, Danicu Rusjan,Dijanu Kosec-Bourek, Ivana Viteza, Hamida Lukovca, Omera Omerovića, Josipa Turkovića i druge.

Tompa se posebno, kao važnim, osvrće i na ilusteacije djece, koja u školama vrlo uspješno ostvaruju zapažene ctreže na temu Vitezovog stvaralaštva i zalaže se da se objavi knjiga Vitezove poezije s ilustracijama djece.

 

<< NAZAD NA SADRŽAJ

 


 

VITEZOVA  OSTVARENJA  KAO SCENSKI  POTICAJ

 

Zvjezdana Ladika: poezija Grigora Viteza – poticaj za scensku igru djeteta

 

Zagreb

 

UDK 886.2(02.053.2)-1.0:792.028-

053.2

Izlaganje na stručnom skupu

Dat. prim.: 15. 11. 1986.

 

Na iskustvu rada  dramskog studija Zagrebačkog kazališta mladih autorica govori o ljepoti stihova Grigora Viteza, njihovoj općoj prihvaćenosti među djecom i velikoj poticajnoj snazi za dječju scensku igru. Iznosi nekoliko primjera postupaka zajedničkog stvaranja dramske priče, scenske igre, scenske igre, predstave na predlošku poticajnih pjesnikovih stihova.

 

S grigorom Vitezom živimo u našem studiju Zagrebačkog kazališta mladih više od 35 godina – toliko vremena koliko i radimo u njemu.

Svaki naš zajednički dan je drugačiji, isti stihovi donose svakodnevno nove slike, Zvukove, boje, pokrete, riječi i tako ga svaki dan govorimo, pjevamo, bojadišemo, tragamo crtežom za tokovima emocija, koje je u nama pobudio, ozvučujemo ga, izražavamo pokretom... i kad bi nas netko zapitao što mi to radimo, mogli bismo mu reći samo da živimo u svijetu koji nam je Grigor stvorio, a mi ga dalje nadograđujemo. I ne bismo mogli reći kojim se redom stihovi pretvaraju u vokalice, zvukove, zvukovi u pokrete, riječi u boje, boje u ritmove, jer uvijek je drugačije i neponovljivo.

Čak i onda, kad od niza pjesama napravimo sadržajnu cjelinu, pa uđemo u nju kao u čvrstu dramasku priču i daljnjom stvaralačkom igrom dođemo do predstave koju možemo odigrati mnogo puta, nikada to neće biti ista predstava, uvijek će se igrati drugačije.

 

Zvjezdana dalje govori o predstavi „Igra se nastavlja“ i pjesmama koje su korištene u njoj. „potaknuti nizom pjesama, djeca zajednički stvaraju scenarij za cjeloviru scensku igru.“...To stvaranje je „niz dramskih improvizacija...“...“ovdje pjesma postaje razigrani dramski tekst koji djeca govore, pjevaju ili izražavaju vokalizam, zvukovima, igrajući se ritmom riječi, ponavljanjem riječi, slogova, glasova, pa to glasanje postaje i poseban sadržajni smisao i svojevrsna glazba.“...

„ u pjesmi „Zalazak sunca“ djeca stvaraju čitavu dramu i jedni su oblaci, drveće, travke – i ti su pripovjedači, a drugi su zabrinute ptice.“...

 

U pjesmi „Dvije riječi“ djeca u igri ulaze u šumu u kojoj beru kupine ili sakupljaju gljive, ili lješnjake ili što slično, i naiđu na grob nenznanog partizana. U tom času ona povezuju u jednu scensku cjelinu stihove „Riječ je letjela brže od ...“

 

Tako na pr. pjesma „Iza brda plava miš crveni spava“, pruža tisuću mogućnosti da se zaigra radosna stvaralačka igra. Treba samo pronaći što je u nekom trenutki „ono pravo“. U tom traganju djeca mogu biti

 

- glasnici, koji uz bubnjeve i trube objavljuju svijetu važnu vijest,

- putujući pjevači koji uz vikalice, šuškalice, ili druge zvukove pjevaju o čudesnom crvenom mišu,

- pripovjedači i publika u nekom starinskom dvorcu u kojem za zimske večeri uz vatru u kaminu, ili ognjištu, pripovjedači pričaju o čudesnom mišu,

- vjesnici vrlo tajanstvene vijesti koja se šapatom objavljuje i širi o slavnom mišu koji još spava, ali...

- dragocjeni miš, koji spava svoj duboki san, a do njega se može doći, a djeca plaču, tuže za njim i žele naći mogućnost da dođu do njega ...

 

Takvih pjesama ima više i one su djeci našeg Studija drage jer su neiscrpne mogućnosti koje pružaju za radosnu eksperimentalnu igru. Gdje je granica takve igre? Djeca kažu da granica ne postoji, da uvijek postoji „i dalje“ i „drugačije“, i „još...“

 

Grigor je obuhvatio cijeli život i svijet u kojem dijete živi: pejzaž, godišnje doba, stvari, pojave, bajke, sve što dijete iznenađuje, što ga raduje. To je puni životni krug djeteta jer to je njegova zemlja i njegovo nebo, njegovi glasnici i  njegovo lice, njegova stvarnost i njegovi snovi – to je ono samo umnogostručeno i ta umnogostručenost nema granica.

 

To je vječno traganje i vječni, radosni, stvaralački nemir, to je igra bez granica, igra koja se nastavlja.

 

<< NAZAD NA SADRŽAJ

 


 

UREDNIK  I  PREVODILAC

 

Anka Kulušić: Grigor Vitez - urednik i prevodilac

 

Zagreb

 

Sažetak

 

Kako i naslov kazuje, riječ je o kronologiji Vitezova uredničkog i prevodilačkog rada. Kao urednik djelovao je u izdavačkoj kući Mladost u Zagrebu te pokrenuo više značajnih biblioteka za djecu i mlade, a najznačajnija je, i danas najpopularnija u nas Biblioteka Vjeverica. Bio je i glavni urednik, puno desetljeće, te je zaslužan i za profiliranje našega izdavaštva uopće. Kao prevodilac, nije prevodio tek za djecu: taj njegov rad nedovoljno je valoriziran, a ovdje se daju za to neke neophodne naznake.

 

Osim pjesništvom, Grigor Vitez se godinama bavio i prevodilačkim poslom, a samo taj rad bi, za nekog drugog čovjeka, predstavljao čitav životni opus.

 

Najveći trag u našem izdavaštvu ostavio je Vitezov rad na uređivanju serije dječjih knjiga „Vjeverica“ u izdavačkom poduzeću „Mladost“ u Zagrebu. Od dosadašnja tri urednika, bio je prvi, onaj odlučujući, koji je postavio kriterije i danas respektirane. Ukratko: za „Vjevericu“ je zahtjevao najbolje od najboljeg, bez obzira radi li se o suvremenoj ili staroj, domaćoj ili prevođenoj knjizi. Priredio je za tiskanje dvadesetak „Vjeverica“ ...vidi se da se i danas radi upravo onako kako je to Vitez zacrtao. Vidi se da se uvrštavaju najbolji tekstovi do kojih se može doći, suvremeni i klasični, iz svih krajeva ove zemlje i prevedena djela iz drugih literatura. ...

 

Anka Kulušić navodi imena brojnih pisaca u izdanju „Mladosti“ , u biblioteci „Vjeverica“: A. Ingolič, Anđelka Martić, Lovrak, Braća Grim, Rodari, V.Parun, G.Vidović, D. Oblak, Župančič, Čukovski, Marcel Ayme i mnogi drugi. Taj fond „Vjeverice“ i danas se obrće i uvijek ponovo izdaje u bezbroj ponovljenih izdanja i primjeraka. Vitezova je zasluga što je izbrusio profil „Vjeverice“...

 

Vitez je u „Mladosti“ , od serija koje i danas postoje, s Otom Šolcom uređivao biblioteku knjiga za omladinu nazvanu „Jelen“... Vitez je i nju zamislio i uređivao na isti način, uz iste kriterije, kao i „Vjevericu“.

 

Anka Kulušić navodi imena niz pisaca, domaćih i stranih, čije su knjige objavljene u toj biblioteci. „ Osim „Vjeverice“  i „Jelena“, Vitez je uređivao više serija manjih knjiga za djecu... Vitez je, koliko znam te serije malih knjiga sve sam osnovao“, na pr.  seriju „Iz priče u priču“. „Sjećam se kako je Vitez birao priče za tu seriju s velikim veseljem iz opusa domaćih i svjetskih književnih stvaralaca. ...

 Pokrenuo je i seriju „Plava knjiga“, manjeg opsega, srdnjeg formata.... „Palčićeva knjižnica“ bila je kompletno preuzeta od „Mladinske knjige“ ... Moja mala knjiga „ bila je serija manjeg formata...Istog formata bila je serija igrokaza za djecu...

 

U navedenim serijama bilo je dosta prijevoda Grigora Viteza. ... Vitez je preveo dosta tekstova sa slovenskog jezika, daleko više nego što je s kojeg našeg jezika prevedeni na slovenski. To su imena od Levstika, Župančiča i Cankara do Bevka, Ele Peroci i Suhodolčana....Prevodio je priče Vide Brest, Tone Pavčeka, B. Zupančiča, J. Vipotnika, A. Polenca i drugih.

 

Vitez je za „Vjevericu“ preveo s ruskog jezika „Volođu Uljanova“ Veretennikova, Zoščenkove „Priče za djecu“, „Bajke“ K. Čukovskog i njegova „jojbolija“, a preveo je i priče A. Tolstoja, A.P.Čehova („Kaštanka“) i druge.

U „Vjeverici“ je glavna Vitezova prevedena knjiga izbor pjesama za djecu pod naslovom „Pjesme četiri vjetra“... Prevodio je izvorno s originala, ali i posredno, s jezika koje je znao (azijske priče).

 

 Sjećam se da je Vitez prevodio s francuskog jezika tekstove za slikovnice...

 

Poseban je i ozbiljan opus Vitezovih prijevoda poezije (ali i proze) s ruskog jezika. U četiri knjige poezije „Zorine“ „Male biblioteke“ objavljeni su Vitezovi prijevodi Pasternakove, Puškinove, Ljermontove poezije i poezije Edudarda Bagrickog. U raznim drugim izdanjima su objavljeni njegovi prijevodi Jesenjina i Pasternaka. Prevodio je i Lava Tolstoja (Kreutzerova sonata)...“Mladost je objavila dva izdanja Blokove „Dvanaestorice“...

 

 Ove bilješke – iz subjektivnih i objektivnih razloga – nisu potpune; kaže Anka Kulušić.

 

Osim svega ovdje nabrojanog, ne smije se zaboraviti da je G.Vitez gotovo deset godina bio glavni urednik „Mladosti“ te sudjelovao u radu na svim izdanjima...

 

Malobrojne mlade urednike, pa i mene, Grigor Vitez je učio ozbiljnosti, savjesnosti i marljivosti.

 

Nikada ga nismo zaboravili.

 

           Grigor Vitez ispred uredništva „Mladosti“, Zagreb

 

<< NAZAD NA SADRŽAJ

 


 

PREVODILAC  SA  STRANIH  JEZIKA

 

Nema sumnje da je Grigor Vitez bio sjajan prevodilac sa Francuskog, Ruskog, Slovenačkog, Poljskog, Talijanskog jezika. Prevodio je poeziju za djecu i odrasle. Njegovi prevodi su toliko dobri da često po umjetničkoj vrijednosti prevedene pjesme nadmašuju originale.

1968. godine, „Mladost“, Zagreb, je objavila knjigu njegovih prevoda pjesama, izbor iz svjetske poezije za djecu, Pjesme četiri vjetra. Za monografiju je izabrano iz te knjige sedam  pjesama.

 

<< NAZAD NA SADRŽAJ

 


 

 IZBOR IZ PREVODA PJESAMA  ZA  DJECU

 

 

Vitezslav  Nezval:

 

                                            GLJIVE

 

                                       Breza, bukva, iva,

                                                  Našao sam pet gljiva,

                                                  Prva bila muhara,

                                                  Vara njena šubara,

                                                  Druga bila lisičarka,

                                                  Ta je dobra, nije varka,

                                                  Treća bila smrčak,

                                                  A četvrta hrčak,

                                                  I on će za ručak

                                                  Peta bio lijep vrganj,

                                                  S veseljem sam gledo na nj!

 

 

Dimitrij Pantelejev:

 

                                       VEČER  NAD  JEZEROM

 

                                   Večer je tiha, topla, zvjezdana.

                                             Jezero – pučina zvjezdana, bezdana.

 

                                             Sve spava – kamen, trava, mah,

                                             I niotkuda vjetra dah.

 

                                             Samo uz obalu kroz trstik

                                             Začu se noćne ptice krik.

 

                                             Od tihe kuće ribar stari

                                             Tiho se krade da ribari.

 

                                             I u srebrnu vodi svježu

                                             Ubaci svoju tanku mrežu.

 

                                             I dok se tako ljljuškao,

                                             Jedva je mrežu izvukao.

 

                                             I mjesto sitnih zlatnih riba

                                             U otežaloj se mreži ziba

 

                                             Tisuće zvijezda rasplakanih

                                             Iz tih dubina ozvjetdanih.

 

                                             I bez ijedne zvijezde jasne

                                             Odjednom čitavo nebo zgasne.

 

 

Robert Desnos:

 

                                       PELIKAN

 

                                   Naš kapetan Džonatan             

                                                  Bio mlad još kapetan

                                                  Kad je nasred oceana

                                                  Uhvatio jednog dana

                                                  Lijepog bijelog pelikana.

                                                  Džonatanov pelikan

                                                  Snese jaje sutradan

                                                  Pa se izleže mlad pelikan

                                                  Sličan prvom ko naslikan.

                                                  I snese drugi taj pelikan

                                                  Jaje bijelo ko porculan

                                                  Iz kog, jasno kao dan,

                                                  Izađe novi pelikan ...            

                                              Možda svemu tome ne bi bilo kraja

                                              Da se nije pravila kajgana od jaja.

 

 

Julian Tuwim:

 

                       DILE  MAŠTALO

 

              Izvali se Dile na travu,

              Pogleda prema nebu plavu

                                             I mašta:

 

             „Velika je šteta što taj skup oblaka što se sprema

                                             Nije od vanilina krema ...

                                             A oni ružičasti svi odreda – 

                                             Što nisu od malinova sladoleda ...

                                             A oni zlatasti i paperjasti –

                                             Što nisu uštipci na masti ...

                                             I šteta što cijelo nebo nad gradom

                                             Nije torta sa čokoladom ...

                                             Što bi tek onda bio divan svijet!

                                             Ležao bih kao što ležim,

                                             Na ovim travkama svježim,

                                             Samo bih ruku pružio, evo,

                                             I jeo ... i jeo... i jeo...“               

 

 

                 PJESMA  O  DJEČAKU KOJI  SE

                         NIJE  VOLIO  UMIVATI

 

                                    Bio na svijetu dječak jedan,

                                    A nikad uši nije prao,

                                    I probila – joj! – iz uha klica,

                                    Izdanak mladi izrastao!

 

                                    Ljude taj slučaj nije smeo:

                                    Da bi se nježna mladica spasla,

                                    U dvorište je presadiše,

                                    I godinama je tako rasla.

 

                                    I sad već velika šljiva stoji,

                                    U jesen jako roda bude,

                                     Te svi dolaze – joj! – da kupe,

                                     Po iks dinara kilogram nude!

  

 

 

                             Izdanje: Mladost, Zagreb, 1972.

 

 

Bertold Brecht:

 

                                       SAN

                                (Po avganistanskoj priči)

 

                                             Sanjao tako neki čika:

                                             Jedan mu daje sto zlatnika.

 

                                             – Malo je to! – reče smjesta –

                                             Šta je sto zlatnika! Daj bar dvjesta!

 

                                              I probudi se. Vidje da je snio,

                                              Jer pored njega niko nije bio. 

                                            

                                Brže zažmuri, kao da je spavao:

                                              – Daj onih sto što si davao!

 

 

Charles Cros:

 

                                SUHA  HARINGA

 

                           Bio jedan velikibijeli zida – gol, gol, gol,

                           Uza zid ljesteve – visoke, visoke, visoke,

                           I na zemlji suha harinda – suha , suha, suha.

 

                           On dođe držeći u rukama – prljavim, prljavim, prljavim

                           Jedan teški čekić i veliki čavao – šiljast, šiljast, šiljast,

                           Jedno klupko kanapa – veliko, veliko, veliko.

 

                           Pa se popne na ljestve – visoke, vosoke, visoke

                           I zabije šiljasti čavao – tuk, tuk, tuk,

                           Sasvim gore u veliki bijeli zid – gol, gol, gol.

 

                           On ispusti čekić koji – pada, pada, pada,

                           Priveže o čavao kanap – dugačak, dugačak, dugačak,

                           I na kraj kanapa haringu – suhu, suhu, suhu.

 

                           I siđe s ljestava – visokih, visokih, visokih,

                           Ponese ih sa čekićem – teškim, teškim, teškim,

                           I zatim ode – daleko, daleko, daleko.

 

                           I otada se suha harinda – suha, suha, suha,

                           Na kraju kanapa – dugačkog, dugačkog, dugačkog,

                           Posve lagano njiše – neprestano, neprestano,neprestano.

 

                           Jasam sastavio ovu priču – jednostavnu, jednostavnu,                   

                                                                                           jednostavnu,

                           Da ljutim ljude – ozbiljne, ozbiljne, ozbiljne,

                           I zabavljan djecu – mali, mali, malu.

 

 

 

Vitezova prevodilačaka iskustva iz poezije Frana Levstika, Otona Župančiča, Samjuela Jakovljeviča Maršaka, Julijana Tuvima, Pola Fora, Đanija Rodarija i drugih učinila su da dobijemo ne samo uspele prevode već i njihovu oplodnu transmisiju na sazvučja i ritmove u oblasti imaginacije uopšte i u slici prirodnih pojava i fenomena. (Dragutin Ognjenović: Priroda u poeziji Grigora Viteza, Umjetnost i dijete 1987. XIX, br.1-2, str.109).

 

               

                             Naladni zavod Hrvatske, Zagreb, 1949.

<< NAZAD NA SADRŽAJ

 


 

IZBOR  PREVODA  IZ  POEZIJE  ZA  ODRASLE

 

Vitez je mnogo prevodio i poeziju za odrasle. Nakladni zavod Hrvatske u Zagrebu je 1949. godine objavio KNJIGU POEZIJE, Aleksandra Puškina. Prevodioci su Mihovil Kombol, Dobriša Cesarić, Gustav Krklec i Grigor Vitez. Grigor je preveo šest pjesama.

 Izdavačko poduzeće ZORA, u Zagrebu, 1951. godine objavilo KNJIGU POEZIJE Mihaila Ljermontova u PREVODU Grigora Viteza i Dobriše Cesarića, a godinu dana ranije PJESMU O OPANASU Eduarda Bagrickog. Koju je preveo Vitez. On je Preveo i Tolstojev veći prozni rad KEUZEROVA  SONATA.

 

A.S. PUŠKIN:              

 

                                             SUŽANJ

 

                           Za rešetkom sam sred tamničkog hlada.

                           U ropstvu rasla gledam orla mlada:

                           Moj drugar tužni krilom uzmahuje,

                           Krvavu hranu pod prozorom kljuje,

 

                           Kljuje i baca, i u prozor gledi,

                           Kao da sa mnom istu mis sledi.

                           Zove me okom, kao da bi imo

                           Kliktajem reći: „Daj da odletimo,

 

                           Slobodne ptice! Ora, brate, öra!

                           Tamo, gdje blista za oblakom gora,

                           Tamo, gdje morski plavi prostor sija,

                           Tamo, gdje šeta samo vjetar ... i ja ! ...“                                        

                                                                                   1822.

 

 

                                  KAVKAZ

                           

                               Poda mnom je Kavkaz. U visini, sâm,

                               Nad snijezima stojim, na kraju strmine.

                               Orao, digav se s vrha iz daljine,

                              Lebdi nepomično, sa mnom poravnan.

                              Odavle potoke vidim, gdje se rode,

                              I lavine strašne, kad počnu da brode.

 

                              Tu oblaci mirno teku poda mnom;

                              Kroz njih, rušeći se, huče vodopadi;

                              Pod njima su stijenâ kameni gromadi;

                              Niže mršav lišaj, suhog šiblja grm;

                              Tamo već gajevi, hlad bujan i zelen,

                              Gdje cvrkuću ptice i gdje skače jelen.

 

                              A tamo već ljudi, taj gorštački soj,

                              Ovčice puze travnim strminama,

                              I pastir k pitomim slazi dolinama,

                              Gdje Aragva brza put imade svoj,

                              I konjanik bijedni u klancu se skriva,

                              Gdje Terek se igra i divlje uživa;

 

                              Igra se i urla, kao zvijer mlad,

                              U željeznoj gajbi kad ugleda hranu,

                              U zaludnoj srdžbi udara o stranu,

                              Stijene liže valom da utoli glad ...

                              No zalud! Nema ni hrane mu ni nade,

                              Stežu ga snažno šutljive gromade.                                  

                                                                                      1829.                                           

 

 

MIHAIL  LJERMONTOV:

 

                                 PROSJAK

 

                           Kraj vrata svetog manastira

                                       Siromah stojeć bogoradi.

                                       Sav je isušen, jedva živ još

                                      Od patnja, žeđi i od gladi.

 

                                      Komadić hljeba on tek moli,

                                      Pogled mu kaže živu muku,

                                      A netko kamen položi mu

                                      U ispruženu njegvu ruku.

 

                                      Tako ja moljah srce tvoje

                                       Uz gorke suze, boli ljute;

                                       Tako su strasti čiste moje

                                       Zauvijek tobom obmanute.                                

                                                                               1830.

 

 

                                           SUŽANJ

 

                            Tamnicu mi otvorite,   

                                        I dajte mi svjetlost dana,

                                        Crnooku ljepoticu,

                                        Crnogriva konja vrana!

                                        Najprije bih ljepotice

                                        Poljubio mlado lice.

                                        Potom konja uzjahao,

                                        Ko vjetar se stepom dao.

 

                                        Prozor uza previsoko,

                                        Vrata teška, s lokotom;

                                         Crnooka predaleko,

                                         U raskošnom dvorcu svom;

                                         Dobri konjic poljem hodi

                                         Sam, bez uzda, u slobodi

                                         Skače vesô, čio, živ

                                        Rep na vjetru raspustiv ...

 

                                       Osamlje sam – nade nema:

                                        Svud okolo zid je sam,

                                        Svjetiljka polako drijema,

                                        Umire joj blijedi plam;

                                        Tek se iza vrata čuje:

                                         Ravnomjerno odjekuje

                                         U ponoćni tihi sat

                                          Stražarevih nogu bat.                                            

                                                                            1837.

 

 

                                                KINDŽAL

 

                         Volim te, kindžale, čelična kova,

                                     Sjajni i hladni prijatelju moj.

                                     Za osvetu te tihi Gruzin skova,

                                     Čerkez za strašni naoštri te boj.

 

                                     Za uspomenu tebe mi je dala

                                     U času rastanka kao ljiljan ruka.

                                     Prvi put nije krv na tebe pala,

                                    Već svijetla suza – biser mojih muka.

 

                                   A crne oči, ostavši nä meni,

                                   Te oči, što ih tajne tuge krase,

                                    Kao tvoj čelik na treptaj plämeni

                                    Sad sjevnu naglo, sad se opet gase.

 

                                   Na put te dobih ko ljubavni znak,

                                   I nećeš primjer beskorisni biti:

                                   Ostat ću isti, dušom tvrd i jak,

                                   Čelični druže, isto kao i ti.

 

 

                                     S  A  N

 

                     U žarki dan u dolu Dagestana

                              S metkom u grudima ležim, snage nije;

                              Duboka još se puši moja rana,

                              I kap po kap se krvca moja lije.

 

                              Ja ležim sam na pijesku te doline;

                              Svud oko me stijenje okružava,

                              I sunce žeže žute uzvisine,

                              I mene žeže – ja snom mrtvim spavam.

 

                              I sniva mi se u svijetlu blještećem

                              Večernja gozba, zavičaj rođeni;

                              Tu mlade žene, ovjenčane cvijećem,

                              Vesele priče pričaju o meni.

 

                              U veseli taj razgovor ne stupi

                              Jedna, što tamo sjedi zamišljena,

                              Zbog čega bogzna tako joj se upi

                              U tužni sanak mlada duša njena?

 

                              Dolina joj se snila Dagestana;

                              Poznato tijelo u dolini leži;

                             Sred grudi mu se puši crna rana

                              I hladeći se krv mu strujom bježi.                               

                                                                                  1841.

 

                             

                                                   ZORA, Zagreb, 1951.

 

                             Eduard Bagricki:

 

                            Odlomak iz poeme  PJESMA  O  OPANSU

 

                     Zatutnjalo Guljaj-polje

                     Od krvava kasa –

                     Gizdavo se širi poljem

                     Kasač Opanasa.

                     Opanas je kao slika:

                     Šubara mu fina,

                     Bunda mu je od Gomelja,

                     S mrtvoga rabina. 

                     Bunda – krzno – razdrljena

                     Rad vrućine žarke.

                     Frenč mu engleskoga je kroja –

                     Plijen je od Vapnjarke.

                     Na ruci uz korbač viti

                     Ždrijepčeva je pjena;

                     Revolver na lancu visi

                     Svijećnjaka crkvena.

                     Opanase, sudba ti je

                     Maglom obavita – 

                     Ko tèžak si poljem htio,

                     A sad – gle bandita!  

 

                     

 

                                          ZORA, Zagreb, 1950.

 

 

                         Boris  Pasternak:

 

           Iz knjige POEZIJA, Izd. Pod. Mladost, Zagreb, 1964.

 

                              KRETANJE  LEDA

 

                       Još o usjavima mladim

                                 Proljetna zemlja ne smije da sanja.

                                  Iz snijega jabučicu vadi,

                                  I uz rijeku, crneć se, izranja.

 

                                  Zora, ko krpelj, uz zaliv se upi.

                                  Večer tek ćeš s mesom istrgnuti

                                  Iz blata. Kako je strasnoljubiv

                                  Prtostrani sjever zlosluti!

 

                                  On se suncem u grlu davi

                                  I vuče taj teret po mahu i glibu.

                                  Pljeska ga o led plavi

                                  I trza, ko ružičastu ribu.

 

                                  Uvale tišinâ krvožednih,

                                  Ljuljanje sutonâ opijenih,  –

                                  No santâ su noži obnaženi

                                  I zveka stoji oštricâ zelenih.

 

                                  Dugi, lakomi hripovi se čuju,

                                  Tužni zvek, noževski, grubi,

                                   I santa, što se sukobljuju,

                                   Zagrizanja uz škripu zubi.                         (1916)

 

 

 

      Sergej Jesenjin:

 

            Iz knjige ISPOVIJEST  MANGUPA, O. Keršovani, Rijeka  

                                                                                                       1964.                           

 

 

                          O, PROBUDI  ME  RANO  SUTRA

 

                                O, probudi me rano sutra,

                                              Strpljiva, brižna moja mati!

                                              Poći ću iza humke puta

                                              Dragoga gosta dočekati.

 

                                             Ja vidjeh danas kraj gušćaka

                                             Širokih kola trag u lugu.

                                             Vjetar ispod šatre pblaka

                                             Vije njegovu zlatnu dugu.

 

                                              Poći ću sutra u ranoj zori,

                                              Kapu-mjesec prignuv pod granom,

                                              A kobila će da vijori

                                              Crvenim repom nad poljanom.

 

                                              O probudi me rano, mati,

                                              Osvijetli naš sobičak uski,

                                              Govore da ću ja postati

                                               Uskoro slavni pjesnik ruski.

                                               Tebe i gosta ću opjevati,

                                                Našu peć, krov i pijevca, brava ...

                                                Na pjesme će se prolijevati

                                                Mlijeko tvojih riđih krava.                      

                                                                                      1917.

   (Vitez) 

<< NAZAD NA SADRŽAJ

 


 

PREVOĐENOST NA  STRANE  JEZIKE

 

Kad se govri o prevođenosti književnih djela Grigora Viteza na strane jezike treba razlučiti prevođenje knjiga kao cjelina od prevođenja pojedinačnih radova.

Nažalost, kod nas se malo i nikako ne vodi briga o sistematskom prevođenju na strane jezike onog što najbolje imamo u književnosti, nismo dovoljno marljivi u pokušaju da svijet upoznamo sa kvalitetnim ostvarenjima naših poznatih književnika, koji ne zaostaju za vrhunskim svjetskim dostignućima.

Pojedine knjige Grigora Viteza prevedene su na deset stranih jezika: Slovenački, Rumunjski, Makedonski, Albanski, Poljski, Ruski, Ukrajinski i Njemački, Engleski i Francuski jezik. Ovdje nije uračunato objavljivanje Vitezovih knjiga na Srpskom i Bošnjčkom jeziku, jer su u Viezovo vrijeme ti jezici imali zajednički naziv hrvatsko-srpski ili srpsko-hrvatski jezik.

 

I.  Na SLOVENAČKI  jezik prevedene su knjige: 1. Vesele zamke ( 1955.),   

    2. Maksimir (1960.),  3. Beli lev (1962.);  4. Pravljica o glinastoj  ptici,  5.  

     Zrcalce (1965.),  6. Kdo bo z nami šel v gozdiček

 

II.  Knjigu Razbojnik sa žutom pjegom, objavila su 1967. godine, zajenički  

      Naša djeca u Zagrebu i Vuk Karadžić u Beogradu, te  Kočo Racin u  

      Skopju, Mladinska knjiga u Ljubljani i Rilindija u Prištini.

III.  Knjigu Rubježnik ze žoltym lacom, objavili su zajedno Mladinska knjiga   

        iz Ljubljane i Wudaloj Ludovve nakladnictwo Domowina w budyšinje,   

        1968.

 

IV.  Sýkorenky ( Razbojnik sa žutom pjegom),  zajednički su obavavili,  

        1968. Mladinska knjiga iz Ljubljame i Novinovo-vydavatelský podnik

        Obzor

 

V.   Na ALBANSKOM : Zamarja e shelques (1961.)

 

VI.  Na FRANCUSKOM: Le Zoo de Maksimir, Mladosti, Zagreb, 1965.

 

VII.  Na ENGLESKOM:  Maksimir the Zoo, izdanje Mladost, Zagreb, 1965.

 

VIII.  Na MAKEDONSKOM: Moreto i boite ( 1965.) i Skazna na glinenata   

          ptica (1966.)

 

IX.   Na MAĐARSKOM:  Az agyagmadàr  (1966.)

 

X.    Na  RUSKOM:  Polnij dom veselja (1970.)

 

XI.   Na UKRAJINSKOM:  Kazki pro hlopčika Boda (1971.)

 

XII.  Na NJEMAČKOM:  Livade djetinjstva – Wiesen der Kundheit,   

        dvojezično, Školska knjiga, Zagreb, 1985.

 

Nešto podrobnije o ovim prevodima može se naći u poglavlju BIBLIOGRAFIJA

 

Od pojedinačnih prevoda može se reći da je najprevođenija Vitezova pjesma Epitaf vojniku koji je poginuo u času potpisivanja primirja. Prevedena je na više od 40 jezika. Velik broj prevoda doživjela je i pjesma Osamljenik, pored ostalih prevedena je na Japanski, Kinejski i Perzijski jezik.

 

<< NAZAD NA SADRŽAJ

 


 

GRIGOR  VITEZ  U  ČITANKAMA

 

Uvidom u neke čitanke do kojih je bilo moguće doći ustanovljeno je da je Grigor Vitez u priličnoj mjeri zastupljen u čitankama za prva četiri razreda osmogodišnje škole.

U B i H,

 

U FEDERACIJI BiH

 

Od književnika i izdavača Ivice Vanje Rorića, dobijen je mail, 29. 10. 2010. sa slijedećim podacima:

 

U izdanjima Bosanske riječi i Dječije knjige Srajevo pojavljuju se pjesme Grigora Viteza: 

 

Zehra Hubijar, Miris rose 3/8 (udžbenik) – Zima se razboljela (pjesma), 53. stranica

 

Zehra Hubijar, Miris rose 3/8 (udžbenik) – Kobajagi pjesma (pjesma), 92. stranica

 

Hazema i Ibro Ništović, Čitanka uz slovodar 2/9 (udžbenik) – Ptičija pjevanka (pjesma), 28. stranica

 

Hazema i Ibro Ništović, Čitanka 3/9 (udžbenik) – Zima se razboljela (pjesma), 59. stranica

 

Zehra Hubijar, Čitanka 3/9 – Žubor radosti (udžbenik) – Zima se razboljela (pjesma), 64. stranica

 

Zehra Hubijar, Čitanka 4 – Boja sreće (udžbenik) – Svirala od vrbe (pjesma), 114. stranica

 

Zdravka Zekić, Salko Gazibara, Naš jezik 4/8 (radna sveska) – Ptičija pjevanka (pjesma), 44. stranica

 

Zdravka Zekić, Salko Gazibara, Naš jezik 4/8 (radna sveska) – Ševina jutarnja pjesma (pjesma), 6. stranica

 

Zdravka Zekić, Salko Gazibara, Naš jezik 5/8 (radna sveska) – Najljepša boja (pjesma), 39-40. stranica

 

Zdravka Zekić, Salko Gazibara, Naš jezik 5/8 (udžbenik) – Neposlušne stvari (strofa iz pjesme), 91. stranica

 

Zdravka Zekić, Naš jezik 7/8 (udžbenik) – Epitaf vojniku (pjesma), 96. stranica

 

Zdravka Zekić, Naš jezik 7/9 (udžbenik) – Kad bi drveće hodalo (pjesma), 120. stranica

 

Zdravka Zekić, Naš jezik 7/9 (radna sveska) – Morske cipele (pjesma), 42. stranica

 

Zdravka Zekić, Naš jezik 7/9 (radna sveska) – bez naslova (strofa iz pjesme), 36. stranica

 

u Republici Srpskoj

 

POČETNICA  za  2. razred osnovne škole,udžbenik za početno čitanje i pisanje po kompleksnom postupku, izdavač: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva Istočno Srajevo, 2006., Autori: Petar i Jovanka Đaković.

Na strani 26 objavljena je Grigorva pjesma KOBAJAGI PJESMA, na str. 50 pjesma ZA TROJICU, na 60- oj je pjesma ZUBIĆ, dok je na 74 stranici pjesma NEMA  ZA  MAČKE  ŠKOLE.

 

Autori ČITANKE  za  drugi razred OŠ su Petar Đaković, Vuk Milatović i Branko Savić, izdavač iste godine je isti  kao gore, u njoj je samo Grigorova pjesma NEMA ZA MAČKE ŠKOLE, na str. 76.

 

ČITANKU za četvrti razred OŠ priredili su Branko Savić, Vuk Milatović i Petar Đaković, izdavač kao u prethodne dvije knjige, godine

2006., ne donosi nijedan Grigprov rad.

 

Autori su isti i kod ČITANKE  za peti razerd, isti izdavač i godina izdanje, nema Vitezovih radova.

 

Ni u ČITANCI za šesti razred osnovne škole koju su priredili Vojislav Gaković, Stevan Stefanović, Svetozar Ličina i Luka Šekera, istog izdavača i iste godine izdanje, nema Vitezovi radova.

 

            

 

 

U  HRVATSKOJ

 

                                Terezija Zokić, Jadranka Bralić:

                                              POČETNICA

                                        TAJNA  SLOVA

                              Školska  knjiga, Zagreb 2006.

 

Pjesma Grigora Viteza Dohvati mi, tata, mjesec, nalazi se na 161. stranici.

 

                       Marija Krmpotić, Sonja Ivić:

                                PČELICA

               POČETNICA  I. DIO, Školska Knjiga,  2009.

 

U dijelu knjige MOJA ČITANČICA, na str. 89, nalazi se pjesma Grigora Viteza Nema za mačke škole, dok je pjesma Brojalica na strani 103.   

        

   Duravka Težak, Sanja Polak, Darko Cindrić:
            CVRKUT  RIJEČI

Čitanka i jezični udžbenik za drugi razred osnovne škole, Alfa,   

                             Zagreb, 2009., treće izdanje              

U ovoj čitanci uz više netalentiranih i osrednjih književnika nalaze se i tri Vitezive pjesme: Kad padaju zvijezde, str. 37, Kako živi Antuntun, str. 102/103 i Krijesnica, na strani 128

 

 

                           Diana Zalar, Diana Dvornik, Frano Petruša:

 

                      KUĆA  SVEMOGUĆA

Čitanka za drugi razred osnovne škole, Alfa, Zagreb, 2009.

      

 

  

                                                               

 

Na stranici 11nalazi se pjesma Grigora Viteza Neobjašnjiv događaj, na strani 104 Tri tulipana , a na stranicam118 1 119 su pjesme Proljetna kiša i Vjetar ljulja ptiće u gnijezdu.

 

Od istih autora čitanka za treći razred osnovne škole, istog izdavača, izdanje 2010.,

                       KUĆA  IGRAJUĆA

 na stranici 122 pbjavljena je pjesama Grigora Viteza Som i rak.

 

      Ovi autori su priredili i čitanku za četvrti razred osnovne škole, objavljenu kod istog izdavača 2010. godine,

 

                        KUĆA  PUTUJUĆA

 Na stranici 84 nalazi se Vitezova pjesma Čarobna olovka.

 

            

 

POMOĆNA  LITERATURA:

 

Takav bi najbolje odgovarao naziv knjige „Ključ za književno djelo“, na gornjoj fotografiji, u izdanju Školske knjige, Zagreb 1993. Ona je namjenjena prije studentima i nastavnom  kadru u učiteljskim školama i na Fakultetima nego učenicima, njezin stručni nivo upućuje na to.

 

U  SRBIJI

 

Radmila Žeželj – Ralić autorica je čitanki za sva četiri razreda najmlađih učenika. Izdavač: Klett d.o.o.,Beograd

 

 Najveću pažnju posvetila je Vitezu u čitanci za prvi razred IGRA REČI, objavljenoj 2007 godine, u Novom Sadu, u izdanju izdavačke kuće KLETT. Na osmoj stranici, na samom početku knjige, kao na počasmom mjestu, nalazi se Grigorova pjesma NEMA ZA MAČKE ŠKOLE. Na stranici 75 nalazi se Vitezov prozni rad KAKO JE RASTAO FILM. U zadnjem poglavlju: „Lektira mi ne da mira“ nalazi se izbor od devet pjesama: Brojalica; Olovko, Olovko; Za trojicu; Trgovcu; Pesma dangube; Gitara jesenjeg vetra; More krade boje; Krava čita novine (odlomak); U livadi.

 

Grigoru Vitezu ovim izborom, sa devet pjesama, ukazana je najveća čast od svih pjesnika. Od Desanke Maksimović donesen izbor od osam pjesama, toliko i od Momčila Tešića. Sa samo sedam pjesama najslabije je među ovom četvorkom prošao Zmaj Jovan Jovanović. Znači li to da ova autorica drži da je Grigor Vitez najbolji pjesnik srpske književnosti za djecu?

 

U čitanci za dugi razred, U CARSTVU SLOVA, nema nijedan Vitezov rad, no na strani 124 se nalazi kratka njegova biografija, što bi moglo ukazivati da je bilo predviđeno da neko ostvarenje bude objavljeno, ali je iz nekih razloga izostalo.

Na traženje autora Monografije, Đ.M., autorica čitanke Radmila Žeželj –

 

        

 

Ralić je objasnila: „Čitanka za drugi razred je dio kompleta udžbenika za drugi razred koji još čine udžbenik za latinicu i gramatika. E, u udžbeniku za latinicu ima jedna Grigorova pričica – Lopta koja ima noge, pa je zato Grigor u beleškama o piscima u čitanci“ (Pismo mailom, 07. 10. 2010.)

 

U čitanci za treći razred, REKA REČI, na strani 146 objavljena je Vitezova pjesma KAKVE JE BOJE POTOK.

 

Čitanka za četvrti razred donosi, na stranici 113, Grigorovu pjesmu MESEČEVA PRIČA. Ta pjesma je dala i naslov odeljku knjige u kojoj se nalazi.

 

Zanimljivo je napomenuti da je autorica ovih čitanki rođena u Hrvatskoj, u Srbu, u Lici.

 

<< NAZAD NA SADRŽAJ

 


 

GRIGOR  VITEZ U ANTOLOGIJAMA

 

Brojne su antologije priređene u vremenskom periodu od Carićeve,  ANTOLOGIJA SAVERMENE  POEZIJE  ZA DECU, koju je objavio NIP Mlado pokolenje, Beograd, 1961., do najnovijih., krajem prvog decenija 21. stoljeća. U rasponu 50 godina, nije moguće doći do mnogih od njih, bez ulaganja mnogo vremena i truda, ali i ono što je autoru, u ograničenom vremenu, došlo do ruke, mnogo govori o prisutnosti Grigorove poezije za djecu u tim knjigama. Neke od tih antologije i nisu antologije, jer su pisane bez izoštrenog estetskog kriterija, bez koncepcije, promoviraju slabe pjesnike, prijatelje, kao „dobre“, a pjesme su im sumnjive vrijednosti, nevrijedne, blijede i neuspjele, na granici šunda.

Te „antologije“ pokazuju neambicioznost, nemar priređivača i nepoznavanje materije u koju su zagazil njihovi autori. Nažalost, u Hrvatskoj, prema izjavi Ive Zalara danoj krajem 2009. godine, na izbor autora i broja pjesama uječe konkurencija i „službena politika“, što ruši ugled knjige. U Srbiji, u novije vrijeme, došlo je do poplave bezvrijednih knjiga, s pretenzijama da budu antologije, a one to nisu.

Kako je u tim knjigama prošao Grigor Vitez?

 

Postoje dvije antologije koje zaslužuju naveće poštovanje. Autor obiju je briljantni Dušan Radović. Jedna je antologija u pravom smislu, Antologija srpske poezije za decu, „Spska književna zadruga“, Beograd 1984. U njoj nema nijedne pjesme Grigora Viteza.

Druga antologija i nije klasična antologija, ali je itekakva antologija, ako se s etetskog i stvaralačkog stanovišta promatraju ostvarenja koja su u nju ušla, a samo promatranja s tih aspekata zaslužuju puno poštovanje kada je umjetnost u pitanju. Radi se o časopisu „Poletarac“, kojeg je uređivao, skoro pa bi se moglo reći, genije Dušana Radovića, 1972/ 1973. Taj najbolji list za djecu u svijetu, kako ga je proglasila jedan Švedska ustanova, izlazio je krako u izdanju lista Borba, u Beogradu.

1989.g., beogradsko izdavačko poduzeće Rad, objavilo je , izbor iz „Poletarca“ u četiri knjige: PROLEĆE, LETO, JESEN i ZIMA. U njima nema radova Grigora Viteza. Propustio sam, dok sam drugovao s Dušanom Radovićem, da mu postavim jedno kratko, ali vrlo umjesno pitanje: Zato?  Da li je u pitanju to što se svojevremeno, najvjerojatnije pod brojnim pritiscima, Grigor Vitez izjasnio kao hrvatski književnik? Ili to što se u pravilu velikani međusobno ne trpe? Ostaje samo da nagađamo što je po sredi. Da li bi Grigor Vitez, da je uređivao Poletarac, izbjegao objaviti neku od malobrojnih sjajnih pjesama Dušana Radovića? I na to pitanje nema odgovora! Možda ga i ne treba? Možda je tako i bolje? Ostaje činjenica da je Grigor Vitez napisao mnogostruko više antologijskih pjesama za djecu, možda i više od 100, a Dušan Radović ni deset. Sa tako impozantnim brojem veoma vrijednih pjesama, Vitezu je mjesto među četverolistom srpskih pjesnika za djecu! Nažalost teško da se Radović, uz naprijed navedena dva kriterija, može bez popusta ugurati među one srpske pjesnike koji su napisali više od deset antologijskih pjesama.

Što je sa situacijom u Hrvatskoj?

U eri kada je nacionalizam na prostorima bivše Titove Jugoslavije eksplodirao i eksplozija se još nije smirila, pokušava se, podilazeći nacionalizmu Zvonimira Baloga staviti ispred Grigora Viteza. Malo je reći da je to svetogrđe! U mom promatranju pjesme za djecu, zasad, dok radim na Monografiji o Grigoru Vitezu, utvrdio sam 28 kriterija za analizu tog ostvarenja, a sasvim sigurno da će na taj broj, u dogledno vrijeme, biti dodan još koji kriterij. Trebalo bi mnogo truga da se pronađe bar jedan od tih kriterija za kojeg bi se moglo reći da je Balog, s tog stanovišta bolji pjesnik za djecu od Grigora Viteza.

U svoju opsežnu knjigu, antologiju, Zlatna knjiga svjetske poezije za djecu, Matica hrvatska, Zagreb, 1975., Balog je unio 22 Vitezove pjesme i svojih 13! Malo, ili mnogo? Čijih?  Sam naslov knjige je prepotentan i previše drzak kada se vidi da se sa svjetske poetske scene malo koji pjesnik uspio ugurati u Balogovu knjigu među one rođene na području Titove Jugoslavije. Kada je knjiga objavljena, iako je imao 43 godine, još uvijek Balogov pjesnički, narcisodni i emocionalno-prepotetni razvoj nije bio završen! On još uvijek putuje prema svom vrhuncu, pravolinijski i stranputicama. Činjenica je da je, kada je ta knjiga izašla na svjetlo dana Balog priznavao da je Grigor Vitez mnogo bolji pjesnik od njega,

U Antologiji hrvatske dječje poezije, Ive Zalara, Školska knjiga, Zagreb, 1994., Grigor Vitez i Zvonuimir Balog imaju isti broj pjesama, 13! U ponovljenom i proširenom izdanju te knjige, isti izdavač, 2008., Zvonimir Balog odjednom ima tri pjesme više od Viteza! Vitez je ostao na istom broju, a Balog skočio na 16! Kakve su sile umješale svoje prste u izbor pjesama za drugo izdanje Zalarove knjige? U svom stanu, 27. 10. 2009., manje od godinu dana prije svoje smrti, Zalar je rekao priređivaču Vitezove Monografije: „Antologiju pišem ja, piše je vaša konkurencija i piše je službena politika!“ Iako se Zalarovo zdravlje nakon te posjete ubrzo drastično narušilo, pri davanju te izjave djelovao je vrlo lucidno, u punoj umnoj i mentalnoj kondiciji!

Postalo je sasvim jasno da kao konkurencija neki pjesnici nisu mogli ući u Zalarovu, i ne samo Zalarovu knjigu. Borci koji su na to utjecali bili su sigurni da je poezija tih pjesnika sjajna skoro kao Grigorova, a to se, pogotovo ako se prebrojavaju krvna zrnca, nije moglo otrpiti. Izgubila je Hrvatska poezija za djecu! Ne malo.

Mrtvi Grigor Vitez nije mogao uticati na to koliko će njegovih pjesama ući u antologiju. Preostalo je jedino da kvalitet njegovih pjesama uzme oružje u ruke i brani svoje dostojanstvo. Živim pjesnicima stoji na raspolaganju, pored ostalog, i služnena politika! Njihova narciosidnost, ambicioznost, prepotentnost, beskrupuloznost i ostale ljudske vrline i nevrline, naravno i kvalitet kakav već imaju, a u kojem jedva da mogu s novim pjesmama bilo što promjeniti ako su već gotovo sasvim ostarili. Buduće generacije će, nakon njigove smrti preispitivati taj kvalitet i, nema nikakve sumnje, kockice u hrvatskoj i srpakoj poeziji za djecu složiti u istinski mozaik, vrlo upadljiv, kakav ta poezija zaslužuje. Gdje će onda biti čije mjesto, vidjet će oni koji će vidjeti!

 

      Zanimljivo je da ugledni kritičar i dugogodišnji sekretar Srpsko kulturnog društva PROSVJETA u Zagrebu, Stanko Korać nije se udubljivao u stvaralaštvo za djecu. Dobiva se dojam da nije osobito cijenio Grigora Viteza, zašto? Ostaje Zagonetno! U svom veoma važnom djelu KNJIŽEVNA HRESTOMATIJA, iz kulturne baštine Srpaskog naroda u Hrvatskoj, PROSVJETA, Zgb, 1979.,čiji su autori mnogi ugledni knjževnici, Srbi i Hrvati, Korać na kraju opsežnog predgovora, na 28 stranica, kaže da su među uglednim Srbima, književnicima u Hrvatskoj „stoje dva velika pisca – Simo Matavulj i Vladan Desnica“, a može se slobodno tvrditi da je Grigor Vitez, „veći“ ili bolji od ove obadvojice. (Đ.M.)

 

                                                                                           

 

BiH  ANTOLOGIJE

        

Kada je odlazio u penziju ugledni književnik Dragan Kulidžan, dugogodišnji urednik Vesele sveske, u Jugoslaviji popularnog lista za djecu, koji je izlazio u Sarajevu, list je slavio 27 godina izlaženja. Predložili su mu da napravi „IZBOR PRIČA I PJESAMA IZ „VESELE SVESKE“, objavljenih u tom listu kroz taj period. Od 600 suradnika, iz svih krajeva Jugoslavije, Kulidžan je izdvojio 100 radova, od 100 pisaca. Ta svojevrsna antologija objavljena je pod imenom I S KNJIGOM DJECA RASTU, u izdanju „Vesele sveske“,

Sarajevo, 1979. Na strani 33 ove knjige nalazi se Grigorova pjesma Kad bi drveće hodalo.

 

              

 

              

HRVATSKE  ANTOLOGIJE

 

Dalibor Cvitan:  VJEČNOTRAŽ, Zmajeve dečje

                                             igre, Novi Sad, 1975.

Nije bilo moguće doći do ove knjige, vremenski jaz od 35 godina od njenog objavljivanja do rada na ovoj Monografiji velik je, uz to sada je izdavač u drugoj državi. Zna se da je u svom kritičkom pristupu Cvitan bio strog pa se može samo pretpostavljati da li je neki ugledni pjesnik bio zastupljen sa  više ili manje pjesama od Grigora. Na osnovu pretpostavke ne donose se zaključci!

 

        

                    Izdavač, NAŠA DJECA, Zagreb, 1987.                                    

Joža Skok: LIJET  IKARA, Antologija hrvatskog dječjeg                    

                                      pjesništva,Naša djeca, Zagreb 1987.

                                                       

Među 69 autora, iako su se već nazirale historijske promjene, Joža Skok je u svoju antologiju LIJET IKARA unio najviše pjesama Grigora Viteza, 15. Samo jednu pjesmu manje ima Zvonimir Balog. Iza njega slijede Stjepan Jakševac i Pajo Kanižaj po 10.

 

               

          Ivo Zalar: ANTOLPGIJA  HRVATSKE  DJEČJE  POEZIJE, Školska 

                             knjiga, Zagreb, pvo izdanje 1994., drugo 2008.

 

O ovim knjigama se govori u uvodnom dijelu ovog poglavlja. Ovdje se može navesti samo broj autora u prvom izdanju: 71. Poslije Grigora Viteza i Baloga, sa 13 pjesama, najviše  pjesama ima Pajo Kanižaj 10. Nije poznato što je na Zalara uticalo da u odnosu na Jožu Skoka, kod kojeg je Grigor imao jednu pjesmu više, izjednači ova dva ugledna pjesnika.

 

U drugom, proširenom izdanju Zalarove knjige, Balog je dobio čak tri pjesme više od Grigora, Zalar je popustio pod pritiskom „konkurencije i

službene politike“. Knjiga je obuhvatila 97 imena. Sa 13 pjesama Pajo Kanižaj je izjednačen sa Grigorom Vitezom, pod pritiscima došlo je do nasilja nad poezijom za djecu.

 

                    

             ANTOLOGIJA  JUGOSLAVENSKE 

                         POEZIJE  ZA  DJECU

 

Voja Carić:  ANTOLOGIJA SAVREMENE POEZIJE ZA 

                     DECU, NIP „Mlado pokolenje“, Beograd 1961.

               

Carić je u svoju Antologiju  stavio 26 pjesnika, među njima Grigor Vitez, Desanka Maksimović i Dragan Lukić imaju naviše pjesama: 6! Iza njih slijede sa pjesmom manje: Milovan Danojlić, Gvido Tartalja i Branko Ćopić.

 

                       

SRBIJA

 

Pero Zubac: S ONU STRANU DUGE, Srpsko pesništvo za decu i           

                        mlade od Zaharija Orfelina do Ljubivoja Ršumovića, prvi

                                          dio, Srpska knjiga, Ruma 2006. 

 

 Zubac je ovu knjigu nazvao Antologija, ali niko od relevantnih stručnjaka, s kojima je autor Monografoje o Grigoru Vitezu razgovarao, ne misli da je to antologija, zbog njene koncepcije i potpuno promašenog kritičkog izbora pjesama. U njoj i u drugom dijelu knjige KAD SRCE ZASVJETLUCA, na 1645 stranica ( 774 + 871), Zubac se potrudio da po mogućnosti svaki Srbin koji je pisao poeziju, bez obzira na to kome je ona namjenjena, djeci ili odraslima, nađe svoje mjesto u njegovoj knjizi barem sa jednom pjesmom.

 

               

 

Iako to nije objektivno pjesma djecu, on je proglasio da jeste. Obuhvaćeno je 256 imena, a pri tome su izostavljeni neki pjesnici i pjesnikinje sa izrazitim pjesmama za djecu, čak i iz njegove najbliše okoline. Kao što je Radović pretjerao sa brojem pjesama Zmaja Jove Jovanovića (39), pretjerao je i Zubac (29). Pokazalo se da Zubac slabo poznaje poeziju za djecu i nema izoštrene kriterije. Strašno je što on ne poznaje čak ni poeziju Grigora Viteza, jednog od četvorice srpskih pjesnika za djecu koji imaju 50 do 100 antologijskih pjesama.

 

Grigor Vitez je u Zupčevoj knjizi ušao sa samo pet pjesama:  Jednog jutra u gaju; Medvjeđa uspavanka; Zalazak sunca; Ševina jutarnja pjesma i Kad zima hoće. Čak  72 pjesnika imaju više pjesama u ovim knjigama od Grigora viteza!?  Neki pjesnici, koji nemaju, prema malo strožijim kriterijima, nijednu antologijski pjesmu, u Zupčevim knjigama imaju po 6 ili čak 9 pjesama. Važan kriterij mu je bio da si njegov prijatelj ili da živiš tu blizo dohvata njegovog oka.

 

 

     Slobodan Stanišić : DETE  JE  NAJLEPŠA PESMA,  

    Antologija srpskog pesništva za decu, Book & Marso, Beograd 2007.

 

Iako je i Slobodan Stanišić svoju knjigu nazvao antologijom, ona to nije. Iz više razloga. Želeći da ima originalan pristup, on je bez pravog kriterija grupirao pjesnike i odredio nosice grupa. Tako se Grigor Vitez našao u grupi Stevan Raičković (i Raičkovićevi), zajedno sa pjesnicima koji ni po čemu ne mogu biti zajedno: Velimir Milošević, Dejan Aleksić, Milka Bakić i drugi. Da bude čim više nakaradnosti, Grigor Vitez je u ovu „antologiju“ ušao sa

samo jednom jedinom pjesmom: Ševina jutarnja pesma, i to ekaviziranim

             

 

 

 

                

 

naslovom iznad ijekavskog teksta.  Među 204  pjesnika, ponajbolji srpski pjesnik za djecu, Grigor Vitez  je po ocjeni ovog antologičara jedan od naslabijih. Hotimični ili nehotični pokušaj potpune degradacije! Očigledno, slabim, a izrazito narcisoidnim pjesnicima trebalo bi zabraniti pisati antologije, jer oni zbog svoje bolesti ne mogu obaviti taj posao na prihvatljiv način, kod njih nema osjećaja za objektivnost. 

                                                                                         Đ. M.

<< NAZAD NA SADRŽAJ

 


 

GRIGOR VITEZ  NA  INTERNETU

 

            Preuzeto, 15. 05. 2010., sa interneta, blog Srpski Muzički Forim, temu započela Angelina, Novembar 29, 2009.

 

 

U Antologiji srpske poezije za decu Miomira Milinkovića, doktora književnoh nauka i redovnog profesora Učiteljskog fakulteta u Užicu, nalazi se 77 pesnika. Sa najvećim brojem pesama zastupljeni su pesnici: Dušan Radović – 6 pesama; Jovan Jovanović Zmaj, Dragan Lukić i Ljubivoje Ršumović sa po 5 pesama; Desanka Maksimović; Gvido Tartalja; Grigor Vitez, Momčilo Tešić, Branko Ćopić; Miroslav Antić i Milovan Danojlić  sa po četiri pesme,

Angelina je istog dana pet puta dopunjavala svoj blog sa materijalima ranije priređenim. Prenijela je u cjelosti Vitezovu Autobiografiju. Objavila je 20 Vitezovih pjesama za djecu: GDJE ĆEMO SMIJEH SIJATI, DOZNALO SE; DOHVATI MI TATA MJESEC; KAKO ŽIVI ANTUNTUN; TKO ĆE S NAMA U ŠUMICU; JEDNOG JUTRA U GAJU; STO VUKOVA; KAKVE JE BOJE POTOK; TIHA TIHA PJESMA; ZVONČIĆ; MASLAČAK; ŠEVINA JUTARNJA PJESMA; PORUČILA ŠEVA SJENICI; USPAVANKA, NE OBIČNA VEĆ ZEČIJA; BIJELI LAV; DIVNO ČUDO; PJESMA DANGUBE; NEPOSLUŠNE STVARI; MI DJECA.

Prenijela je i Vitezovu prozni rad  VRAPČJA  PRIČA, 28. 04. 2010. Ona svoj blog stalno dopunjava. Itog datuma je u njega unijela i napis autora ove monografije, objavljen u listu Novosti, Zagreb, Povodom 40 godina od smrti Grigora Viteza VRATIO ŽIVOT POEZIJI ZA DJECU, a uz njega i tri pjesme koje je autor izabrao i objavio: RIBA ZA VEČERU; KAD BI DRVEĆE HODALO; PTIČJA PJEVANKA.

Zanimljivo je da Vitezovi radovi nisu ekavizirani, zadržano je njegovo ijekavsko narječje, što je znak poštovanja prema pjesniku, književnosti i poeziji, poštovanja prema doprinosu Srpskog naroda, danas Srpske nacionalne manjine, hrvatskoj i srpskoj kulturi.

Ovdje se neće prenositi sve ono što se o Grigoru Vitezu nalazi na internetu, treba napomenuti samo da stranica o njemu nije na adekvatnoj visini loja bi odgovarala ugledu pjesnika njegovog formata.

 

Na internetu, kod Wykipedije i Googlea moguće je naći više napisa o Grigoru Vitezu i njegovom stvaralaštvu, ali zasad ne postoji cjelovit portal, dostojan ovog književnika, kao što postoji za neke druge, možda i ne tako značajne pisce.

 

                                                    Đ. M.

<< NAZAD NA SADRŽAJ

 


 

PISMA  GRIGORA  VITEZA

 

Prisan kontakt s djecom pisca za djecu podstiče neprestano obnavljanje sjećanja na vlastito djetinjstvo, osvježavanje svega onog što je on već pomalo i zaboravio iako nikada nije prestao biti dijete, ako je književnik kao slitina srastao sa svojom mladom čitalačkom publikom i svojim talentom, marljivošću i stvaralačkim potencijalom izrastao u značajno književno ime. Nema sumnje da je Grigor Vitez visoko cjenio povezanost sa djecom i školama, da su i ona bila dodatno vrelo njegove inspiracije. To se vrlo naglašeno vidi iz njegovih pisama. Nije poznato kako i na čiji poticaj je došlo do suradnje Viteza i Literarne grupe „Krijesnica“ u OŠ u Sv. Ivanu Žabno kod Križevaca. Tek zna se da je tamo desetak godina prije Vitezove smrti radila učiteljica Elizabeta Gažan koja se i brinula o radu Literane grupe „Krijesnica“. Mladi literati uzeli su naziv za svoju grupu prema naslovu Vitezove pjesme, što je pjesnik prihvatio sa velikim zadovoljstvom. Sa tom literarnom grupom i s gospođom Gažan razvila se prepiska, od koje je sačuvano sedam pisama. Knjižničar OŠ „Grigor Vitez“ Jerko Barišić za potrebe Monografije mailom je dostavio ta pisma njenom autoru, a ujedno poslao i Grigorovu fotografiju, s ožiljkom na licu, i fotos Grigorovog groba. Ta pjesnikova povezanost sa učenicima OŠ u Žabnu dovela je do toga da ta škola prva u Hrvatskoj uzme naziv „Grigor Vitez“.

Pisma su pisana plavom tintom, s naliv-perom, na ružičastom papiru većeg formata od A4, dosta teško se čitaju i zbog slabe vidljivosti i zbog ponegdje nečitkog rukopisa. Očigledno pisana su ležeći u krevetu pa je rukopis „deformiran“. Neka od njih pjesnik je pisao od lijevog do desnog ruba papira pa ih nije bilo moguće skenirati, zato su ona dana u prepisu.

 

 

Faksimil pisma, što ga je Đ.M. uputio Jerku Barišiću u OŠ „Grigor Vitez“ u Sv. Ivan Žabno,07. 10 2010.

 

Poštovani gospodine Barišiću,

mnogo hvala za poslana pisma i fotografije Grigora Viteza!

Sva sam pisma prebacio u WORD i otkopirao. Ali na kopijama nekih pisama, kompjuter mi odreže dio pisma i to onda ne mogu staviti u knjigu. To su ona opširnija pisma gdje je Grigor do maksimuma koristio prostor papira na kojem je pisao: Pisama br. 1,3 i 7. Nadam se da ću ih uspjeti pročitati na Vašem mailu pa bih u knjigu dao njihov prepis, a ne kopiju. Jedno ili više onih koja su kratka i kompjuter ih ne reže pa se vide u cjelosti, objavit ću u knjizi. Vaša ideja da ih iskopirate i pošaljete mi fotokopije, ako se bolje vidi, molim Vas da to napravite, jer ću imati znatnih teškoća u čitanju ovih što ste mi ih mailom poslali, ne samo zbog loše vidljivosti, nego i zbog toga što Vitez neka slova piše na zagonetan način. …

Fotografije groba i portret Gligora su odlične, što se tiče oštrine. Portret je oštećen. Onaj ožiljak na licu dolazi od oštećenja, a izgleda kao da je Vitez imao na licu taj ožiljak! Vidjet ću s Vitezovom kćerkom, možda ona ima neoštećenu tu fotografiju, ne bih htio da objavim tu fotografiju s oštećenjem, ako mogu pribaviti neoštećen fotos….

 

 

Mislim da ste se uplašili moje ideje da se pozabavite drugim medijima o Grigoru Vitezu. To nije ni približno onoliko posla koliko Vam strah govori da ga ima. Ja o tim medijima ne bih pisao mnogo. Ono što je najznačajnije je TV- film o Grigoru. Njega ću pogledati, tek zbog informacije i prenijeti u skraćenom obliku iz časopisa UMJETNOST I DIJETE, ono što dr Stjepko Težak piše. A ostalo samo nabrojati, možda i samo naznačiti da postoji. Monografija nije iscrpan naučni rad koji bi morao kazati sve u detalje o Grigoru Vitezu, ona ne smije biti preopširna i dosadna, mora biti vizuelno lijepa. No mora biti i u dodiru s naučno-istraživačkim radom.

Srdačan pozdrav!

 

 

Pismo Jerka BARIŠIĆA 12. 10. 2010.

Dragi Đuro!

Oprostite, četiri dana nisam imao interneta. Tek sam ga jutros dobio. Vidim da ste mi pisali više poruka.

Raduje me što ste sva pisma uspjeli prebaciti u word, znači ne moram ih kopirati  i slati ? Ako Vam se uklapaju ona pisma dr. Ivana Brlića, sina Ivane Brlić-Mažuranić, što ih je pisao Vitezu, mogu ih skenirati ili kopirati te Vam ih poslati. Krajem tjedna.

Pokojna kolegica Gažan je vodila literarnu grupu. Kako mi je pričala, dok je bila živa, stupili su u kontakt s Vitezom dok je bio u urednik u "Mladosti". Koliko se sjećam da su ga slušali i preko radija. Tražili su od njega da im procijeni vrijednost radova (pjesama i vjerojatno sastavaka). On je rado odgovarao i pisao učenicima o njihovu stvaralaštvu. To se može vidjeti i iz pisama. Počela je suradnja i prijateljstvo. Vitez je želio doći u Sveti Ivan Žabno, ali nije mogao zbog teške bolesti. Onda se i grupa prozvala "Krijesnica" po njegovoj pjesmi. Nakon toga pokrenut je učenički list "Krijesnca". Prvi je izišao 1964. g. Ima ga u Učiteljskom muzeju u Zagrebu. Izlazio je s prekidima. Nekad u tiskanom obliku, bilo ih  je i u ciklostilu. Zadji je izišao prije pet godina. Škola je dobila po njemu ime 27. 11. 1967. , on je preminuo 23. 11. 1966. Dakle nakon godinu dana. Onda su pokrenuti susreti osnovnih škola koje nose njegovo ime. Bili su godišnji kasnije dvogodišnji. Ovo sam ja saznao iz usmene predaje. Volio bih da je Elza živa pa da mi to još temeljitije približi. Pitam i učenica iz toga vremena, koje su bile članice grupe. Nešto mogu saznati, ali ne mogu mi to detaljno prenijeti. Bio sam na dvije Vitezijade, u Zagrebu 1988. i Svetom Ivanu Žabnu 1990. Bilo je krasno. Nažalost, stalo. Nadam se ponovnom poretanju te manifestacije. Možda će Vam koristiti ove informacije.  
Dakle, negdje, koliko mogu zaključiti iz svega, oni su negdje 1962. ili 1963. stupili u kontakt s Vitezom, jer im je pisao 1963. g. Kako sam je došao ovdje 1987. , mogu prenijeti samo  ono što sam čuo. Dobro je da sam bio znatiželjan pa sam nešto i zapamtio. Pitat ću još kolegice o tome. Živ je i gospodin Antun Šramek koji je inicirao da škola dobije njegovo ime. Bio je prosvjetni savjetnik, pedagog u našoj školi, mislim i ravnatelj u izgradnji naše škole.  Bilo dobro i korisno s njim razgovarti. Možda mu pisati. Živi u Svetom Ivanu žabnu. Puno je napisao knjiga o ovom kraju i mjestu. Organizirao je prekrasnu Etnografsku zbirku. Znam da ste u troškovima oko monografije. Navodim Vam telefonski broj Antuna Šrameka 048 851 055. Zovite više puta, dobit ćete ga jednom. On će Vam puno, puno više od mene moći prbližiti i kazati. 

Srdačno Vas pozdravljam i želim uspjeh u Vašem predanom i korisnom radu.
Jerko Barišić

 

 

 

 

                                                      Zagreb, 2.VI 1963.

 

                                          Literarnoj grupi

                                          osnovne škole

                                                                   Žabno

 

      Želim da vam svima izrazim svoje veselje i zadovoljstvo povodom recitala mojih pjesama. Smatram vašu priredbu dirljivom pažnjom prema meni i prema mom djelu.

      Žao mi je što ne mogu prisustvovati, ali vi smatrajte kao da sam ja danas među vama i da vodim s vama razgovor preko svojih stihova. Držim da će vam u tome pomoći i moja kćerka Olgica koju ste tako lijepo pozvali i srdačno primili.

      Želim svima vama kao i vašim nastavnicima mnogo uspjeha u radu i srdačno vas sve pozdravlja

                                                 Vaš

                                                Grigor Vitez

 

 

                                                         Zagreb, 19.XII 1963.

 

                  Literarnoj grupi osnovne škole

                                                              Žabno

 

      Dragi mladi drugovi i drugarice!

      Primio sam vaše pismo u kojem mi pišete o svom radu u grupi i lijepim usojesima koje postižete. Drago mi je da vam se moje pjesme sviđaju. To je meni najdraže priznanje, jer sam ih pisao za vas i sve vaše drugove i drugarice – vršnjake vaših mladih dana. Pišete mi da namjeravate dati ime svojoj grupi „Krijesnica“ po naslovu moje pjesme. To također mogu primiti samo kao još jedno priznanje mom radu. Držim da ste izabrali lijepo ime. Želim da pod tim imenom postignete još mnogo uspjeha i zadovoljstva u svom radu.

      Želite da budem pokrovitelj vaše literarane grupe? Meni bi to bila samo čast, ali ne znam što očekujete od mene, jer moje zdravlje još uvijek nije u redu. Još uvijek sam vezan uz krevet. Jedina mi je utjeha što mogu pisati i ležeći. No nadam se da će doći dan kada ću moći da dođem da vas vidim.

      Želim svima mnogo sreće i veselja u Novoj 1964. godini. Želim da to bude godina našeg sastanka.

                      Mnogo srdačnih pozdrava svima.                     Vaš

                                                                                                Grigor Vitez

 

                                                                                      Zagreb, 30. X 1964.

 

                                             Literarnoj grupi „Krijesnica“

                                                osn. škole  Žabano

 

      Upravo sam se spremao da vam pišem, a stiže od vas telegram. Telegram je tek sada stigao. Sada je 13 sati. Zagreb ga je primiuo isti dan, 28. X. To je zbog preopterećenosti, zbog poplave. Dirnut sam vašom pažnjom. Kod mene je sve u redu. U moj dio ulice nije voda prodrla, jer su uspjeli spriječiti. Tu se Armija pokazala naročito požrtvovana. Hvala na pažnji.

      Primio sam „Krijesnicu“. Očekivao sam je početkom ljeta, kako ste i bili obećali, a tek sada je došla. Vrlo lijepo izgleda. Pročitao sam sve, a pročitala je i Olgica i oboje se slažemo da su radovi vrlo dobri. Vrlo solidno je sve. Osjeća se da grupu netko s velikim razumijevanjem vodi. Nikad mi niste pisali tko vam od nastavnika pomaže savjetima. Jesu li to drugarice Elza Gažan i Dubravka Dukić(?) koje su potpisane kao urednici. Mislim da bi trebalo o ovom vašem radu negdje nešto napisati. Ja ovaj primjerak s posvetom ljubomorno čuvam i ne bih ga trebao nikud slati. Ali ako vi raspolažete s još kojim primjerkom, ja ću ovaj poslati „Malim novinama“ s tim da mi ga svakako vrate, jer ga smatram lijepom uspomenom na vas i vaš rad. Dobro je što ste u listu objavili i likovne priloge. Po slici „park“ mogu da zamislim, barem malo, kako izgleda u vašem selu, kad već ne mogu doći. Našlo bi sevremena, ali jop uvijek sam vezan uz krevet. A kad prohodama, prva će mi briga biti da dođem do vas da se ljudski narazgovaramo. A ilustracija „Kada bi drveće hodalo“ posebno mi se sviđa. Vrlo je originalna i grafički lijepo rješena. Što se tiče tehničke strane, možda bi vam bilo od koristi nešto moga iskustva, jer se ja već dvadeset godina bavim uredničkim poslovima, pa to nemojte smatrati kritikom već najdobronamjernijim savjetom. Trebalo bi svaki prilog posebno potpisivati ili, ako su u većem broju, onda dati naslov ciklusu, da se lakše može vidjeti i snalaziti u čitanju. Na 30. stranici trebalo je svakako donijeti sadržaj. U sadržaj unijeti i likovne priloge. Možda bi valjalo donijeti i koji prilog drugog karaktera, uz beletristiku, na pr. prilog kakave priredbe, izložbe filma, knjige i slično, a možda i nešto od putopisa. To bi se štampalo manjim slovima, petitom, kao što to u časopisima već bude. Samo ne mnogo. Toliko da bude raznolikije, jer ipa najglavniji su beletristički prilozi, pjesme i crtice, koji su svi od reda zaslužili da uđu u list. Najvažnije je što ste, uz veliku da stičete literarnu ismenost, sačuvali svoju izražajnu spontanost i originalnost. To je veoma važno. I tu se vidi da vas vodi neka vješta ruka, kojazna kako treba činiti.

      Javite mi koliko vas ima u literarnoj grupi, ali samo one koji ozbiljno rade.

      Toliko za sad.

      Oprostite ako pišem neuredno. Ne mogu bolje, jer pišem ležeći.

      Svima mnogo pozdrava i želja za dobar uspjeh u radu.

 

                                                                               Vaš Grigor Vitez

    

P.S.   

        Prvi dio „Bajke o glinenoj ptici“ t. „Bodine priče“ namjenjen je zaista manjoj djeci, ali među ostalima i za druge. Naročito sama „Bajka“, iako je u obliku bajke, mislim da je u njoj jedan mnogo dublji sadržaj koji tek odrasliji mogu posve doživjeti. Ta priča je napisana u Parizu, u bolničkom institutu, samo sam je jošjedanput preradio kad sam došao kući. Bavim se mišlju da još nešto dotjerama. Zato bi me zanimalo vaše mišljenje o njoj. Možda bi mi koristilo u radu, jer ja do mišljenja svojih čitalaca veoma mnogo držim. Ja ću vana za uzvrat reći što mislim o vašim radovima. Važi?

      Radio Zagreb će emitirati moju igru za djecu „Plava boja snijega“. Još ću vam javiti kada će to biti, pa će me interesirati vaše mišljenje, jer ću i nju još dotjerati. Važi?

                                                                                   V

       

 

              

                                          Fotografija dobijena iz OŠ „Grigor Vitez“

                                                Sveti Ivan Žabno, kod Križevaca

                                                                                                            

                                                                              

                                                      Zagreb, 6.IV 1965.

 

                               Lit. grupi “Krijesnica”

 

      Primio sam  pismo i poslane radove. Hvala vam na lijepim željama I pozivu da s vama malo progacam vašim livadama I šumarcima. Vi zamislite kao da sam ja tamo s vama kad berete prve ljubičice, jagorčevinu, cicamace. Vaš kraj mora da je veoma sličan onome gdje sam se ja rodio I proveo dane djetinjstva. No, ja ću morati ostati još vezan uz postelju I biti među vama samo pomoću mojih pjesama, priča I pisama. A tako bih rado došao k vama, da vas upoznam, da malo pročavrljamo, bilo bi nam lijepo.

      Vaše sam radove sa zanimanjem pročitao. U obadva prozna rada, I u Zlatkovom I u Anđelkinom, osjeća se već malo majstorstvo u opisu detalja I promatranju ispričanoga. Mislim da su oba uspjela. I Anđelkina pjesma je dobra. Ima odlično zapažanje. Što se ostalih pjesama tiče, mislim da su u prosjeku sve na dobroj visini. Najviše su mi se svidjele pjesme Brankine, sve tri. Čestitam! Branka, dobro si to napisala. Samo nastavi tako! Ima I u kratkim pjesmicama Mire Kućan sažetosti I pročišćenosti koju treba istaći. I “Travka” ankice Mlinarek očišćena je od svake suvišnosti. Još posebno treba istaći obje pjesme Đuke Knapića, koje prikazuju lijep smisao za ugođaj I muzikalnost izraza, samo neka se kloni utjecaja pročitanih pjesama, jer mogu da zavedu na imitaciju, iako nesvjesnu. Mira Brleković neka ne inzistira na rimi ako joj smeta. Bolje je bez rima nego da se rimuje “neće” I “peče”. No to nije opet tako strašno, jer se to događa I već uvaženim pjesnicima koji potječu iz kajkavskih krajeva. Ipak, sudeći po pjesmi “U staji”, možda bi Mira mogla pokušati i nešto u prozi. Isto to važi I za Snježaninu “Poplavu”, gdje je zbivanje i osjećaj mnogo jači I nije mogao biti prevladan u lirskom izrazu. Pjesma, inače nije loša, dobra je, samo je ostala kao krik tužaljke. Snježana, htio bih da me dobro shvatiš. Takva tema zahtijeva previše I za iskusnog pisca. Nadam se da nisam nikoga zaboravio, a rekao sam otvoreno što mislim o pojedinim stvarima.

      Dragi mladi drugivi I drugarice, samo nastavite tako, ovo je već vrijedan rezultat. Želim vam mnogo uspjeha I najsrdačnije vas pozdravljam.

 

                                                                                    Vaš Grigor Vitez

 

                                                                                                Đ. M.

<< NAZAD NA SADRŽAJ

 


 

TEORETSKI  POGLEDI

 

Za Grigora Viteza Ibrahim Kajan kaže: „On vjeruje da je biće poezije „puno šire i sveobuhvatnije“. Vitez podvlači da poezija „živi i van granica pisane riječi, živi u životu“ i da je „imanentna pratilica ljudskog duha od najranijeg djetinjstva“ ( Umjetnost i dijete 1987. XIX, br. 1-2, str. 112)

 

Vitez, prema Kajanu piše da je dobra „kao stalna podsjetnica u praksi, misao da pjesma treba da bude „grafična“, tj. da svaka tri stiha traže ilustraciju; ako se nema što ilustrirati, treba baciti. Uz nju ide zahtjev za brzom izmjenom slika u pjesmi, i da svaka strofa bude cjelina.“ ( navedeno, str. 113).

 

Vladimir Milarić, u svojoj studiji Igra u dečjem pesništvu Grigora Viteza (Umjetnost i dijete, br. ½, vol. XIX, Zgb, 1987., str. 101) kaže: Grigor Vitez je u svom tekstu Detinjstvo i poezija, koji možemo uzeti kao pesnikovo tumačenje sopstvene poetike, insistirao na igri i davao joj veliki značaj. Vitez piše:

 

„Ta osnovna nit igre na koju se nižu sva ta šarena, svjetlucava i varava zrnca riječi, daje karakter svemu takvom naraodnom stvaralaštvu u svijetu, jer je to suštinska osobina dječje psihe, a naraodni stvaralac se pokazao kao najbolji psiholog i najsuptilniji pjesnik djetinjstva. Nije puki slučaj što su djeca najjače prigrlila naše „izvrnute“ pjesme, laži nad lažima, čuda neviđena, slovensku Indiju Koromandiju, engleske „besmislene stihove“ (nonsens verses, nonsens songs), ruske perevertiške, neskladuhe i nebivaljščine,“

 

Nitko se nije posebno bavio teoretskim pogledima Grigora Viteza, to područe njegovog stvaralaštava traži takvu studiji, ako se želi u cjelosti sagledati njegovo stvaralaštvo. Mnogi od tih pogleda naći će se u samim  pjesmama, pričama  i drugim vidovima njegovih ostvarenja, utkani u samo tkivo pojedinih njegovih književnih proizvoda. Istraživač će morati s dubinskom analizom prići tom poslu i studijem Gligorovog stvaralaštva u primjeni naći neke njegove teoretske poglede, jer, kao i svaki književnik, Gligor primjenjuje svoje teoretsko znanje, iako o njemu nije nigdje na papiru

 u cjelini zabilježio odgovarajuću studiju. Naravno, mnogo toga može se naći i u kritičkim osvrtima autora čiji se radovi nalaze u ovoj Monografiji, ali i u Grigorovim knjigama kao predgovori i pogovori, koji nisu mogli ući u monografiju da ne bi bila prevelikog opsega. Među njima treba spomenuti  radove Dijane Zalar u knjizi Nevidljive ptice, Mozaik knjiga, Zagreb, 2002. i Stjepana Hranjeca u knjizi Kad bi drveće hodalo, Školska knjiga, Zagreb, 2008.

 

Hranjec na početku svog pogovora u navedenoj knjizi citira odlomak iz Grigorovog članka Djetinjstvo i poezija : „Progovoriti lirskim, poetskim glasom djetetu to znači s maksimalnom jednostavnošću, s ograničenim brojem pojmova graditi poetski svijet djetinjstva, biti dovoljno atraktivan i umjetnički živ da te dijete može primiti; ono voli humor, naivnost, nemogućnosti, personifikacije, izvrtanje smisla, pretjerivanje, igru, sve što je  u najbližem srodstvu s poezijom, ali i s dječjim senzibilitetom.“ Hranjec smatra da je taj članak „nedvojbeno njegov pjesnički manifest, teorijski osmišljavajući ono što je ostvario svojim stihom.“ Ostvarenje Grigora Viteza on smatra prekretnicom u  hrvatskoj poeziji za djecu.

Često spominjanje Grigora Viteza kao pjesnika sela, seoskih motiva i motiva iz prirode u dobroj mjeri gubi na vjerodostojnosti, Grigor je i pjesnik grada, urbanih naselja. Za ilustraciju treba navesti spomenutu knjigu koju je priredila Dijana Zalar i ciklus u njoj Morske cipele, u kojem od 26 pjesama nema gotovo nijedne sa motivima vezanim za izvangradski ambijent, sve se one odnose na gradsko dijete i svijet koji ga okružuje. U prvom ciklusu, Kako rastu djeca, od 22 pjesme deset je s gradskim motivima. I u ostalim ciklusima našla bi se poneka pjesma s urbanom tematikom, a u ciklusu razbrajalica, Kad se razbrajamo, polovina ih se odnosi na gradske motive. Antologičari griješe kada mnogo češće u svoj izbor unose  pjesme sa seoskim štihom, među onim građanskim ima sjajnih antologijskih pjesama, kao što su Riba za večeru i Pjesma dangube, koje su često zaobiđene. Prema tome iz eseja o pjesništvu Grigora Viteza trebalo bi odstraniti stalno podsjećanje samo na seoske motive.

Malo je osvrta i studija i o jeziku i Grigorovoj tematskoj  širini, a ona je nadmašila gotovo sve pjesnike čija imena će ostati u historiji književnosti, a možda je Grigor i na samom vrhu njihove piramide.

 

<< NAZAD NA SADRŽAJ

 


 

ZAVIČAJ

 

Lucija Kravić: Grigor Vitez i zavičaj

 

Nova  Gradiška

 

izlaganje na naučnom skupu,

„Umjetnost i dijete“, br ½,

Zagreb 1987, str. 195-197

 

 

S a ž e t a k

 

 

Grigor Vitez je pjesnik zavičaja. Ovaj rad ovu tvrdnju ne analizira sa znanstvenoga stajališta, nego nastoji iznijeti sve relevantne činjenice koje kazuju na koji se sve način njeguje sjećanje na pjesnika i kako se, u kojim prigodama, djeca i mladi bave njegovim djelom. Kronološki se nabrajaju i kratko karakteriziraju sve dosada održane značajne manifestacije u vezi s ovim pjesnikom u njegovu zavičaju, spomeničke, knjižničke i druge evokacije, zbirke, načini obilježavanja obljetnica i sve ono što otkriva koliko je njegovo ime „čvrsto vezano za zavičaj“.

 

„O Grogoru vitezu s pravom se može reći da je pjesnik svog zavičaja. Ne samo po tome što ga je čitavog života nosio u sebi kao neiscrpan izvor stvaranja, nego i po tome koliko su njegov lik i njegovo pjevanje bili prisutni za života i punih dvadeset godina poslije smrti u našem i njegovom kraju, a naročito u srcima najmlađih.“

 

Autorica dalje kaže da „su dječački dani ostavili na njemu neizbrisiv trag – duboki osjećaj pripadnosti kraju djetinjstva.

Bio je vezan istinskim emotivnim nitima uz svoj zavičaj naglašavajući tu sklonost ciklusom „Pjesme iz zavičaja“...Lucija dalje navodi odlomak iz Vitezove „Autobiografije“, gdje on govori o ševi, hrastu, jabici, što se često citira kada se piše o pjesniku.

 

„Ovdje se rodio, zbijao dječje nestašluke, ovdje je i sahranjen na seoskom groblju, usred zelenih brežuljaka...“

 

Naveden je priručnik „Brodsko – gradiško Posavlje i Požeška kotlina“, izdanje ŠK, Zagreb, u kojem se pojavljuje ime G. V., „u plejadi najznamenitijih ljudi poniklih u našem kraju.

 

                         

 

                         I   pred kraj života, teško bolestan, Grigor Vitez je

                              dolazio  u  Kosovac gdje mu je živio brat

 

1966. g. Kult. umj. društvo OŠ „Nada Dragosavljvić“ iz Okučana prozvano je po Grigoru Vitezu. Škola se brine da se „pjesnikovo ime kontinuirano obilježava kroz dječja literarana i likovna ostvarenja i sportska natjecanja“.

 

1967.g. potekla je inicijativa od nastavnika  OŠ iz Okučana i Sv. Ivan Žabna, kod Križevaca, za tradicionalne susrete „vitezovaca“ iz škola koje nose pjesnikovo ime, u Okučanima, Žabnu, Osijeku, Zagrebu, Podravskoj Slatini i Pakračkoj Poljani. Rat je prekinuo te susrete, ali se sada opet javljaju inicijative da se oni obnove.

 

1970. g. u mjesnoj zajednici „Hasan Kikić“, trg je dobio naziv po književniku, kao i najlješa ulica u Okučanima.

 

 1971. godine na Dan oslobođenja komune otkrivena je bista Grigora Viteza na Trgu oslobođenja...Izrađena u bronci – rad ... Vanje Radauša.

 

1982.g.  je premještena je u Aleju velikana...“

 

1975. godine Dječji vrtić u Novoj Gradiški (dabnas centar za predškolski odgoj) dobio je ime po pjesniku kao i  novootvoreni područni vrtić u Okučanima 1977. g., ispred kojeg je postavljena Grigorova bista.

 

1976.g. Narodno sveučilište MAR izdalo je, u biblioteci „Ovdje“ slikovnicu „A zašto ne bi“, tiraž 15.000 primjeraka, ilustracije Ivana Viteza.

 

Iste godine u prisustvu književnika Gabre Vidovića, Tita Bilopavlovića i Branka Hrivara, te tadašnje urednice biblioteke „Vjeverica“ Ane Kulušić, položen je vijenac na pjesnikov grob.

 

Na godišnjicu smrti, na grobu G.V. u Kosovcu okupljaju se njegovi poštovaoci.

 

U okviru „Mjeseca knjige“ u knjižnici „Dr. Miloš Đurić“ prije rata su redovito organizirani susreti sa učenicima uz izvođenje raznih programa prema Vitezovom stvaralaštvu „jedan od najzanimljivijih bio je „Pjesme Grigora Viteza u očima djece“.

 

     

      

    1935., folklorna grupa, G. Vitez u sredini, volio je narodne igre i običaje.

 

 

Prikupljana je građa i dokumentarni materijal „za potrebe zavičajne zbirke u knjižnici „Dr. Miloš Đurić“ u Okučanima, o životu i radu Grigora Viteza.

 

Nakon zadnjeg rata i raspada Titove Jugoslavije, Kult. Umj. društvo „Prosvjeta“ u Okučanima, osnovano 1998.godine, u skromnim prostorijama, čuva sjećanje na srpske velikane iz Vitezovog rodnog kraja, među ostalima i na Grigora Viteza. Došlo je do mnogih promjena u Okučanima i drugdje u Hrvatskoj, izazvanih ratnim neprilikama i pomanjkanjem kulture svih naroda na balkanskim prostorima, pa se to osjetilo i na njegovanju uspomena na velikog književnika.

 

<< NAZAD NA SADRŽAJ

 


 

VEZA  SA   ZAVIČJEM

 

Zavičaj za Grigora Viteza nije bio samo dio života u nejgovim ranim godinama i vrelo inspiracije, sjećanje na dane djetinjstva, na uživanje u ljepotama krajolika rodnog kraja, upijanja glasova, zvukova i šumova žive i nežive prirode, faune i flore, saživljeno drugovanje s njom. Za Viteza je on je bio mnogo više od toga. Čestim dolascima nastavio je i dalje živjeti s njim, te posjete bile su mnogo više od posjeta bratu i njegovoj porodici koja je živjela u Kosovcu sve do rata, 1991 – 1995., i onda silom ili milom nestala iz rodnog kraja. Grigor nije dolazio u rodni kraj samo da bude u stalnom dosluhu sa slavonskim melosom, sa njegovim folklorom, sa ambijentom od kojeg se nije mogao odvojiti, za što je bio vezan pupčanom vrpcom koja se nikada nije odvojila od majčine utobe tog njegovog poetičnog podneblja. Tu šumu Čungar i njene ptice koje su mu svakodnevno pjevale „pjevanke“, te livade, raskoš njihovog cvijeća i trave, talase tih brda i dolina obronaka Psunja, morao je uvijek imati pred očima.

Zato je Vitez često dolazio u Kosovac, on je samo tu disao punim plućima, tu je njegova krv strujala radosno, njegovo srce uzbuđeno kucalo, njegov život je samo tu bio pravi život, prepelica u Bukureštu nije se javljala jednako dragim glasom kao ona na brdima ispod Psunja, ova iz Kosovca je je njegova, i on je njen, oni druguju, on s njom razgovara, ona se njemu javlja, on razumije nju i ona razumije njega.                                    

                    

                         Oko 1960. godine, imao je svoj vinograd u Kosovcu

 

Iza Viteza je ostalo malo fotografija, jednostavno on se rijetko fotografirao, ali iz ono malo što ih posjeduje njegova kćerka Olga, Oligica kako ju je on zvao, nalazi se i jedna u njegovom vinogradu, u Kosovcu, iz 1958. godine. Mlad vinograd se razrastao, raspjevao, razbujao, a u njemu obradovan pjesnik, gleda sa zanimanjem dolje u ravnicu. Dolazi li mu to neko u posjetu da s njim podijeli njegovo uživanje u krajoliku, u čistom zraku, u moru zelenila, u crkutanju ptica?

Nema ni fotogtafije Vitezove rodne kuće, ostao je samo crtež što ga je on nacrtao, kuća već zašla u starost, tarabe, gospodarke zgrade, od kojih se jednoj nazire samo djelić krova i pas na dvorištu kao znak života. Vidi se, Vitez je bio darovit crtač, kao što je imao i sjajan sluh, muzikalnost koja je obojila njegove pjesme čudesnim ritmovima slavonskih poskočica, krajiških doskočica. Vrijeme je pomelo tu kuću i gospodarske zgrade metlom prolaznosti.

Na blisku vezu s Kosovcem podsjeća fotografija njegove majke Ane, prema kojoj je gajio tople, nježne osjećaje, koja u krilu drži unučicu, dok iza nje stoji snaha Elizabeta i svastika Maca.

I Grigorove fotografije iz momačkih dana, iz 1934. godine, u narodnoj nošnji iz svog rodnog kraja, govore o bliskoj vezi književnika sa Kosovcem, odanost narodu, njegovim nošnjama i folkloru.

 

Svoju ljubav prema rodnom kraju prenio je i na suprugu Elizabetu i kćerku . One su poslije Grigorove smrti, da bi i dalje ostale vezane za Kosovac, sagradile u njenu lijepu kuću, ali rat je umješao svoje prste i u njihove živote, u kuću se uselio izbjeglica iz Bosne, u stilu otimačine koja je svojstvena svakom ratu, Vitezove više nisu mogle vratiti svoju imovinu pa su uljezu morale prodati kuću budzašto. 

 

                                                                                          Đ. M.

<< NAZAD NA SADRŽAJ

 


 

FILMSKI  I  DRUGI  ZAPISI

 

Popularnost velikog pjesnika, često prisutvo u časopisima njegovih književih radova, izvođenje na sceni pozornica, čitanje na radio i TV-stanicama, omogućilo je da se sačuva glas Grigora Viteza. Tako pored malobrojnih dragocjenih fotografija s različitim ugođajima imamo mogućnost čuti kako sam pjesnik recitira svoje pjesme. O Grigoru Vitezu snimljen je 1986. godine i telefizijski dokumentarni film.

Što se sve nalazi o ovom sjajnom pjesniku na raznim nosačima slike i zvuka, filmskim i magnetofonskim vrpcama, na gramofonskim pločama, još je neistraženo, tek zna se da je to opsežan dokumentarni materijal, koji zajtjeva strpljiv istraživački rad i posebnu studiju koja bi osvijetlila taj segment pjesnikova „života“. Ovo, što se može donijeti u Monografiji, samo je natuknica, koja bi budućeg istraživača navela da krene u tu avanturu čija bi završnica mogla biti nekakva doktorska dizertacija.

 

                                                                Đ. M.

<< NAZAD NA SADRŽAJ

 


 

Dr. Stjepko Težak: televizijski dokumentarni  film o Grigoru Vitezu

 

Zagreb 

 

SAŽETAK

 

U prikazu filma scenarista i redatelja Nikole Babića i snimatelja Žarka Kaića, a proizvodnje Televizije Zagreb, 1986. godine, težište je na informativnoj razini prosudbi o filmu. Tako saznajemo za autorove motive (obiteljske veze s G. Vitezom) te upoznajemo detaljno najbitnije sekvence i protagoniste. Uočivši, u drugom dijelu prikaza, temeljne odrednice postupka – ritmičku montažu na usporednosti slika – film se ocjenjuje kao lako čitljiv filmski književnopovijesni esej.

 

 

Scenarij i režija : Nikola Babić

Snimatelj : Žarko Kaić

Proizvodnja : Televizija Zagreb, 1986.

 

 

U svom izlaganju o 47 – minutnom  domunetarnom filmu o Grigoru Vitezu, dr. Stjepko Težak za tog pjesnika kaže da je „hrvatski i jugoslavenski krčioc novih  puteva u poeziji namijenjenoj najmlađima“. Film sadrži „obilje sadržajnih i izrazitih posebnosti... Podjednako se u njemu ističu njegove dokumentarne, biografske, književnopovijesne i esejističke crte. ... koje se ispreliću tvoreći jedinstven mozaik – lik pjesnika u svom jasnom duhovnom i tjelesnom profilu usađen u sredinu koja ga je stvorila i u djelo koje je stvorio.“

 U svom izlaganju o filmu i njegovoj analizi dr Stjepko Težak kaže: „ Prisutvujemo izvedbi odlomka Plave boje snijega, gledamo skvencu igre lutaka i slušamo Vitezovu riječ utjelovljenu u glasove zagrebačkih lutkara spoznajući – bar u podsvijesti – da je pjesnikova riječ živa, poetična i aktualna i danas.... Babić je tom skvencom dao uvjerljivo svjedočanstvo o životnosti i poetičnosti Vitezove scenske riječi.

 

I tek nakon toga kazališnog odsječka susrećemo se s Grigorom Vitezom licem u lice. Zahvaljujući arhivskoj TV – bilješci Ivice Hripka gledamo živa pjesnika u njegovom domu i slušamo ga kako blagim, ugodnim glasom čita svoju antologijsku pjemu Kad bi drveće hodalo. Slušamo potom i glas pjenikinje Desanke Maksimović koju je to drveće što hoda očaralo, kao i sva bajkovita poezija Vitezova, toliko da je na glas o njegovoj preranoj smrti mogla reagirati samo pjesmom Umro je pjesnik djece Grigor Vitez“...

Stjepko Težak dalje govori o detaljima filma koji donosi razne fotografije iz „obiteljskog albuma“ te naslove Vitezovih knjga i onih objavljenih o pjesniku, arhivske snimke, zavičajne pejzaže, recitacije, Vitezova objašnjenja „svog odnosa prema poeziji i djeci, izjavama o zavičaju i vlastitoj kćeri kao izvorima inspiracije“. ...

 

Film daje i prilog o djetinjstvu Grigora Viteza...

. Bogdan Crnobrnja ga je „...u učiteljskoj pakračkoj školi doživljavao kao „dobrog čovjeka, umnoga, čestitoga“, koji je zajedno s Grgurom Karlovčanom snažno i napredno djelovao na članove literarnog kružoka i već tada, kao i kasnije u ratu onako „visok, miran, staložen, zračio nečim svojim, specifičnim te se uskoro potvrdio – po riječima Milana Crnkovića – kao „cjelovit velik, nadahnut dječji pjesnik, koji povezuje tradicionalnu sa modernom poezijom“ dokazavši da se dječja poezija sastoji od lirskog trenutka, a ne od događaja ili priče, što je i ponukalo Vojislava Arsenijevića da se sav posveti pjesničkom djelu Grigota Viteza i da nakon knjige Književno djelo Grigora Viteza kao književna lektira u osnovnoj školi najavi svoju potrebu za daljnjim uronjavanjem u tu „kratkotrajnu, ali eruptivnu poetsku produkciju, ...Osim znanstvenika koji neposredno, spontano i sugestivno govore s ekrana (M. Crnković, V. Arsenijević), o Vitezu govore i pjesnici B. Miljković i N. Kapidžić – Hadžić, predstavljeni samo navodima, D. Maksimović, predstavljena samo glasom, te Z. Balog, prisutan na ekranu i glasom i likom. Balog smatra Viteza začetnikom druge renesanse hrvatske dječje poezije, koji je umio biti svoj i biti nov u avanturi poetskog otkrivanja novog u našoj dječjoj poeziji.“ ... Vitez i Balog recitiraju Vitezovu pjesmu Rampinije.

U filmu nalazimo niz zanimljivih podataka, kao na primjer, „da je u vrijeme nesklono bajci Vitez napisao esej Borba za bajku da se dopisivao sa mnogim književnicima (npr. S T. Seliškarom, M. Lovrakom, J. Menartom, A. Šopovom) pa i s nobelovcem B. Pastenakom,... da se okušavao i u likovnim umjetnostima (crtež rodne kuće, glava L. Van Beethovena).“

Zaključno Dr Stjepko Težak govori o umjetničkoj vrijednosti filma i njegovpj pogodnosti za obrazovanje na raznim nivoima školovanja.

 

<< NAZAD NA SADRŽAJ

 


 

PISALI  SU  O  GRIGORU  VITEZU

 

Pored  u ovoj monografiji prisutnih, brojni autori su pisali o Grigoru Vitezu i njeovom stvaralaštvu za djecu, mnogo manje o onom za odrasle. Neki od tih napisa bili su predgovori ili pogovori njegovim knjigama, dok su drugi tiskani u  časopisima i knjigama druge namjene. Evo nekih od tih napisa i studija:

 

1.   Novak Simić: KAO IZVOR BISTRA, predgovor knjizi KAO LIŠĆE I  

      TRAVA, Matica hrvatska, Zagreb, 1960.

 

2.  Gustav Krklec: Predgovor knjizi G. Viteza IZA BRDA PLAVA, Matica hrvatska, Zagreb, 1961.

 

3.   Antun Šoljan:  DVA PJESNIKA „MEĐUGENERACIJE“, Trigodišnja  

      kronika poezije hrvatske i srpske, 1960. – 1962., str. 19 – 21

 

4.    Vlatko Pavletić: PANORAMA HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI  XX  

       STOLJEĆA, Stvarnost, Zagreb, 1965., str. 544 – 546

 

5.  Vladimir Popović:  RAZMATRANJA, Alfa – August Cesarec, Zagreb,  

      1977., str. 243 – 248

 

6.   Nedeljko Mihanović: GRIGOR VITEZ, Umjetnost i dijete, 54-55,  

      Zagreb,1978., 34.

 

7.  Nedeljko Mihanović: PORTRETI I ESEJI O HRVATSKIM PISCIMA,

     Stvarnost, Zagreb, 1981., str. 263 – 269

 

8.  Zvonimir Bartolić: SJEVERNO HRVATSKE  TEME, knjiga IV –   

     studije, Zrinjski, Čakovec, 1989.,

 

9.  Stjepan Hranjec: GRIGORA VITERZA JUTARNJA PJESMA, u knjizi   

     G. Viteza:  ŠEVINA JUTARNJA PJESMA, Slavonica, Vinkovci, 2994.

 

10.  Diana Zalar:  O NEVIDLJIVIM PTICAMA I ČUDESNIM IGRAMA

      GRIGORA VITEZA, Predogovor knjizi G.Viteza: NEVIDLJIVE   

      PTICE, Mozaik knjiga, Zagreb, 2002.

 

11.   Ivo Zalar: DJEČJA  POEZIJA  GRIGORA  VITEZA, Ključ za   

     umjetničko djelo, GRIGOR VITEZ, ZVONIMIR BALOG, LUKO  

      PALJTAK, Školska knjiga, Zahreb, 1993.

 

12.  Stjepan Hranjec: VITEZOVO  IGRIVO  SIJANJE  VEDRINE, Pogovor 

       knjizi G.Viteza : KAD BI DRVEĆE HODALO, Školska knjiga, Zagreb, 

      2008.

13.   Stanko Korać: PREGLED KNJIŽEVNOG  RADA  SRBA  U   

        HRVATSKOJ, Prosvjeta, Zagreb, 1987., str.  307 – 310.

 

                       

 

                   Izdanje 1987. Stanko Korać nije bio sklon G. Vitezu,

                                                 str. 307-310.

 

14.  Dragan Lukić: MOJI SAVREMENICI, Zmajeve dečje igre, Novi Sad,  2000.

 GRIGOR VITEZ JE ZNAO KAD JE DRVEĆE HODALO, str. 18

 

<< NAZAD NA SADRŽAJ

 


 

Grigor Vitez:

 

                  AUTOBIOGRAFIJA

 

   

Selo u kome sam se 15. februara 1911. rodio i proveo dane djetinjstva zove se Kosovac. To ime podjeća na kosove i mlade kosoviće, čija sam gnijezda znao naći u Čunguru, mladoj kosovačkoj šumi, koja se prostire iznad sela i u kojoj sam proveo mnoge dječačke dane. Kosovac je malo selo, sa nekih pedesetak kuća, ali sa mnogo nacionalnosti. Danas je taj nacionalni sastav donekle izmijenjen, a u dane mopg djetinjstva u Kosovcu je bilo osim Srba i nešto Hrvata, još dosta Čeha, a zatim Slovaka, Poljaka, Galicijana i pokoja kuća Mađara, Nijemaca, Talijana i drugih. Ta mješavina nastala je kada je u Slavoniji stvorena tzv. Vojna krajina (Granica), prije dvjesta i više godina. Prije uređenja Vojne krajine kuće moga sela nisu bile gdje su danas, nego nešto sjevernije od glavne ceste. Krajiška komanda naredila je da se sve kuće imaju graditi uz glavnu cestu, a kuće koje su bile izvan ceste da se presele uz cestu. Mjesto gdje su nekad bile kuće moga sela zove se danas Kućišta. To su sada njive, i prilikom oranja još se nailazi na ostatke porculana i posuđa, crijepa i drozge s nekadašnjih ognjišta. Naredba krajiške komande morala se bezuvjetno izvršiti, tako da su danas kuće nanizane s obje strane ceste poput đerdana u dva struka. Od Novske pa sve do Nove Gradiške to izgleda kao da je sve jedno dugačko selo. Samo putokazi i table označuju gdje završava jednoa, a gdje počinje drugo selo.

 

    

 

              Ana, brižna majka Grigora Viteza, rano je ostala udovica

 

Možda bi trebalo nešto reći o nastanku prezimena moje porodice. Moji preci s majčine strane, Milosavljevići, došli su u Slavoniju, kako se predpostavlja, najvjerovatnije negdje iz Bosne, iako nije isključeno ni da su došli za velike seobe pod Arsenijem Čarnojevićem. Preci s očeve strane došli su negdje iz sjeverne Dalmacije, iz Ravnih Kotara ili Bukovice, i imali su prezime Alavanja. I danas još imamao rođake s tim prezimenom u okolici Daruvara, i oni su zajedno doselili iz Dalmacije. Jedan od Alavanja, koji je došao  u  Okučane, dakle u granični kraj imao je počasni naziv vitez, i to je kasnije uzeto kao prezime.

 

             

                   Dječak, Grigor Vitez, učenik osnovne škole, 1818.-1922.

 

U moje najranije djetinjstvo upleo se Prvi sjetski rat. Imao sam tada tri godine. Sjećam se kao kroza san kad je općinski pandur jednog jutra na ćupriji pred našom kućom stao bubnjati. Žene su imale uplašena lica i svi su govorili „rat, rat“, a ja ništa ništa nisam razumijevao od te strašne riječi, koju

sam prvi put čuo i koja je među odrasle unosila toliko brige i straha. Kasnije

su otjerali slugana Stevu zajedno s kolima i kobilom Ružom „u rat“. Kobila Ruža se nije nikada vratila iz rata, a Stevo je kasnije došao kao teški invalid.

Kad su otjerali Stevu i kobilu Ružu, ostala je u staji samo kobila Mica, a na oranje je mogao ići samo najstariji brat Joco, koji je imao petnaest godina i bio najstarija muška glava u kući. Nas tri ostala brata nismo dolazili u obzir za neki posao, jer smo bili mala djeca. Najmlađi, Pero, imao je godinu dana, ja sam imao tri, a brat Savo šest godina. Otac je umro pred sam rate iste godine. Ja ga se sjećam samo kako je ležao u krevetu bolestan. Pamtim samo jedan doživljaj u vezi s ocem. U šljiviku su berači brali šljive i pakovali u poesbne košare što su odvožene odmah na stanicu. Ja sam u neku malu dječju košaricu nakupio šljiva i odnio ih u sobu ocu. Ne sjećam se da li mi je otac štogod rekao, samo znam da mi je dao jednu limenu kutijicu kojoj je dno bilo obloženo staniolom, što se meni jako dopalo. Kutija je bila za mene od pravog zlata.

                       

      

       Škola u Okučanima koju je pohađao dječak Grigor Vitez, 1918. – 1923.

 

Sjećam se još toga kako je jedna knjiga, čim je rat počeo, bila sakrivena na sjeniku u staji. Meni su rekli da se ta knjiga ne smije imati, pa se mora dobro sakriti. Kasnije, kada sam već znao čitati i kad je rat bio gotov i austro-ugarska carevina propala, ja sam vidio da je to bila knjiga pjesama Jovana Jovanovića Zmaja, štampana ćirilicom. Osjećao sam veliko poštovanje prema toj knjizi, koja je bila sakrivena i koja se mogla slobodno imati i čitati tek kad je jedne carevine sasvim nestalo.

 

Kad sam pošao u školu, rat je već bio na završetku. U školu sam išao u Okučane, kao i sva druga kosovska djeca. Osim naših igara za vrijeme odmora, ništa mi se nije usjeklo u sjećanje. Bio sam prosječan đak, i od svega najviše sam volio crtati. U Okučanima sam završio per razreda osnovne škole i sad je trebalo nekuda krenuti dalje: ili na zanat ili gdje bilo, jer svi nismo mogli ostati kod kuće. Ja sam prvi koji je trebao da ode. I jednog dana mati i najstariji brat odluče da idem u gimnaziju u Novu Gradišku. Ne bi to, rekli su, bio velik trošak, jer bih svaki dan išao vlakom do Nove Gradiške i natrag. Ići će i susjedov sin. To je bilo prvi put da iz mog sela netko ide dalje u škole. U meni se nešto opiralo protiv toga. To je značilo odvojiti se od svih svojih drugova s kojima sam se igrao, s kojima sam čuvao zajedno goveda u Čunguru, i postati nešto drugo. Znao sam da će me drugačije gledati, da više neću spadati u njihovo društvo, jer, eto, hoću da postanem „gospodin“. Najprije sam kolima s mamom i bratom otišao u Novu Gradišku da se upišem. Obukao sam najsvečanije što sam imao: nova košulja, , nove „šlingane“ gaće, prsluk, šeširić i oko pasa vezan pojas. Bio je još poneki kandidat sa sela tako obučen, ali smo ispali bijele vrane. Sva ostala djeca bila su obučena građanski. Osjećao sam se nelagodno, jer su nas ostali gledali s prezirom. To su osjećali i moji i više nisam nikad dolazio tako obučen. Kupili su mi građansko odijelce, i tako sam postao gimnazijalac. Ali nikakvo odijelo nije moglo izbrisati jaz koji je postojao između prave gradske djece i nas sa sela, a pogotovo nas „vlakaša“, koji smo svaki dan putovali vlako. Morali smo rano ustajati, a naročito u jeensko i zimsko doba, gazili dosta blata do stanice, te bismo dolazili blatnih cipela i hlača. A u razredu smo mogli čuti od ponekog profesora: „Ti i nisi za gomnaziju. Bolje da si ostao kod kuće, na zemlji, da čuvaš marvu. Samo oduzimate kruh našoj djeci“. A mi smo učili po čekaonicama i u vagonu, jer često kod kuće nismo stizali svršiti sve zadaća, a sigurno su i drugi kao i ja morali pomagati kod kuće napojiti stoku, nastrijeti, pripremiti drva i uraditi još mnoge druge poslove, a onda tek se prihvatiti učenja. Učiti je inače bilo nezgodno u kući gdje je više druge čeljadi i djece, koji ne shvaćaju da je za učenje potreban mir. Za me je najljepša bila nedjelja. Mama se zauzimala za me: „Pustite ga na miru barem nedjeljom.“ A ja sam nedjelju podijelio na dva dijela. Prije podne sam radio ono što sam najviše volio: crtao sam. A poslije podne sam učio ono što sam morao da bih zadovoljio u školi. Crtanje me veoma privlačilo. Uživao sam u njemu. Svake nedjelje nastala bi po jedna slika. A ostalih šest dana sam „oštrio zube“ na to kako ću u nedjelju slikati. Kad sam god kuda prolazio, promatrao sam kako bi se to dalo naslikati, kako bih slagao i mješao boje. Iz vagona, putem u Novu Gradišku i natrag, ja sam polja, livade, šumarke i njihove boje gledao samo tako kako bih ih mogao slikati. Zato je za me bio izvanredan doživljaj kada je na gimnaziju došao kao profesor crtanja Vladislav Kralj Međimurec. On je priredio i svoju izložbu u zgradi gimnazije. Nisam se mogao nadivitikako je vješto radio uljanim bijama, što je za mene bilo nedostiživo, samo san. Prvi put sam tada vidio živog slikara i njegove slike. A mi smo u školi crtali gipsane figure ili kakave druge mrtve predemete. Pitao sam se: zašto ne bismo slikali nešto življe. S mnogo boja, kao što slika sam naš profesor? Kad bi postavio preda me kakvu figuru, i ja je odmah nacrtao, on je znao reći:

 

„Je, pa ne znam šta da pred vas postavim više! Vi sve odmah nactate.“

 

Jednom sam, dvadeset i pet godina kasnije, bio na književnoj večeri u Čakovcu i tamo našao svog nekadašnjeg profesora, slikara Kralja. Kad sam mu spomenuo da sam ja onaj kome je on morao uvijek pronalaziti šta će mu dati da crta, on se jedva sjećao. Pa ja sam tada bio mali gimnazijalčić, jedan među stotinama drugih, pa kako bi me se mogao sjetiti!

 

Slikarstvo me je i kasnije zaokupljalo. U učiteljskoj školi, kao maturant, priredio sam sa još dvojicom drugova izložbu. Bavio sam se mišlju da idem negdje u slikarsku akademiju. Kad sam položio učiteljski diplomski ispit, trebalo je da najprije idem u vojsku. Polazeći u vojsku, poklonio sam svoje uljane boje i kistove svom drugu s kojim sam često zajedno radio. I kao da sam time ostavio i svoje želje da više slikam. Bavio sam se još samo ponekad malo slikanjem i skulpturom, ali nikad više onako zaneseno kao prije. Odvukla me književnost, za koju sam se čitavo vrijeme isto tako zanimao. To se interesovanje probudilo u trećem i četvrtom razredu gimnazije. Imali smo jednog profesora koji je stanovao u Novskoj i s nama vlakašima svaki dan putovao u gimnaziju i natrag. Zvao se Vjekoslav Radmilović. Nikad ga neću zaboraviti. Nosio je debelo vuneno odijelo, kožne gamaše i bakandže. Na leđima je imao, kao i mi đaci, uprtnjaču, a preko svega crnosivu pelerinu. Poštapao se drvenim izrezbarenim nadžakom, koji je na dnu imao gvozdeni šiljak. Mi smo ga zavoljeli već i zato što je s nama zajedno bio vlakaš. Ali bilo je nešto posebno u njemu. On je bio knjižničar gimnazijske knjižnice. On nam je izdavao knjige za čitanje. On nas je, teko reći, uvodio u svijet knjiga. Ja sam tek tada počeo čitati knjige. Moje najveće otkriće tada bio je Žil Vern. Pročitao sam sve što je bilo u knjižnici od njega. Tada sam tek pročitao i Priče iz davnine Ivane Brlić Mažuranić i Robinzona. Sjećam sejoš i U pustinji i prašini Henrika Sjenkijeviča.. ali i takvih knjiga kao što su pripovjetke Petra Kočića, ili „Hajduk Stanko“ Janka Veselinovića. Od pjesama sam volio Zmaja i narodne junačke pjesme. Jednom nam je profesor Radmilović pričao o Petru Kočiću. On ga je znao kao maturanta, jer je tada bio još mlad i bio je profesor mladom Kočiću. Kočić je, kaže, bio visok da bi mogao „glavom doseći žarulju na stropu“. Sve je to za me bilo zanimljivo da bih profesora Radmilovića mogao uvijek slušati. Mislim da sam tada počeo na knjigu gledati drugim očima., a pogotovo su me zanimali oni koji knjige pišu. Profesor Radmilović je znao reći:

 

„Treba mnogo vremena i truda da se jedna knjiga napiše. To je težak posao.“

 

Znao nam je tako približiti Vuka Karadžića i značaj njegovog rada da sam ja nakon toga počeo zapisivati narodne pjesme iz moga sela i okolice koje nigdje nisu bile zapisane ni objavljene. Bile su to većinom lirske pjesme ili epsko-lirske, koje obično pjevaju u kolu. Velik broj pjesama zapisao sam po skazivanju moje majke. Bila ih je čitava jedna zbirka. Rukopis je, na žalost, izgubljen. Još sam jedanput zapisivao narodne pjesme. Bilo je to na Papuku, za vrijeme narodnooslobodilačke borbe. Pjesme koje sam zapisao i, otkucane na pisaćoj mašini, našao sam nakon oslobođenja među nekim spisima u tadašnjem Ministarstvu prosvjete. Ipak, one su poslužile kao materijal sastavljačima prve partizanske zbirke Druže Tito, ljubičice bijela. 

 

U četvrtom razredu gimnazije pokušao sam pisati stihove. Napisao sam dvije pjesme. Jedna je bila o proljeću, a druga patriotska, o Crnogorcima. Čitao sam o njihovim junaštvima i nepokornosti pa me to oduševilo da napišem pjesmu. U cijeloj gomnaziji nije se čulo da bi itko još pokušao pisati bilo što drugo osim onoga što je bilo za školu. O kakvom đačkom listu u školi nije bilo tada još ni spomena. A mene je bilo sram da itko sazna da pišem pjesme. Ipak sam morao nekome otkriti tajnu. Povjerio sam to samo jedino svome najboljem drugu u razredu s kojim sam zajedno sjedio u klupi. On se jako začudio i jedva mi je povjerovao da sam pjesme ja napisao. A kad sam ih napisao, i i sam sam se začudio kako mi je pravljenje stihova lako polazilo za rukom. Bilo je to za mene kao neko otkriće.

 

Kad sam nakon četvrtog razreda prešao u učiteljsku školu u Pakrac, tamo je već bilo drukčije. Tamo se našlo drugova koji su uspjeli da objave stihove u svim ozbiljnim književnim časopisima. Milovoj Bosanac je objavio svoju prvu pjesmu u časopisu Misao, a zatim se pojavio u Vijencu. On je bio stariji za dva razreda od mene i mog druga Stevana Carevića, koji je također pisao pjesme i išao sa mnom u isti razred. Kad smo Carević i ja bili u trećem razredu, onda se u prvom razredu pojavio Grgur Karlovčan, koji je isto počeo pisati pjesme. Milivoj Bosanac je, kasnije, u Zagrebu objavio zbirku pjesama Lirika, a onda prestao da se javlja s književnim radovima. Stevan Carević je kao pakrački đak objavio pjesme u Vencu, Mladosti, Vijencu i u Literaturi, koju je uređivao Stevan Galogaža. Kasnije, kao učitelj u Makedoniji i u Srbiji, Carević se više bavio pedagoškim i novinarskim radom i sudjelovao je u narodnom revolucionarnom pokretu. Za vrijeme okupacije Nijemci su ga uspjeli uhvatiti i strijeljali su ga u Jajincima kod Beograda 1942.g. Grgur Karlovčan, kao što je poznato, nastavio je književni i revolucionarni rad sve do tragične smrti u ustaškom logoru u Staroj Gradiški. U učiteljskoj školi u Pakracu, osim školske knjižnice, postojala je i knjižnica đačke literarne družine „Karadžić“, koja je imala oko šest hiljada knjiga i časopisa. Nije bilo značajnijeg književnog časopisa koji družina „Karadžić“ nije primala. A knjižnica je svake godine obnavljana novim djelima. Ušlo je u običaj da svi čitaju. Malo je bilo onih koji su se knjige klonili. Imali smo sva značajna djela naših pisaca, pa čak i nadrealistička izdanja, koja u ono vrijeme općenito nisu smatrana ozbiljnom književnošću, već samo modrnističkim izživljavanjem. A đački omladinski časopisi, kao što su bili Mladost i Venac i još neki, raspačavani su na škole u pedesetak primjeraka svakog broja, a svih đaka nije bilo više od dvije stotine.

 

Literarna družinba je održavala svoje redovite skupove, na kojima su se čitali referati i originalni beletristički đački radovi. Moje otkriće u to vrijeme bio je Maksim Gorki. Pročitao sam sve što sam uspio pronaći od njega. Sjećam se dobro romana Mati, kojemu su nedostajale zadnje stranice, te je netko samo na kraju dopisao tinanom olovkom: „ Žandari su ubili majku“. Na skupu sam čitao svoj referat o Gorkome, pa su me počeli zvati „Gorki“. U toj školi nije bilo sramota ako se pročuje da neko piše pjesme ili što drugo. Ali ja ipak nikad nisam čitao svoje stihove javno, na skupu. Čitao sam samo referate, kao onaj o Gorkome, o Barbisu i drugo. Nije ni Crević nikad čitao javno svoje stihove, ali je zato Karlovčan hrabro čitao javno i stihove i priče koje je pisao.

 

U trećem razredu štampana mi je prva pjesma. Pjesmu sam bio poslao časopisu Život i rad u Beogradu, a oni su je objavili u svom godišnjaku, kalendaru Budućnost za 1930. godinu. Pjesma se zvala Vedar dan. Još je veliku prednost imalo moje školovanje u Pakracu u odnosu na ono u Novoj Gradiški. Stanovao sam i hranio se u internatu. Sve moje slobodno vrijeme pripadalo je meni. Mogao sam ga rasporediti kako sam htio. Samo za ljetnih školskih praznika pretvarao sam se u pastira, orača, kopača, kosca. Nije bilo seljačkoga posla koji nisam radio. Nikad nisam imao slobodnih školskih praznika. Kako sam zavidio onima koji su to imali! Zato je za mene bio praznik od polovice augusta, otprilike, pa sve do početka škole. Polovicom augusta vinograd bi već počinjao da rudi, i moja je dužnost bila da budem pudar. Ponio bih sa sobom knjige i po cio dan provodio bih u vinogradu. Vinograd je bio na brijegu, na čistini, i u njemu mala koliba. Uz vinograd je bila i poneka njiva, a svuda unaokolo mlada šuma. Čungar, neiscrpno vrelo mojih istraživanja i luatanja. Ja sam i inače volio prirodu i sve živo u njoj. Od svih knjiga koje sam dobio kad asm pošao u gimnaziju najviše me privlačio prirodopis. U njemu je bilo slika i u bojama. Čak ni profesoricaprirodopisa, koja je bila dosta zagrižljiva i sitničava, nije uspjela da mi tu knjigu, i zanimanje za prirodu, omrzne. A Čungar je bio živa knjiga čije sam zelene stranice s uživanjem listao i razgledao. Iz vinograda, a naročito s krova kolibe, volio sam razgledati okolicu. Na sjeveru se iza mora šume dizao plavi Psunj, a na jugu, preko Save, vidjela se isto tako plava ali mnogo svjerlija silueta Kozare. Kad je vrijeme bilo čisto, mogao se tu i tamo vidjeti blistav trak Save. Te slike šuma, njiva, livada i sela zauvijek su zauzele mjesto u mom sjećanju i nikakave kasnije slike nisu ih istisnule.

 

U to vrijeme, a naročito u trećem razredu, pa dalje u četvrtom i petom, počinje se u nas polako izgrađivati pogled na svijet. Već sama sklonost prema takvim piscima kao što su Maksim Gorki, Henri Barbise, Roman Rolan, Džek London, a od naših naročito Miroslav krleža, značila je da se opredjeljujemo za revolucionarno. U tome se naročito isticao Stevan Carević. On je štampao pjesme u Galogažinoj Literaturi, časopisu koji je smatrao izrazito komunističkim. Nije nam tada bila još pristupačna teoretska marksistička literatura. Na nas su više djelovala beletristička djela, kao što su Barbisov Oganj, Gorkoga Mati, Sinklerov Car ugalj i Krležina djela.

 

Nastojali smo da u literarnoj družini zauzmemo glavne pozcije. Tako sam već u trećem razredu izabran za predsjednika, dok je Carević bio član uprave i čitaoničar. Član uprave je bio i Slobodan Trifunović. Upravu smo vodili i slijedeće godine, kad sam opet bio predsjednik, a Carević opet član uprave i čitaoničar. Tako su ključevi od društvene prostorije bili u našim rukama. Tada se desilo da smo počeli sudjelovati u ilegalnom radu. Za literarnu družinu smo nabavili i šapirograf pod izlikom da treba umnožavati note za muzičku sekciju, pa smo krišom, jer smo samo Carević i ja imali ključeve, umnožavali letke i neke upute za konspirativan rad, što smo dobivali u zadatak od drugova iz Pakraca. Bili su to Savo Malešević i Milovoj Magdić (Magdić se ubrzo pokazao kao izdajnik). Trifunović, Carević i ja bili smo omladinska trojka. Veza je bio Trifunović. Morali smo raditi opezno. Nakon rada na šapirografu prali smo Carević i ja prste i dlanove sapunom i trljali pijeskom da se ne bi vidjeli tragovi kemijske tinte. Ali sve je to bilo uzalud. Trifunović i Carević su preko ferija uhapšeni i odvedeni na policiju u Zagreb. U sobi šefa policije Bedekovića sjedio je Magdić, a pred njim sav onaj materijal koji smo mi onako samoprijegorno umnožavali. Bilo je očito da je Magdić bio špijun. On je imao zadatak da nas razočara već u samom početku. Šeh policije je pustio Carevića i Trifunovića kući i napisao pismo upravi škole da su bili zavedeni i da ih treba primiti natrag u školu. I oni suse pojavili u školi dogola ošišani.

 

           

                                             Srednjoškolac Grigor Vitez

Ipak su u školi počeli da pušu „crveni vjetrovi“. Direktor škole nastojao je da to spriječi, ali nije imao naročita uspjeha. Uspio je da iz škole istjera Grgura Karlovčana, a povod je bio jedan njegov ispad u školskoj zadaći. Pozivao je pojedine drugove sebi u kancelariju, savjetovao, prijetio, ali je uspio toliko da drugovi budu oprezniji. Kad se u školi čulo da smo Carević i ja, nekoliko mjeseci poslije diplomskog ispita, dospjeli u zatvor, on je putem oglasne knjige upozorio đake po svim razredima da smo ja i Carević osramotili školu i da se ne treba na nas ugledati.

 

Odmah nekako poslije objavljivanja prve pjesme pokušao sam pisati i prozu. Išlo je dosta teško. Sve su to bile stvari male, kratkoga daha i lirski obojene. Nikako da pogodim pravi pripovjedački ton. Ljeti 1933. poslao sam u Zagreb jednu takvu novelu za almanah mladih naprednih pisaca Prodor. U njemu je trebalo da se pojave, između ostalih i Stevan Carević, Grgur Karlovčan, Ivan Kovačić (kasnije Goran) i Slobodan Trifunović. Ali almanah nije izašao. Već je bio složen u štampariji, ali je policija došla i rasturila slog. Tako moja prva prozna tvorevina nije ugledala svjetlo dana. Ne znam danas ni kako se zvala, jer prepisanisam imao, samo znam da je tema bila proturatna. Zanosio sam semišlju da napišem roman o selu. Imao sam nabačeno nekoliko poglavlja. Naslov je bio Zemlja i ljudi. Ali ga nisam nikad dovršio. S stihove sam pisao samo izuzetno. Mogao bih takve slučajeve na prste izbrojati. Jedan takav slučaj već sam spomenuo u predgovoru jednoj svojoj knjizi. To je onaj slučaj kad je miš odnio pjesmu napisanu na komadiću papira. Bilo je to u zatvoru, u Trebinju. Ali prije nego što ju je miš odnio, ja sam je dan-dva držao u rukama i razgledao ležeći na svojoj slamarici. Najednom su se počela otvarati vrata i u moju ćeliju uđe general. Pitao me je tko sam i zašto sam u zatvoru, a onda je zatražio da mu dam ceduljicu koju sam malo prije imao u rukama. General je to primjetio, jer na vratima svake ćelije ima rupa (buša) kroz koju se mogu posmatrati zatvorenici. Pokazao sam generalu. On je čitao, čitao, a onda pogleda u mene:

- Ovamo nekakav kominista, a piše tu takve mekoćutne stihove! – I vrati mi pjesmu, očito razočaran, poput onog sreskog načelnika u Nušićevom Sumnjivom licu. No, iako mi je general vratio pjesmu, ona je ipak bila osuđena na propast. Kako sam rekao, miš ju je odvukao u svoju rupu. Ja sam to shvatio kao kritiku, pa sam miša nacrtao na zidu ćelije i ispod njega napisao „moj najstrožiji kritičar“. To je bilo negdje početkom 1933. godine, i ja više nisam napisao ni jedne pjesme sve do 1936. godine. Tada sam, sjećam se, poslao uz ostale prozne priloge, i jednu pjesmu uredniku časopisa Savremeni pogledi Josipu Berkoviću, koji je nije objavio jer ju je izgubio. Pitao me, kad smo se sreli, imam li prepis, jer je svakako htio da je objavi. Prepisa nisam imao, i tad sam pričao Berkoviću kakva, eto, sudbina prati moje pjesme. Pišem ih dosta rijetko, a onda i to što napišem odnese miš ili izgubi urednik. I rekao sam Berkoviću da ja samo ponekad pišem pjesme, a da ih odsad više neću pisati. Ali nisam održao riječ. Godine 1939, kad je rat bio već pred vratima, bilo je proljeće, sve je cvalo, trebalo bi da bude lijepo, ali sve potamnjuje strašna sjena rata. To me ponukalo da napišem pjesmu „Proljeće 1939“, i ona je izašla istog proljeća u sarajevskom Pregledu.

 

Još jednom se sudbina okomila na moje stihove. Bilo je to u jeseni 1944. godine, kad je trebalo da s jednom grupom partizana pređem iz Slavonije na Baniju, u Topusko. Kiše su padale i mi smo s velikim teškoćama prešli poplavleno Lonjsko polje, Savu, neke kanale i poplavljene šume. I kad smo se već nalazili gotovo pred ciljem, pred nas se ispriječi mala rijeka Sunja. Trebalo je još samo nju preći i bili bismo na slobodnom teritoriju. Most preko Sunje bio je spaljen, srušen. Samo smo u nraku nazirali pokoji stup kako strši iz vode na mjestu gdje je bio most. Kiše su lijevale i rijeka je bila nabujala. U blizini je bila željeznička pruga i Nijemci su svaki čas slali rafale svjetlećih metaka niz prugu. Odlučili smo da pregazimo rijeku. Najprije je to u blizini nekadašnjeg mosta pokušao Jakov Blažević. Skinuo je odijelo, samo je ostao u gaćicama i cipelama. Odijelo i ostale stvari zamotao je u vuneni pokrivač, stavio zavežljaj na glavu i zagazio. Bio je mrak, oko jedan sat po ponoći, a mi smo ga mogli pogledom pratiti samo do polovice vode. A onda je nestao i javio se s druge obale da je morao nekolimo metara plivati, jer je voda duboka. Znači, treba plivati, a neki među nama nisu znali, a i bili su tako umorni od hodanja i nespavanja da nisu više bili spososbni ni za kakave podvige. Potražili smo mjesto gdje ljeti, kada je voda mala, prelaze kola. Pokušao sam ja. Skinuo sam sve do cipela i gaćica, stavio zavežljaj na glavu i zagazio. Negdje oko polovice rijeke više nije bilo pijeska pod nogama, već je voda jurila velikom snagom i zanosila. Da se odrvem, mahnuo sam rukama, a zavežljaj mi je spao s glave i razvezao se. Uspio sam zadržati u rukama naprtnjaču i vuneni pokrivač, a odijelo je odnijela Sunja. Morao sam se vratiti. U odijelu koje je donijela Sunja imao sam blok, povezan u kožu, i u njemu su bili moji zapisi i stihovi. Otišli su Sunjom. Bilo je u bloku nekoliko pjesama koje sam napisao na Papuku.

 

Već sam nekom drugom zgodom objašnjavao kako sam se odlučio da pišem pjesme za djecu. Da bi stvar bila jasnija, treba da se zna da sam nekoliko godina prije rata radio u razredu s djecom kao učitelj. Zatim sam prije rata napisao nekoliko priča za djecu i objavio u tadašnjim dječjim časopisima, Smilju, Jugoslavenčetu i Dobrom detetu. Zanimljivo je da tada na stihove za djecu nisam ni pomišljao.

 

 Negdje pred kraj rata, u rano proljeće 1945, u Šibeniku, gdje su tada bile naše partizanske ustanove, napisao sam pjesmu o monteru s namjerom da to bude jedna popularna pjesma o izgradnji, koja nas je čekala čim se rat svrši. Poslije oslobođenja, u Zagrebu, dao sam tu pjesmu Viktoru Cvitanu, s kojim sam radio u Ministarstvu prosvjete, a on ju je uvrstio u školsku čitanku. To su učinili još neki sastavljači čitanki u drugim republikama, pa čak i van naše zemlje, i tako je ta pjesma postala „dječja“ bez neke moje posebne

 

   

                       Grigor Vitez sa suprugom Elizabetom i kćerkom

        

 

                                         GrigorVitez, u naponu snage

 

namjere. Nekoliko godina kasnije, kao urednik dječjeg časopisa Pionir, napisao sam nekoliko pjesama, ali više po dužnosti nego iz unutarnje potrebe. Tek kad je počeo izlaziti dječji časopis Radost, onda sam, na stalno nutkanje urednika Viktora Cvitana, postao gotovo stalni saradnik tog časopisa, a onda i drugih časopisa i listova. Tako su, polako, jedna za drugom nastajale i moje zbirke stihova za djecu Vesele zamke, Prepelica, Sto vukova, Kad bi drveće hodalo i druge.  

 

Najveći utjecaj na moje pisanje stihova za djecu ima, u prvom redu, moje djetinjstvo, priroda i doživljene slike mog zavičaja, a onda moj rad s djecom

u razredu, moja kćerkica Olgica, narodne priče, pjesme,i zagonetke te putovi

      

                1935.,Slobodna Vlast, kod  Đakova, Grigor Vitez sa đacima

 

i uspjesi značajnih pjesnika koji su pisali za djecu. Ja tačno znadem iznad kojih njiva moja ševa vije svoju jutarnju pjesmu, u kojoj livadi je šumio moj „hrast“, gdje je stajala „jabuka kraj puta,“  koje više nema, koju su livadu kosili kosci kad je izletjela prepelica koja se našla i u naslovu jedne moje zbirke.

U mojim pjesmama za djecu ima mnogo slika prirode i životinja i mnogo dječjih nestašluka. A svaka zamisao i slika započinjala je uvijek negdje u Čunguru, ili na livadama, ili u voćnjacima i vinogradima moga kraja.

- Vitezova AUTOBIOGRAFIJA objavljena je u zbirci autobiografija dječjih pisaca u biblioteci „Lastavica“  sarajevske izdavačke kuće „Veselin Masleša“ 1963. godine; urednik Ahmet Hromadžić.

 

1996., slabo se održava okoliš groba Grigora Viteza, vandali čine svoje

 

<< NAZAD NA SADRŽAJ

 


 

O  JEZIKU  GRIGORA  VITEZA

 

 O jeziku Grigora Viteza – iz upotrebe izraza „kroza“ umjesto kroz , „ćuprija“ umjesto most, slugan umjestio sluga,  i drugih, koji su bliže krajiškom nego hrvatskom ili srpskom izrazu, očigledano je da Vitez sve do kraja svog života nije izgubio u svom govoru onaj krajiški štih, koji je ponio iz rodnog kraja. Ne zaboravima i Slavonija je nekada bila Krajina i u austrijskim dokumentima i na zemljopisnim kartama možemo za nju naći čak i izraz „Kleine Rascia“. Ima još mnogo riječi koje karakterišu Vitezov govor: drugačije, šlingan, prsluk, gubica, nastrijeti, čeljad, barem, nedostiživo, uprtnjača, nadžak, gvozden, nekome, hiljada, stotina, tintana olovka, Gorkome ( umjesto Gorkom), jagorčevina... Primjetno je da Grigor upotrebljava imena mjeseci januar, februar ... a ne sječanj , veljača...

 

Od svih autora koji su pisali o Grigorevom stvaralaštvu, jedino Diana Zalar,  u svojoj uvodnoj studiji O nevidljivim pticama i čudesnim igrama Grigora Viteza, u knjizi Nevidljive ptice, „Mozaik knjiga“, Zagreb 2002., str. 8, spominje da je „ovaj predio pripadao slavonskoj  Vojnoj krajini“, ali se ne bavi ocjenama Grigorovog jezika i vokabulara. To je ostalo još jedno od neistraženih područja stvaralaštva Grigora Viteza.

 

Jezik u stvaralaštvu Grigora Viteza je bujan, sočan i bogatog vokabulara, a pored toga veoma precizan. Kod prepisivanja njegovih pjesma i radova za potrebe raznih knjiga i korekture, mora se biti savršeno koncentriran i pažljiv, jer i najmanja omaška donosi odstupanje od Grigorovog ostvarenja. Primjr za to je 11. stih u pjesmi Ptičja pjevanka, zadnja riječ, u knjizi Nevidljive ptice, Mozaik knjiga, Zagreb 2002., str. 135. Došlo je do omaške u slovu „č“, umjesto njega protkralo se slovi „ć“ što je promjenilo   smisao glagola od „cilikati“ dobili smo glagol „cilićati“. Objektivno, oba su glagola moguća u Hrvatskom, Srpskom i Bošnjačkom jeziku, ali je njihova vrijednost različita po boji, tvrdoći i kvaliteti. A Grigor Vitez je bio i majstor jezika, to se mora poštovati!

 

<< NAZAD NA SADRŽAJ

 


 

PRIZNANJA

 

Koliko je Grigor Vitez voljen i cijenjen književnik u Hrvatskoj vidljivo je po priznanjima i počastima koje su mu ukazana i još se i danas ukazuju. Ni vandalizam iz Domovinskog rata, ljudi s pomanjkanjem kulture, s balkanskim mentalitetom, neće moći obrisati njegovo ime iz hrvatske kulture. Sve ono što su mu učinili iz niskih pobuda s vremenom će se obnoviti i njegova veličina, ponovo će sjati među Hrvatima kao što je ranije svijetlila, njegov doprinos hrvatskoj kulturi jači je od vala nacionalizma koji ga je zapljusnuo. Djelo Grigora Viteza dovoljno je jako da obrani svog autora od svih onih koji iz tko zna kakvih pobuda ruše njegova poprsja, nastoje umanjiti njegov značaj i ukloniti ga s mjesta koje mu pripada. (Đ.M.)

 

Savez društava „Naša djeca“ Hrvatske utemeljio je, 1967. godine, književnu nagradu „Grigor Vitez“. Nagrada se dodjeljuje za najbolju objavljenu knjigu za djecu u prethodnoj godini i posebno za najbolju ilustraciju knjige tiskane u toj godini.

 

U Hrvatskoj četiri škole nose naziv po čuvenom pjesniku, brojni dječji vrtići, zovu se „Grigor Vitez“,a mnogo je gradova u kojima postoje ulice s imnom omiljenog pjesnika. Iako se za vrijeme života Grigora Viteza teže dolazilo do nagrada, bilo ih je mnogo manje nego danas, one su imale mnogo veći značaj, više su se cijenile, nisu se dijelile po sistemu „ja tebi ti meni“, on je dobio:

 

 

                 Priznanje Grigoru Vitezu, nagrada Mladog pokolenja

 

1957. godine, za zbirku pjesma Sto vukova, dobio nagradu izdavačkog       

                       poduzeća „Svjetlost“, Sarajevo.

1959. godine, za birku pjesama Kad bi drveće hodalo, dobio je nagradu   

                       Grada Zagreba i izdavačkog poduzeća „Mladost“.

 

1963. godine, dobio je Zlatnu plaketu „Mladog pokolenja“ za cjelokupan rad 

                       na području književnosti za djecu.

 

1966. godine, dobio je nagradu Festivala „Kurirček“, u Mariboru, za pjesmu       

                       Dvije riječi.

 

Nema veće nagrade od riječi koje je napisao  Ivo Zalar u knjizi Ključ za književno djelo, Školska knjiga, Zagreb, 1993., str. 9...“Ukratko, teško je u bilo kojega našeg pjesnika naći neko ostvarenje koje nije imalo svoj praoblik u Vitezovu pjesničkom korpusu.“ ...

 

<< NAZAD NA SADRŽAJ

 


 

BIBLIOGRAFIJA

 

1.   San borca u zoru, Nakladni zavod Hrvatske, Zagreb, 1948.

2    Pjesme, Zora, Zagreb, 1950.

3.    Medvjed kao pudar, Mladost, Zagreb, 1951.

4.    Dva pijetla, Mladost, Zagreb, 1951.

5.    Naoružane ruže, Mladost, Zagreb, 1955.

6.    Vesele zamke, Mladost, Zagreb, 1955.

7.    Vesele zamke, Mladinska knjiga, Ljubljana, 1955.

8.    Prepelica, Prosvjeta, Zagreb, 1956.

9.    Sto vukova i druge pjesme za djecu, Svjetlost, Sarajevo, 1957.

10.  Povjerenje životu, Narodna prosvjeta, Sarajevo, 1958

11.  Prepelica, Editura tineretului, Bukurešt, 1958.

12.  Tko će s nama u šumicu, Mladost, Zagreb, 1958.

13.  Životinje spavaju, Mladost, Zagreb, 1958.

14.  Pesna na čučuligata, Kultura, Skopje, 1959.

15.  Kad bi drveće hodalo, Mladost, Zagreb, 1959.

16.  Pjetlova suzica, Mladost, Zagreb, 1960.

17.  Maksimir, Mladinska knjiga, Ljubljana, 1960.

18.  Kao lišće i trava, Matica hrvatska, Zagreb, 1960.

19.  Maksimir, Mladost, Zagreb, 1960.

20.  Sto vukova, ponovljeno dopunjeno izdanje. Svjetlost      

                            Sarajevo,1961.

21. Zamarja e shelques, Rilindija, Priština, 1961.

22.  Iza brda plava, Matica hrvatska, Zagreb, 1961.

23.  Jednog jutra u gaju, Mlado pokolenje, Beograd, 1961.

23.  Izbor pjesmama, Veselin Masleša, Sarajevo, 1961.

24.  Beli lev, Mladinska knjiga, Ljubljana, 1962.

25.  Bajka o glinenoj ptici, Veselin Masleša, Sarajevo, 1964.

26.  Zekina kuća, Mladost, Zagreb, 1964.

27.  Hvatajte lopova, Svjetlost, Sarajevo, 1964.

28.  Jednog jutra u gaju, Mlado pokolenje, Beograd, 1964.

29.  Pravljica o glinasti ptici, Mladinska knjiga, ljubljana, 1964.

30.  Le Zoo de Maksimir, Mladost, Zagreb, 1965.

31.  Maksimir, Mladost, Zagreb, 1965.

32.  Gdje priče rastu, Mladost, Zagreb, 1965.

33.  Maksimir the Zoo, Mladost, Zagreb, 1965.

34. Ogledalce, Naša djeca, Zagreb, 1965.

35.  A tükor (Ogledalce), Forum, Novi Sad, 1965.

36.  Zrcalce, Mladinska knjiga, Ljubljana, 1965.

37.  Moreto i boite, Kočo Racin, Skopje, 1965.

38.  Skazna na glinenata ptica, Detska radost – Nova Makedonija,

                                                     Skopje, 1966. 

39.  Az agyagmadàr, Forum, Novi Sad, 1966.

40.  Igra se nastavlja, Mladost, Zagreb, 1966.

41. Doživljaju svjetskog putnika, Mladost, Zagreb, 1967.

42. Razbojnik sa žutom pjegom, Naša djeca, Zagreb, Kočo Racin,              

                                     Skopje, Mladinska knjiga, Ljubljana, Vuk  

                                     Karadžić, Rilindija, Priština, 1967.

43.  Čudna škola, Mladost, Zagreb, 1967.

44.  Rubježnik ze žoltym lacom, Wudaloj Ludove nakladnictwo   

                                     Domowina w budyšinje i Mladinska knjiga,

                                      Ljubljana, 1968.

45.   Sýkorenky  (Razbojnik sa žutom pjegom), Novinovo-vydavatelský  

                                  podnik Obzor i Mladinska knjiga, Ljubljana, 1968.

46.  Izabrane pjesme i priče, Mlado pokolenje, Beograd, 1969.

47.  Polnij dom veselja, Detskaja literatura, Moskva, 1970.

48.  Kazki pro hlopčika Boda, Veselka, Kijev, 1971.

49.  Kako živi Antuntun, Mladost, Zagreb, 1974.

50.  A zašto ne bi .. NS Matija Antun Reljković, Nova Gradiška, 1974.

51.  Neposlušne stvari, Veselin Masleša,Sarajevo, 1976.

52.  Doživljaji najslavnijeg svjetskog putnika, Veselin Masleša,

                           Sarajevo 1977.

53.  Dobro jutro dobar dan, Nolit, Prosveta, Zavod za  udžbenike i  

nastavna sredstava, Beograd, 1977.